Pobjednik zaborava Neke se stvari jednostavno ne mogu zaboraviti. Neki se ljudi ne mogu zaboraviti. Neki se riječi ne mogu zaboraviti. Neki se osjećaji ne mogu zaboraviti, nečije radnje i pogledi, nečije misli i namjere u uspjeli pobijediti zaborav. Koliko god pokušavali zaboraviti u glavi nam se vrti ta posebna osoba, naš odnos sa tom osobom, uspomene na nju. Često se kaže da je vrijeme pravi lijek za to. Nije. To je LAŽ. Vrijeme jedino može učiniti da ostarimo, da se promijenimo, da skoz naglavice izmjenimo naš stav o tome no vrijeme nikako ne može pomoći da nešto legne u zaborav. Jer ako je vrijeme lijek da zaboravimo kako onda ne mogu iz sjećanja zaboraviti pa čak ni one najmanje detalje na svog poginulog "brata". Možda i nisam trebala stavljati navodnike. Za mene je pok. Mladen bio brat iako nismo bili u biooškoj vezi, nemamo iste roditelje, niti jednog... Njegova mama je moja krštena kuma i čuvala je mene i sestru dok su nam roditelji bili na poslu. Mlađo i Mario su nas čuvali kao svoje mlađe sestrice i oni su nama bili starija braća kojima smo se divili a Jelka, njegova mama, moja kuma mi je poput druge majke. Prošlo je 14g. otkad sam te zadnji put vidjela. Meni je bilo 8 godina i bila sam dovoljno stara da te upamtim, dovoljno stara da shvatim da te više nikad neću vidjeti, da nikad više sa tobom neću šetati gradom i da me nećeš više predstavljati kao seku pred curama koje bi te sretale u kafićima, da mi više nikad nećeš kupiti čokoladu sa rižom... Uopće se ne trudeći upamtila sam svaku crtu na tvo licu, osmijeh, oči, pogled. Nisam se tada trudila pamtiti ga jer nisam mogla pojmiti što je to smrt, što je to rat. Iako je smrt tada kružila oko nas, nisam verovala da će uzeti meni blisku osobu,osobu koju sam volila. Sjećam se kako su ga poslije nastave okuili u kamion i regrutovali u vojsku .Sjećam se da sam da ga vidjela tjedan dana prije smrti u gradu, srela ga dok sam šetala sa rodieljima i obećala mu tortu, obećala sa mu da ću sa mamom napraviti tortu da bi imao za manju feštu koju je planirao sa sa društvom. Sjećam se tog strašnog jutra 8.10.1993. kad sam se probudila a u dnenom boravku je sjedio Mario sa nekim vojnikom koji je objašnjavao mojimi rodireljima kako je poginuo. Prikrala sam se vratima i čula sam riječi snajper, glava, Šantićeva, Mladen. ..Tada sam sve shvatila. Shvatila što je to uistinu rat, shvatila sam što je smrti i shvatila sam da je ta smrt uzela mog starijeg brata kojeg sam obožavala. Shvatila sam što je to bol i što je mržnja. Sjela sam kraj majke i rekla sam da mrzim sve , mrzim sve koji su započeli taj glupi rat. poginuo je dva dana prije svog 22 rođendana. Ove godine sam ja dočekala i proslavila svoj 22 rođendan a on nije. ..Njemu su nedostajala dva dana. Znate ono sa početka priče o vremenu kao lijeku svih rana. Vrijeme mi je omoglo da odrastem, da shvatim da nije kriv narod, nego pojedinac, pojedinac sa kojim se ja nikada neću naći oči u oči. Tko zna da li je i on preživio rat. Možda je jedan metak nosio i njegovo ime. To nikad neću doznati. Moju je mržnju zamijenila ljubav prema Mladenu koji je pobjednik zaborava zajedno sa svim provedenim danim koje će mi ostati drage uspomene.
08.10.2007. (23:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
moris
Ne volim ratne priče, hvalisanja ko je gdje bio a ko nije, spominjanje mokrih rovova, tipova pušaka i sličnih gluposti. Ali, prijatelju, sve bih dao da se sad možemo skupa uz kavu prisjetiti anegdota iz tog perioda. Sazvali bi i one drage "cura sa haustora". Jako su te voljele. Kao i svi koji su te znali...
10.10.2007. (12:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
eyes only
Pobjednik zaborava
Neke se stvari jednostavno ne mogu zaboraviti. Neki se ljudi ne mogu zaboraviti. Neki se riječi ne mogu zaboraviti. Neki se osjećaji ne mogu zaboraviti, nečije radnje i pogledi, nečije misli i namjere u uspjeli pobijediti zaborav. Koliko god pokušavali zaboraviti u glavi nam se vrti ta posebna osoba, naš odnos sa tom osobom, uspomene na nju. Često se kaže da je vrijeme pravi lijek za to. Nije. To je LAŽ. Vrijeme jedino može učiniti da ostarimo, da se promijenimo, da skoz naglavice izmjenimo naš stav o tome no vrijeme nikako ne može pomoći da nešto legne u zaborav. Jer ako je vrijeme lijek da zaboravimo kako onda ne mogu iz sjećanja zaboraviti pa čak ni one najmanje detalje na svog poginulog "brata". Možda i nisam trebala stavljati navodnike. Za mene je pok. Mladen bio brat iako nismo bili u biooškoj vezi, nemamo iste roditelje, niti jednog... Njegova mama je moja krštena kuma i čuvala je mene i sestru dok su nam roditelji bili na poslu. Mlađo i Mario su nas čuvali kao svoje mlađe sestrice i oni su nama bili starija braća kojima smo se divili a Jelka, njegova mama, moja kuma mi je poput druge majke. Prošlo je 14g. otkad sam te zadnji put vidjela. Meni je bilo 8 godina i bila sam dovoljno stara da te upamtim, dovoljno stara da shvatim da te više nikad neću vidjeti, da nikad više sa tobom neću šetati gradom i da me nećeš više predstavljati kao seku pred curama koje bi te sretale u kafićima, da mi više nikad nećeš kupiti čokoladu sa rižom... Uopće se ne trudeći upamtila sam svaku crtu na tvo licu, osmijeh, oči, pogled. Nisam se tada trudila pamtiti ga jer nisam mogla pojmiti što je to smrt, što je to rat. Iako je smrt tada kružila oko nas, nisam verovala da će uzeti meni blisku osobu,osobu koju sam volila. Sjećam se kako su ga poslije nastave okuili u kamion i regrutovali u vojsku .Sjećam se da sam da ga vidjela tjedan dana prije smrti u gradu, srela ga dok sam šetala sa rodieljima i obećala mu tortu, obećala sa mu da ću sa mamom napraviti tortu da bi imao za manju feštu koju je planirao sa sa društvom. Sjećam se tog strašnog jutra 8.10.1993. kad sam se probudila a u dnenom boravku je sjedio Mario sa nekim vojnikom koji je objašnjavao mojimi rodireljima kako je poginuo. Prikrala sam se vratima i čula sam riječi snajper, glava, Šantićeva, Mladen. ..Tada sam sve shvatila. Shvatila što je to uistinu rat, shvatila sam što je smrti i shvatila sam da je ta smrt uzela mog starijeg brata kojeg sam obožavala. Shvatila sam što je to bol i što je mržnja. Sjela sam kraj majke i rekla sam da mrzim sve , mrzim sve koji su započeli taj glupi rat. poginuo je dva dana prije svog 22 rođendana. Ove godine sam ja dočekala i proslavila svoj 22 rođendan a on nije. ..Njemu su nedostajala dva dana. Znate ono sa početka priče o vremenu kao lijeku svih rana. Vrijeme mi je omoglo da odrastem, da shvatim da nije kriv narod, nego pojedinac, pojedinac sa kojim se ja nikada neću naći oči u oči. Tko zna da li je i on preživio rat. Možda je jedan metak nosio i njegovo ime. To nikad neću doznati. Moju je mržnju zamijenila ljubav prema Mladenu koji je pobjednik zaborava zajedno sa svim provedenim danim koje će mi ostati drage uspomene.
08.10.2007. (23:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
moris
Ne volim ratne priče, hvalisanja ko je gdje bio a ko nije, spominjanje mokrih rovova, tipova pušaka i sličnih gluposti. Ali, prijatelju, sve bih dao da se sad možemo skupa uz kavu prisjetiti anegdota iz tog perioda. Sazvali bi i one drage "cura sa haustora". Jako su te voljele. Kao i svi koji su te znali...
10.10.2007. (12:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...