Komentari

uvod.blog.hr

Dodaj komentar (6)

Marketing


  • davor

    Čini se, dakle, da se obrazovanje sastoji u nekom odvajanju od neposrednosti i slučajne samovoljnosti, ulasku u nešto opće, te prisvajanju tog općeg tako da ono postane potpuno moje.
    No, što je to ''opće'' i što je to ''moje''?
    ''Opće'' je, kaže Gadamer, gledišta mogućih drugih. I to jest važna značajka obrazovanja; njime stječemo dostojnost da budemo cijenjeni u stanovitoj sposobnosti od mogućih drugih (npr. obrazovanjem za neku struku postajemo cijenjeni u toj struci, obrazovanjem ukusa naš sud postaje cijenjen od mogućih drugih, a obrazovanjem vrlina naše ponašanje, itd.) No, ukoliko je potpuno i isključivo vezano na prosudbe ''drugih'', dakle na nekakvo ''javno mnijenje'', koliko god ono slobodno bilo, obrazovanje ima neki isključivo konvencionalan karakter. Ono tada znači urastanje u ''kulturu'' stanovitoga društva, ili npr. zadovoljavanje ''potreba tržišta''. Tad je obrazovanju doista teško vidjeti nešto drugo do ''tehničko zgotavljanje prema predležećemu modelu'', neku robotizaciju čovjeka. Obrazovanje neke takve još-ne-dovoljno-ljudske tabule rase u vrijednoga člana društva ne bi se načelno razlikovalo od proizvodnje automobila iz predležećeg materijala.
    Takav proces mora biti uvijek nekako izvanjski. Jer, otkud u takvom slučaju motivacija za ''žrtvovanje posebnosti zbog općeg''? Tko bi slobodno pristao žrtvovati se nekom takvom Molohu ''društva'' ili ''tržišta''? U takvom je slučaju neminovan spor u čovjeku između toga ''općeg'' i onoga što je ''njegovo vlastito'' (potrebe, interes, vlasništvo, itd.) Čak i netko ako prihvati to ''opće'' radi prosudbe drugih, to prihvaćanje mora ostati nepotpuno – jer je takva motivacija ipak na kraju vezana uz neku vlastitu dobit, dakle uz nešto ''moje'' (a ne nešto ''opće'').
    No, ako to ''opće'' može biti nešto ne puko konvencionalno nego doista univerzalno, naime neka ''nadljudska moć koja čovjeka obuzima i prožima'', tad je možda moguće opet prizvati ''staru mističku tradiciju'' koju spominje Gadamer, ''po kojoj čovjek u duši nosi i treba da oblikuje obraz (lik) Božji'' (prisjećajući se pritom i one izreke da je Bog originalan umjetnik – ne ponavlja se, za svakoga ima njegov izvorni obraz). Utoliko bi možda u takvom prožimanju bilo moguće prepoznati neko jedinstvo vlastitosti i univerzalnosti, neki ordo amoris. Pruža li nam se takva ''nadljudska moć'' danas, ili smo pak osuđeni na nihilističku napuštenost od zajedničkog smisla (pa stoga i na onu ''bit'' obrazovanja koju sam nazvao konvencionalnom)? Za takvu je moć, vjerujem, nužno slobodno prihvaćanje – istinsko se obrazovanje (jer počiva na ljubavi) ne može nametati nekim sustavom, općim i obaveznim.

    avatar

    03.09.2007. (19:01)    -   -   -   -  

  • činovnik

    Ukazao bih na jedan od mogućih razloga zašto suvremeni državni sustavi obveznog obrazovanja uglavnom ne provode tip obrazovanja kojeg zagovara Fink, već nude samo funkcionalno/«konvencionalno» obrazovanje. Naime, sekularna liberalna država načelno ne ulazi u područje Finkovog «smisla ljudskog opstanka» i sličnih važnih pitanja, ona o tome ništa ne zna, pa njeni službenici o tome ne mogu ništa podučavati. Ona je po tim pitanjima ravnodušna, a prema različitim gledištima o smislu neutralna. Odgovore na pitanja o smislu svako treba u svojem privatnom životu tražiti sam ili udruženo s drugima. Čak i kada bi država imala ambiciju nametnuti neka takva gledišta kroz obrazovni sustav, takav bi njen postupak bio u najmanju ruku kontroverzan. Naime, različiti pojedinci i skupine imaju različita stajališta o smislu, te bi nametanje jednog stajališta po svoj prilici naišlo na (opravdani) otpor onih čija stajališta nisu postala službena.
    Zato se čini da državi jedino preostaje «prazno i besciljno» (ali manje kontroverzno) funkcionalno obrazovanje, sa svim njegovim duhovnim nedostacima, koje oblikuje funkcionalne i pouzdane članove društva - korisne radilice. Budući su tehnološke i tržišne promjene sve brže i češće, tj. prosječna radilica ih doživi nekoliko u svojem radnom vijeku, naglašava se koncept tzv. «cjeloživotnog obrazovanja/učenja». Njime bi radilice trebale postati još korisnije ili održati barem jednaku razinu korisnosti kao i prije pojave promjena. No, zbog duhovne praznine koncepta «cjeloživotnog učenja», za prikaz njegove bîti bi mogla poslužiti ona poslovica koja glasi: učiš dok si živ, a umreš ko bedak.

    avatar

    05.09.2007. (14:01)    -   -   -   -  

  • Algon Cordy

    Ja zaista nisam stručan u filosofiji, ali o umjetnosti nešto i znam. Oblikovanje svijesti umjetnika, kako vi kažete stvaraoca, ne ovisi prvenstveno o općem, mada se iz općega na početku uzima, i za opće u svrsi postoji. Ovaj karakter odgoja kojeg razrađuje post posebno se očituje u umjetnosti jer je umjetnik prvenstveno obrazovan, ali ipak ima svoju vlastitu svijest namjera i htijenja istovremeno sa onom svijesti o općem i sveobuhvatnom. Paradoks kojeg izražava Hegel zapravo i nije teško shvatiti jer očito da želi reći kako se zajednica mora zasnivati na nizu jedinki kojima je cilj opće dobro, a time naravno i svoje. No, koliko ja vidim, ovdje se previđa jedan itekako bitan element, a to je da živimo u svijetu apsurda u kojem dobro nije navika i standard te se stoga pojedinac uvijek prvenstveno usmjerava na sebe.
    Svakome je, dakle, ja na prvom mjestu, no cilj je obrazovanja da to isto ja ne bude i na drugom i na trećem mjestu, tj. obrazovanje treba ne samo znanjem i saznanjem, nego djelom izvoditi (educirati) pojedinca da ima obzira prema drugom i sačuva svoj obraz dostojanstvene osobe.

    avatar

    05.09.2007. (14:11)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Davore, obrazovani ljudi uistinu su cijenjeni, ne od svih ali svakako od onih koji jesu obrazovani ili onih koji žude za obrazovanjem. Oni se cijene međusobno. Oni su kolege. Škole i fakulteti bi mogle i trebale biti zajednice obrazovanih. Tu bi se moglo i trebalo događati ono nadljudsko "što obuzima i prožima". Najčešće se to ne događa. Malo je učitelja, onih koji jesu obrazovani i onih koji mogu obrazovati. Ali isto tako malo je i učenika i studenata, onih koji uistinu žele obrazovanje.
    Mnogi bi htjeli biti učitelji, ali ne mogu doći do potrebne moći. Ne mogu se uključiti u zajednicu obrazovanih. Prisutni u njoj, jer nitko nema moć pokazati im da tu ne spadaju, koće je i razaraju. Sebe visoko cijene i obezvređuju one koje bi trebali cijeniti. Ne mogu biti kolege već samo kolegi-jalni.
    Država bi trebala napraviti reda. Njena vlast bi trebala biti u službi obrazovanih i obrazovanja. Ona to često nije. Ali ne zato što bi bila ravnodušna prema pitanju smisla ljudskog opstanka, kako to veli činovnik. Neobrazovani ljudi biraju neobrazovanu vlast. Tu je naša muka.
    Naši prosvjetari ne moraju biti državni činovnici. Mislim da je autonomija obrazovanja kod nas veoma velika, ali malo je onih koji imaju moć njome se poslužiti. Tako je barem na području društveno humanističkog obrazovanja ( gdje pitanje smisla ljudskog opstanka najviše dolazi do izražaja).

    Složio bih se sa Algonom da je umjetnik stvaralac, odnosno obrazovan čovjek. No mislim da vrijedi obrat - svaki stvaralac, svaki obrazovan čovjek je umjetnik. Ne mora pisati pjesme, ne mora skladati, slikati. On je i sam umjetničko djelo - jer se dao oblikovati prema najvišem, onom mističkom, idealu. Ali on je umjetnik i zato što u tom oblikovanju drugima pomaže (i ne mora nužno biti učitelj po struci).

    Vjerujem da nam je nadljudska moć o kojoj govori Davor dostupna i da ne moramo biti prepušteni nihilizmu. Unutar postojećeg sustava, općeg i obaveznog mogu se stvoriti prostori "slobodnog prihvaćanja".

    avatar

    09.09.2007. (16:21)    -   -   -   -  

  • davor

    @činovnik: Ipak, možda u ideji suvremenog sekularnog agnosticizma (načelno lišenog nekog državnog znanja o zadnjem smislu) možemo prepoznati stanovitu srodnost s Finkovom ''otvorenošću''; a u liberalnoj slobodi samostalnog traženja odgovora opet srodnost sa formulacijom: „Obrazovanje je čovjekovo slobodno duhovno sebeoblikovanje, u kojemu on sebi daje životnu formu prave otvorenosti svijetu.” Osobito ''slobodno pitajući razgovor'' na tragu grčkog dialegesthai ne bi trebao biti protivan liberalnim idejama. Bojim se da bi se ipak moglo raditi o nekoj možda i nesvjesnoj prednosti ekonomije/tehnologije (odnosno ''korisnosti'') nad slobodarstvom.
    @Algon Cordy: za razliku od pojmova (dakle, znanosti), koji ono konkretno svode na ono opće, pa time nekako izbrišu konkretnost, čini se umjetnost uspijeva to opće iskazati u najkonkretnijem. Umjetnik izražavajući svoje najintimnije iskustvo pogađa i nas ostale, što znači da izražava nešto općeljudsko (ali bez da poništi konkretnost vlastitog iskustva). Čini mi se da Fink i u obrazovanju pokušava naći neki takav duh, koji će biti općeljudski, ali bez da poništi individualnost. Stoga ne želi obrazovanje kao znanost/tehnologiju (koja dokida individualno u općem), nego obrazovanje kao umjetnost koja u svakoj individui raskriva neki novi vid onog univerzalno-ljudskog.
    @Milje: da, možda ipak valja najprije prihvatiti svoju ulogu, kako kaže Hegel, ''svoje zanimanje učiniti potpuno svojom stvari''. Ovaj post je neki moj korak u pokušaju da ''prepoznam sebe u tom drugobitku''. Možda onda bolje uočim i te prostore slobode. :)

    avatar

    09.09.2007. (19:36)    -   -   -   -  

  • machho

    Jel vi što radite konkretno osim što tu laprdate u prazno, vi "intelektulaci",

    bolje da se bavite poduzetništvom i pokažete kreativnost na primjerima.

    Niste vi za ništa.

    Triba zasukati rukave i posla se uvatiti, dragi moji.

    Hrvatska je puna takvih neradnika i niš koristi.

    avatar

    13.12.2007. (08:04)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se