Dozanjem kako kemijski sastav suza nastalih zbog iritacije oka nije jednak onima nastalim zbog tuge. Zanimljivo. Koje smo mi tvornice. Kako je lijepo znati kad places zbog cega places,kad ne places odreda nad samim sobom.Uzasno je plakati u prazno, kad izgubis nesto toliko dragocjeno, nesto sto ti se nikad nece vratiti.Nema sazaljenja koje ti to vraca, nema striceka koji ce ti dati novi balon kad mama ili tata plate, nema novog sladoleda iz skrinje jer je to unikatno, draze od balona , sladje od sladoleda, to je bilo uz tebe, to si bio jednim dijelom ti. Kad suze prestanu,ostaje sol,susa. Treba vremena da smijanjem skorena sol otpadne s lica, s vremenom postajemo stariji pa brazde od soli koje ostaju ne budu vidljive bas svakom i bas uvijek, al budu tu. Smijeh je jako bitna stvar. Cisto fitnessa radi, smijanjem radi znatno vise misica nego plakanjem pa da brinemo vise o svom licu,pametno bi bilo za zakljuciti da bi se valjalo vise smijati. Medjutim, ako je drugaciji kem.sastav suza pri tuzi i pri iritaciji oka,onda bi valjda i manje misica trebalo raditi kad se kesimo za bezveze u odnosu kad ridamo bas svojski. Zivot nas sora sa cime zeli. U opcoj panici nitko ne razmislja kaj je bolje,kaj je zdravije i slicno,postupamo spontano. I to smo mi. Spontani,placemo kad god,smijemo se kad god(u tramvaju kad se sjetimo najvece bedastoce i lagano ljudi primjete, i ti primjetis njih,al tko bi to tamo objasnjavao i zasto,smijes se idalje,j... ti se zivo). Spontani procesi zahtjevaju manje energije.Mi smo tvornice,u nama zivotni procesi. Zato nam se ,valjda, ponekad,cini da je sve uroceno protiv nas. Da bi bilo onako kako smo si mi to zamislili, treba energije dofurati u sustav, utjecati na milju parametara,a mi to cesto ne mozemo. Najveca je blagodat povratnih procesa. Bilo kako bilo,vidimo gdje nas je reakcija otfurala pa se vratimo u pocetno stanje.
Le Chatelierov princip Promjene li se vanjski uvjeti sustava, koji se nalazi u ravnoteži, tada se ravnoteža pomiče u smjeru ponovnog uspostavljanja prvobitnih uvjeta. Princip je prvi put iznio 1888. francuski kemičar Henri Le Chatelier (1850.-1936.).
Milina......
02.06.2006. (09:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da... Kada je sustav bio idealan? Kad smo bili djeca... Iako nam se to sada tako ne mora ciniti. Kad smo bili klinci. Jedino tada. Sada kuzim zakaj se pisu utopije, i snimaju znanstveno-fantastični filmovi. Zato: smijeh je jako bitna stvar, a mi smo prave tvornice. Pusa
02.06.2006. (09:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
maslina
A pitanje/a dalje: U kakvoj su sve vezi suze, smijeh, votka i žena (i to mlada dama koja otvorenih očiju - dobro, ponekad pritvorenih - istražuje ruske (i ine) mitove? Glasam za smijeh! Jedan stari pjesnik davno napisa: Trgovac te laže sa smijehom / Žena laže suze prosipljući / Nitko tako k'o Turčin ne laže (Neka svatko pronađe svoga "Turčina"!). Prolijeva li žena suze i lažući? Ne bih rekla, vjerojatnije je da pušta srcu da upravlja. I opet onaj stari - kad je pitanje o srcu, ženi i žudnji: Ne zna žena tko je kakve vjere / Stotinu će promijeniti vjera / da učini što joj srce žudi! Taj stari baš i nije imao najbolje mišljenje o ženama, ali - pastoji li (i u njegovom mitu) zrnce istine? Nikad se ja ne bih s njim složila, barem ne generalno (ipak ih/nas ima!). Ako suze, i kao pratnja laži, jesu oluja (a nekakva sigurno jesu), ona sigurno čisti stvari (bez obzira kada se odvozi smeće, važno je da se odveze, bitno je da bude čisto). A postoji smijeh, ne kroz suze, nego smijeh čija su posljedica suze: Nasmijao me do suza! (A propos - jednom sam kao školarka takav smijeh stvarno zalila suzama - bijah kažnjena jer sam se toliko smijala da sam ridala, jadna me učiteljica uporno tješila, što je izazivalo nove oluje suza tj. smijeha, a kad je istina izašla na vidjelo, tj. da se smijem, a ne plačem, to moje nenamjerno pravljenje budale od učiteljice bilo je primjereno kažnjeno!). E, za takve ja suze glasam, em je smijeh, em su suze. Čak ako je i votkom (brrrr ...) zaliven / izazvan ... Ne bih o votki, u to se ne razumijem, ali sam trenutno u stanju da bi mi dobro došla votka ili nešto slično, da me ošamuti: kad biste me sada vidjeli i smijali biste se - kako izgledam (kad zinem), i plakali (opet zbog izgleda i onoga što trpim), a sve biste to trebali zaliti votkom, da podnesete. Nebitno, ali muči me zub "vremena", i stvarno, i metaforički.
No, Lelić (i ostali), znaš već (odrasla si) da nema idealnoga sustava, niti je bilo, niti će biti. No to ne znači da ga ne trebamao pokušavati stvarati i tražiti. Opet jedan stari: Ja živim u kruzima koji se šire / Ja znam da neću dosegnuti zadnji, posljednji krug / No ja se trudim! A ako taj idealan sustav ostvarujemo u "utopijama" i/ili SF filmovima, a tko kaže da su to utopije i samo SF filmovi? Što je, uostalom, stvarnost? Za individuu? Ono opipljivo, što i drugi vide i doživljavaju kao stvarnost, ili ono što je u nekoj drugoj sferi, sferi te individue? Što čini njezin život? Koliko na život pojedinca utječe ono samo njemu vidljivo, osjećano, mišljeno, zamišljeno, življeno - maštano ...? I zar je bitno je li to za druge stvarnost? Na što bismo ličili kada ne bismo imali taj svoj sustav (kakav bio da bio) u kojemu živimo? Koji nam nosi i smijeh, i suze, ispunjava nas i čini takvima kakvi jesmo. Uhu-hu, kamo ja odoh. vrijeme je primiti se posla (urednici/promotori ... čekaju odgovore: neke pametne teme za seminare/radionice (a ustvari odgovor na pitanje Kako im podvaliti vlastiti proizvod?), a ja za pametne stvari nisam sposobna (barem ne sada), a za podvaljujuće uopće (iako žena! -Ha-ha!). Kompromisi, kompromisi ... Ajde, koju o kompromisima. Kud ćemo i što s njima, je li ih moguće ne činiti?! Pusica, mladosti moja, s vama je život ispunjen smijehom i suzama (u najboljem značenju tih riječi), i sustav (tj. život) postaje, ako ne idealan, ono smislen. P.S. Naše su masline ocvale, više neće biti peluda, a valjda će biti i ploda. Uzor su i primjer "fetivim" maslinarima! A latice ocvalih ruža, na ovo vjetra i kiše, koji posjetiše i nas, prekriše terasu, stepenice (užas - nemoguće ih je očistiti), parking ... kupamao se (kuća) u laticama ruža.
02.06.2006. (22:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
L.
Dozanjem kako kemijski sastav suza nastalih zbog iritacije oka nije jednak onima nastalim zbog tuge.
Zanimljivo.
Koje smo mi tvornice.
Kako je lijepo znati kad places zbog cega places,kad ne places odreda nad samim sobom.Uzasno je plakati u prazno, kad izgubis nesto toliko dragocjeno, nesto sto ti se nikad nece vratiti.Nema sazaljenja koje ti to vraca, nema striceka koji ce ti dati novi balon kad mama ili tata plate, nema novog sladoleda iz skrinje jer je to unikatno, draze od balona , sladje od sladoleda, to je bilo uz tebe, to si bio jednim dijelom ti.
Kad suze prestanu,ostaje sol,susa.
Treba vremena da smijanjem skorena sol otpadne s lica, s vremenom postajemo stariji pa brazde od soli koje ostaju ne budu vidljive bas svakom i bas uvijek, al budu tu.
Smijeh je jako bitna stvar.
Cisto fitnessa radi, smijanjem radi znatno vise misica nego plakanjem pa da brinemo vise o svom licu,pametno bi bilo za zakljuciti da bi se valjalo vise smijati.
Medjutim, ako je drugaciji kem.sastav suza pri tuzi i pri iritaciji oka,onda bi valjda i manje misica trebalo raditi kad se kesimo za bezveze u odnosu kad ridamo bas svojski.
Zivot nas sora sa cime zeli.
U opcoj panici nitko ne razmislja kaj je bolje,kaj je zdravije i slicno,postupamo spontano.
I to smo mi.
Spontani,placemo kad god,smijemo se kad god(u tramvaju kad se sjetimo najvece bedastoce i lagano ljudi primjete, i ti primjetis njih,al tko bi to tamo objasnjavao i zasto,smijes se idalje,j... ti se zivo).
Spontani procesi zahtjevaju manje energije.Mi smo tvornice,u nama zivotni procesi.
Zato nam se ,valjda, ponekad,cini da je sve uroceno protiv nas.
Da bi bilo onako kako smo si mi to zamislili, treba energije dofurati u sustav, utjecati na milju parametara,a mi to cesto ne mozemo.
Najveca je blagodat povratnih procesa.
Bilo kako bilo,vidimo gdje nas je reakcija otfurala pa se vratimo u pocetno stanje.
Le Chatelierov princip
Promjene li se vanjski uvjeti sustava, koji se nalazi u ravnoteži, tada se ravnoteža pomiče u smjeru ponovnog uspostavljanja prvobitnih uvjeta. Princip je prvi put iznio 1888. francuski kemičar Henri Le Chatelier (1850.-1936.).
Milina......
02.06.2006. (09:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pipi_piaf
Da... Kada je sustav bio idealan? Kad smo bili djeca... Iako nam se to sada tako ne mora ciniti. Kad smo bili klinci. Jedino tada. Sada kuzim zakaj se pisu utopije, i snimaju znanstveno-fantastični filmovi.
Zato: smijeh je jako bitna stvar, a mi smo prave tvornice.
Pusa
02.06.2006. (09:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
maslina
A pitanje/a dalje: U kakvoj su sve vezi suze, smijeh, votka i žena (i to mlada dama koja otvorenih očiju - dobro, ponekad pritvorenih - istražuje ruske (i ine) mitove?
Glasam za smijeh!
Jedan stari pjesnik davno napisa: Trgovac te laže sa smijehom / Žena laže suze prosipljući / Nitko tako k'o Turčin ne laže (Neka svatko pronađe svoga "Turčina"!).
Prolijeva li žena suze i lažući?
Ne bih rekla, vjerojatnije je da pušta srcu da upravlja. I opet onaj stari - kad je pitanje o srcu, ženi i žudnji: Ne zna žena tko je kakve vjere / Stotinu će promijeniti vjera / da učini što joj srce žudi!
Taj stari baš i nije imao najbolje mišljenje o ženama, ali - pastoji li (i u njegovom mitu) zrnce istine? Nikad se ja ne bih s njim složila, barem ne generalno (ipak ih/nas ima!).
Ako suze, i kao pratnja laži, jesu oluja (a nekakva sigurno jesu), ona sigurno čisti stvari (bez obzira kada se odvozi smeće, važno je da se odveze, bitno je da bude čisto).
A postoji smijeh, ne kroz suze, nego smijeh čija su posljedica suze: Nasmijao me do suza! (A propos - jednom sam kao školarka takav smijeh stvarno zalila suzama - bijah kažnjena jer sam se toliko smijala da sam ridala, jadna me učiteljica uporno tješila, što je izazivalo nove oluje suza tj. smijeha, a kad je istina izašla na vidjelo, tj. da se smijem, a ne plačem, to moje nenamjerno pravljenje budale od učiteljice bilo je primjereno kažnjeno!). E, za takve ja suze glasam, em je smijeh, em su suze. Čak ako je i votkom (brrrr ...) zaliven / izazvan ... Ne bih o votki, u to se ne razumijem, ali sam trenutno u stanju da bi mi dobro došla votka ili nešto slično, da me ošamuti: kad biste me sada vidjeli i smijali biste se - kako izgledam (kad zinem), i plakali (opet zbog izgleda i onoga što trpim), a sve biste to trebali zaliti votkom, da podnesete. Nebitno, ali muči me zub "vremena", i stvarno, i metaforički.
No, Lelić (i ostali), znaš već (odrasla si) da nema idealnoga sustava, niti je bilo, niti će biti. No to ne znači da ga ne trebamao pokušavati stvarati i tražiti. Opet jedan stari: Ja živim u kruzima koji se šire / Ja znam da neću dosegnuti zadnji, posljednji krug / No ja se trudim!
A ako taj idealan sustav ostvarujemo u "utopijama" i/ili SF filmovima, a tko kaže da su to utopije i samo SF filmovi? Što je, uostalom, stvarnost? Za individuu? Ono opipljivo, što i drugi vide i doživljavaju kao stvarnost, ili ono što je u nekoj drugoj sferi, sferi te individue? Što čini njezin život? Koliko na život pojedinca utječe ono samo njemu vidljivo, osjećano, mišljeno, zamišljeno, življeno - maštano ...? I zar je bitno je li to za druge stvarnost?
Na što bismo ličili kada ne bismo imali taj svoj sustav (kakav bio da bio) u kojemu živimo? Koji nam nosi i smijeh, i suze, ispunjava nas i čini takvima kakvi jesmo.
Uhu-hu, kamo ja odoh. vrijeme je primiti se posla (urednici/promotori ... čekaju odgovore: neke pametne teme za seminare/radionice (a ustvari odgovor na pitanje Kako im podvaliti vlastiti proizvod?), a ja za pametne stvari nisam sposobna (barem ne sada), a za podvaljujuće uopće (iako žena! -Ha-ha!). Kompromisi, kompromisi ...
Ajde, koju o kompromisima. Kud ćemo i što s njima, je li ih moguće ne činiti?!
Pusica, mladosti moja, s vama je život ispunjen smijehom i suzama (u najboljem značenju tih riječi), i sustav (tj. život) postaje, ako ne idealan, ono smislen.
P.S. Naše su masline ocvale, više neće biti peluda, a valjda će biti i ploda. Uzor su i primjer "fetivim" maslinarima! A latice ocvalih ruža, na ovo vjetra i kiše, koji posjetiše i nas, prekriše terasu, stepenice (užas - nemoguće ih je očistiti), parking ... kupamao se (kuća) u laticama ruža.
02.06.2006. (22:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pipi_piaf
hej... čitaj danasnji blog, hihi!
pusa
02.06.2006. (23:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...