U egzilu...
30.04.2006., nedjelja
Rezime - 2:0
 ''Cos these are the days of our lives They've flown in the swiftness of time These days are all gone now but some things remain When I look and I find no change'' Queen - These Are The Days Of Our Lives Vješto, kao najorganiziranija vojska u apsolutnom ratnom metežu, godine stupaju, jedna za drugom... povlače za sobom i lijepo i ružno, ali sigurno prolaze... jer to je jedina Sila koja se ne može mijenjati, na koju se ne može utjecati i koja će, bez obzira na sve... zauvijek teći... U Vremenu snalazimo se kako znamo i umijemo... preživljavamo... i tako... i ja sam s današnjim danom preživio i svojih prvih 20 godina neprekidnog ratnog meteža na ovoj Planeti... jedva, ali ipak tu sam i ne dam se još bar neko vrijeme... imam par utvrdica u koje nekad uteknem od tog monstruma kojeg nazivamo Životom... pa nastojim što više Vremena provesti u njihovom sigurnom zaklonu... Ima i dana kada ni u tim Utvrdama ne nalazim utočište, ali tako je to u ratno doba... čovjek nigdje nije siguran, pa zapravo uvijek nekuda bježi, pa makar i čvrsto stajao na mjestu... Svakakvi mangupi izvode svakakve manevre, pa se i prečesto valja poput onih snalažljivih jegulja provući kroz najuže brazde, koje nam udijeli Sudbina ili Izvjesni Netko Tko Od Gore Vidi Sve, kako bi se naposlijetku ipak isplivalo na površinu... tek rijetki zaostanu, a ipak svega par ih dopliva gore... na Površinu... na žalost... ti su upravo oni ranije spomenuti mangupi koji guraju sitne ribe dolje... ipak samo najsposobniji opstaju... i tako u krug... Shvatio sam, dakako, krkajući se Balaševićevim stihovima, a i ponekom meksičkom poslasticom... kako neke individue jednostavno - ne volim... ne onako da ih mrzim, nego... trebalo bi ih izbjegavati... a meni, potpuno indoktriniranom, zadrtom i krajnje fanatičnom mladom kršćaninu po glavi se mota i ona ''Ako volite samo one koji vas vole, kakva vam je plaća?'', pa sam nastojao ići protiv struje, prečesto i u glavu onih snalažljivijih i krupnijih riba, ne birajući sredstva i ne tražeći brazde za bijeg iz tih virova koje su mi tako vješto podmetali... nastojao sam mijenjati svijet, barem ovaj moj nikakvi i maleni... ali brate, ne ide... nikome nije stalo do tog i svatko tjera po svom... da, to je živa istina... pa sam stoga odlučio da definitivno ne volim izvjesne strine, šogore, komšiluk, pa onda One Što Brinu Brigu Tuđu, pa ne volim ni zatucane, pa ni one gratis beskičmenjake, pa ni uštirkane kravataše ni krvoločne pse i gospodare, niti nađubrene trotoare, ne volim ni lopuže što vole tuđa kola, pa bogami ni one što sipaju sve neko znanje napola, ne volim nit one šiznute malko, a sigurno ne i živčane bolesnike, ne volim nit izbore nit plakate nit televizor, nit uzdržane i trezvene, pa ne volim one štreberčine, vječne odlikaše, škrtariju, a tek ne volim intelektualce koji važno vrte palce, a tako se lako prodaju u bescijenje... ne dragi moji, ne volim ih... baš ih ne volim... kao ni snobove svih vrsta - od onih alternativnih u Močvari do onih kvazielitinih po Hemingwayima i Piranhama i sl., a tek mi se od narodnjaka i provincijalaca diže kosa na glavi... da, da... zatucani, rekoh to već... mnogi će se prepoznati u ovim skupinama, pa stoga molim, bez uvrede jer čisto je to umjetnička sloboda i pomalo umjetnički plagijat kad kažem da vas ne volim... zapravo... ne volim s vama... nadam se da shvaćate, al odlučio sam se još par godinica, možda daljnjih 20 jurcati po spomenutim Utvrdicama... nisam spreman za evoluciju, ne još... Ipak skrivam još nekoliko zamaka u koje redovito utičem... Nju, sa njenim neodoljivim šarmom i nesalomljivim duhom s kojom bih najradije izgradio onu baricu daleko od svega lošega što se nakupilo u ovih 20 godina; pa drugove... Kruno, Sajko, Filip... sa prekrasnim gestama: nisam mislio slaviti rođendan ove godine, pa mi nisu dopustili... gotovo su preuzeli organizaciju... i sve je ispalo perfektno... od priprema za proslavu, pa sam tijek slavlja... koji je prošao tako dobro i nezakonito da je zabranjeno o njemu pisati, a i afterparty - pospremanje koje su moji dragi drugovi gotovo sami obavili... dečki moji, hvala vam na najljepšem rođendanskom daru ikada - prijateljstvu... hvala vam što ste i prečesto tu... a tu su i predivne čestitke koje primam danas kroz cijeli dan... hvala vam puno svima na tome... naročito drugu yodi koji mi je poslao jednu čestitku koja čovjeka baš nekako dotakne dušu i visoko podigne.. druže, pamtim to... ; pa moju dragu mamu koja se redovito iskaže čim Život malčice pritisne... i tako... još mnogo drugih... koje namjerno ne spominjem jer ne valja se previše hvaliti i diviti nečemu što imaš, da bez toga na kraju ne ostaneš... jedno veliko hvala svima što me trpite ovakvog već 20 godina... dobro, neki više, neki manje... i što ste moja utjeha u teškim vremenima... Živi mi bili i zdravi! Pozdravlja vas sve mladi 20-godišnji Werther The Kid! ;) |
