Koliko skupo može stajati banalan trenutak apsurda? Bolje sam se osjećao nekada, naivno vjerujući da su prizorišta ljudskih događaja neka čudna šahovska partija dobra i zla, sklada i kaosa. Nikad nisam znao izraziti dobro tragediju nepovrata. Moj Viši Duhovni Savjetnik samo se smješka. On ne žali nad prolaznim stanjima zemnog pakla i privremenih mijena. Kod Njeg je neka druga, višnja logika. Pravim se da razumijem i šutke se mirim sa svekolikim tragikama svijeta. Mog divnog, sve boljeg svijeta. A ondje na križu, Spasitelj se bolno osmjehnu. Rekao bi mi, osjećam, da znadem slušati svete. U Đavlovu svratištu naručuju se nove i nove runde. Nisam ni ovdje ni ondje. Ne činim ništa vrijedno divljenja. Samo pazim da ne zapnem u toj gužvi i ne srušim nešto lomno i dragocjeno. Sve su oko mene nemirne vage. Zar je moguće da je toliko bitno to moje zrnce nelagode?
11.09.2007. (07:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Reader
Tisno- Gaza- Kandahar (reflections on 9/11)
It came into my thoughts last night: how the inhabitants of Tisno and Vodice feel today, the inhabitants of Baghdad and numberless other areas which have already been equally on the roll-call for years. Just somebody who didn’t come back with the shopping. Or: your brother and his family are buried in the ruin of his own home, and in the morning you don’t find them alive.
I remember also our war. From all that returns to me, as if it distilled from the rest, that is the worst. And the worst was the feeling that it would never end. Each and every person holds out, but the feeling that it will never finish becomes oddly intolerable.
And that unfortunate psychosis with which I have already been wrestling for a year is a kind of war, only internally. All the ghosts and phantoms overcome you, but only one thing really shakes you: where is the end of it?
Such in Tisno and such families in Gaza or Kurdestan are steadily howling in the dark, and the whole neighbourhood chokes with woe, despair, rage and helplessness. You can always find such idiocy that sends out bombers. Such idiocy puts under bombs. And such an idiocy, in the end, just threw a fag-end.
And where is the awareness that will put those idiocies on trial?
11.09.2007. (14:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vladimir Ordanić
Koliko skupo može stajati banalan trenutak apsurda?
Bolje sam se osjećao nekada, naivno vjerujući
da su prizorišta ljudskih događaja neka čudna
šahovska partija dobra i zla, sklada i kaosa.
Nikad nisam znao izraziti dobro tragediju nepovrata.
Moj Viši Duhovni Savjetnik samo se smješka.
On ne žali nad prolaznim stanjima zemnog pakla
i privremenih mijena. Kod Njeg je neka druga,
višnja logika. Pravim se da razumijem i šutke
se mirim sa svekolikim tragikama svijeta.
Mog divnog, sve boljeg svijeta. A ondje na križu,
Spasitelj se bolno osmjehnu. Rekao bi mi,
osjećam, da znadem slušati svete.
U Đavlovu svratištu naručuju se nove i nove runde.
Nisam ni ovdje ni ondje. Ne činim ništa
vrijedno divljenja. Samo pazim da ne zapnem
u toj gužvi i ne srušim nešto lomno i dragocjeno.
Sve su oko mene nemirne vage. Zar je moguće
da je toliko bitno to moje zrnce nelagode?
11.09.2007. (07:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Reader
Tisno- Gaza- Kandahar (reflections on 9/11)
It came into my thoughts last night: how the inhabitants of Tisno and Vodice feel today, the inhabitants of Baghdad and numberless other areas which have already been equally on the roll-call for years. Just somebody who didn’t come back with the shopping. Or: your brother and his family are buried in the ruin of his own home, and in the morning you don’t find them alive.
I remember also our war. From all that returns to me, as if it distilled from the rest, that is the worst. And the worst was the feeling that it would never end. Each and every person holds out, but the feeling that it will never finish becomes oddly intolerable.
And that unfortunate psychosis with which I have already been wrestling for a year is a kind of war, only internally. All the ghosts and phantoms overcome you, but only one thing really shakes you: where is the end of it?
Such in Tisno and such families in Gaza or Kurdestan are steadily howling in the dark, and the whole neighbourhood chokes with woe, despair, rage and helplessness. You can always find such idiocy that sends out bombers. Such idiocy puts under bombs.
And such an idiocy, in the end, just threw a fag-end.
And where is the awareness that will put those idiocies on trial?
11.09.2007. (14:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vitae...
A svijet je , nažalost, krcat budalama, Umni moj prijatelju :-(
11.09.2007. (15:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bego
Živimo u vrijeme kad budale sude pameti.
11.09.2007. (18:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...