Povratak u poznato,al s primjesom nostalgije. Uvijek je tako.

I sad kad sam se vratila u Zagreb (iz Gorskog Kotara ,ali još nisam gorska djevojka) mogu reć bez pitanja da bi se vratila nazad. Zato što od tamo vrlo brzo mogu doć do mora. Di bi se sad najradije utopila. Zato što tamo mogu sjedit ispred kuće i lijepo na suncu izdepilirat noge. Samo kad bi ta veet krema trajala duže. Ali dobro. Bar su noge mekane. Zato što do sladoleda mogu doć u tri koraka. Zato što se nekad možeš tako lijepo zabaviti sa svojom obitelji na moru,kad se smijete gospođama koje zavlače kad govore „ciaoo“ jer su pol svog života provele u Italiji i maloj djeci koja se svađaju oko romobila. (Ovaj put sam odustala od vožnje na romobilu jer sam htjela izbjegnut već viđenu katastrofu ; ja u grmlju pokraj ceste. A svi smo znali da bi se to opet dogodilo.) I napokon zato što tamo,u pola jedanajst navečer mogu sjest nasred puta za nogometno igralište. Na beton. Tamo di je onako malo povišeno i di ti vjetar puše kroz kosu,ali dovoljno je toplo da imaš majicu bez rukava. I kad se na tom mjestu nasloniš na dječaka iza tebe koji ti se smije jer misliš da se u daljini znak za zabranjeno skretanje miče. A iznad vas sja tisuću zvijezda i ogroman mjesec. Pardon. Milijun zvijezda. Gorko slatki osjećaji su kad se nekamo vraćaš. Kad bi i htio doma i nebi. Nevolim kad se to događa. A evo me na kraju doma. I nevolim kad ne pročitam knjigu do kraja. Sljedeća knjiga koja se iščekuje je Harry Potter. Šta ću... uhvatilo me.

utorak, 19.06.2007.

Dignula je glavu iz dubine knjige.

Kao prvo i prvo na redu su zahvale. Dakle.. zahvaljujem Žžoržžu. Za dizajn. Za Snoopy-a. Mojem prijatelju i koosnivaču novih riječi iz španjolskog. Budi pozdravljen. I zaista i odista hvala. Kao drugo jadikovke. Dakle... Ljudi/djeca/školarci/koga se škola ruzmijem vas u potpunosti. Nije lako odlučit se za kompjutor kada je knjiga tako dosadna. Al eto. Bar je škola gotova. Vidimo se kad i to završi onako kako spada. Odoh za knjigom.

petak, 15.06.2007.

Zapravo jesen i ljeto su mi jednako dragi. Trebam napraviti popis prednosti jednog i drugog,pa napisati školski post na temu : "Zašto više volim ...."

Stanje se popravilo. Vrijeme nije. Još je uvijek tristošezdeset i pet stupnjeva ispod drveta,u hladu i sa klimom. Iako se nebi tako reklo,a i stalno se žalim na vrućinu i znojenje i kako mi se neda mahat lepezama napravljenim od papira ipak kakam ko golubovi na trgu. Volim ljeto. Preferiram sunčano vrijeme. .Kad ti je kuća/stan/apartman/štogod tako svijetli da nemoraš palit svijetlo. (što je ujedno i ekonomično,jer ne trošiš puno struje.) .Kad se možeš tuširat u mraku,a zapravo nije mrak nego ima svjetla koje dolazi sa onog malog prozorčića na strani balkona. (To se jednostavno ne može opisati. Moja ujedno i najdraža prostorija,uz sobu, je kupaona.) .Kad jedeš sladoleda kolko hoćeš (dobro jedeš ga i inače kolko hoćeš,al sladoled je specifičan za ljeto) i kad ti čovjek na trgu nemože reć; „Gle nju kak jede sladoled,a vani je minus deset.“ Čujte ljudi,sladoled se jede u svako doba godine i svako doba dana. Dokle god slastičarna radi. (Više volim one sladolede iz vinceka,nego ledove,doduše vidjela sam da ledo ima neku novu kolekciju sladoleda.) .Kad se konačno šećeš po suncu i nasipu sa svojim derištem od pesa i kad zajedno vučete jezike po podu i nema nikog živog miljama daleko,a tamo dole ispod zelenog mosta na kojemu piše Hendrix se sunčaju neke tete. Ko u stara vremena. .Kad konačno opet možeš izvadit luftič van i stavit ga u haustor tvoje zgrade i pomogućnosti uzet onaj mali crno-bijeli televizor i gledat Seinfelda popodne. Opet se veselim ljetu ko i svake godine,i veselim se tomu što mogu izmišljati neke „kad“ natuknice i kad mogu otići kod bake,sjest se ko čovjek na pjesak naslonit se na ruke i šutiti satima i ne razmišljati o ničemu. I čitat knjige ko čovjek,i ne učit o tome kako se lomi kut i kakav je koji modus. Gotova sam sa prilogom o ljetu.

nedjelja, 10.06.2007.

Nakon sto i jedne godine.

Svaku večer moj pas ima rutinu. Vrati se izvana (iz šetnje) ,pojede,popije si malo vode,prošalabajza kućom i dolazi na moj balkon (na kojem sam i ja ljeti spavala kao mala) i počne kopat po betonu,pa po tepihu i onda se okrene par puta oko svoje osi i baci se na pod. Danas se naslonio na dasku za pelganje i valjda češao iza uha i proizvodio zvukove kao da tipka po mašini za tipkanje. (Moj dida ju je imao. Mašinu za tipkanje. Pa znam kako zvuči. Naime...imao je cijele komplete filmova na videokazetama,od Strave u Ulici Brijestova do Djece u kukuruzu i Ima li pilota u avionu. A sve je to imao popisano na posebnom popisiču napisanom na tiskačoj mašini. I onda se ja pitam zašto stalno radim popisiče i zašto sam takva picajzla kakva jesam.) Di sam stala? Aha...da. I tako moj pas danima spava,a noćima grebe po betonu,po podu ispod mog kreveta (čime mene probudi),kada zaspi onda sanja i muca i tako. Zadnjih se dana osjećam kao moj pas. Zbunjeno,nestrpljivo,nespretno i neurotično. Jedva čekam ovo ljeto.