just for me
01.10.2008., srijeda
Jaja na oko, paradajz i kava s dušom...
|
Volim mirna, tiha jutra kada se budim potpuno sama – volim jutra, onakva kakva trebaju biti – tiha, potpuno tiha, bez riječi, bez pitanja, bez....jaja na oko, paradajza, ali s kavom u kojoj uživam, a koju pijuckam sama u svojoj sobi, što ponekad traje i traje.... Zbog te se iste kave znam se ustati ranije, samo da osjetim tu jedinu tišinu vlastitih misli, ali i da tamo u kuhinji nikoga ne susretnem. Naravno nije uvijek tako, pa uz kuhanje kave čujem zvukove koji mi daju do znanja da su i drugi oko mene potpuno budni, da pripremaju doručak i da očekuju od mene, barem malo razumijevanja kao i pokoju riječ koju jedva uspijem izgovoriti, bolje reći promrmljati. Recimo – moj je tata pravi je jutarnji tip, a ono što radi savršeno kada je kuhinja i kuhanje u pitanju - je pripremanje doručka. Svakoga se jutra budi pun neke čudnovate snage kojom kreće prema kuhinji. Nije kao ja koja poput zombija tupo bulji u vodu i nestrpljivo čeka kada će zakipjeti. On polako i pažljivo bira što će staviti na stol i kako će to sve posložiti. Jaja na oko su njegov specijalitet. Sjećam se kada sam bila mala da nam je svima uvijek pripremao doručak. Jaja su se pekla na poseban, samo njegov način – pazio je da budu savršenog oblika, okrugla, ne pretvrda u sredini, ali dobro zapečenih rubova. Zapravo i danas kada ga promatram radi isto – ne nama "klincima" već sebi i svojoj ženi – a to znači da godinama obavlja taj samo svoj - jutarnji ritual. Kada bolje razmislim, mnogi muškarci to rade. Ako nije doručak u pitanju možda je večera ili neki drugi obrok. No, pažnja kojom to rade postavlja jedno veliko pitanje – kome drugome, nego nama ženama. Jesmo li u vremenu koje je izgubile osjećaj rituala ili samo pojednostavile sve, pa i pripremanje nekog obroka? Ne znam. Znam samo jedno, a to je da ujutro prije nego krenem na bilo kakav posao popijem kavu sama sa sobom. Moja je kava samo moja. U njoj vidim početak dana, kao i sve okuse i mirise koji me pokreću dalje od onoga što je, a to nije lako jer znam – drugi očekuju nešto normalnije – kao dobro jutro, kako si? ....bla,bla....mljac,mljac....mmmmmmmmmmmmmm.... Između mljackanja, blablakanja, mrmljanja i mumljanja kako sam ipak ostajem pri odabiru – tišine kojom pijuckam tu svoju jutarnju kavu - kavu s dušom, a muškarcima svoga života – ostavljam izbor pripremanja svih drugih obroka koji tijekom dana slijede. Obožavam kada netko drugi priprema neki obrok za mene, ne petljam se i ne mislim, uživam u tišini promatranja samog rituala - možda zato jer kuham svaki dan, pa nemam vremena za sve to rezuckanje, slaganje, petljanje, kao niti smišljanje raznih oblika čak najednostavnijih jela – za mene je kuhanje, a vjerujem i za mnoge druge žene dio dana kada jelo mora biti na stolu jer je vrijeme doručka, ručka ili večere, jer se svima nekamo žuri - jelo je zato postalo samo jelo – nema između. Žene su tada uglavnom samo sretne i zadovoljne jer su stigle sve pripremiti, posložiti, ali i skuhati – a druga je strana tada samo nahranjena, sita i zadovoljna. Hm, ostaje i dalje pitanje, zašto muškarci oko kuhanja kao i pripremanja nekog obroka rade čitavu predstavu za sve nas – možda žele dokazati da su i tome bolji, organiziraniji ili im samo nedostaju ti neki davno zaboravljeni rituali kojima ih je žena znala otpratiti na posao, ali i dočekati nakon posla? Njihova rečenica – Moja je žena savršena, zaista kuha s dušom, gotovo se danas više i ne čuje. Rijetko koji muškarac nedjeljom kaže – Danas ću je probuditi s kavom i doručkom u krevetu. Mmmmmm...volim je....kada duže spava. Eh, ima tu nečega. Rituali su ipak rituali, bez njih bi nam život zaista bio bez duše. Hvala onima koji to znaju, zato žene ne gubite živce kada vam ON priprema jaja na oko, rezucka paradajz i kuha kavu s dušom....niti ako se hvali da samo to zna. Vjerujem da ON jako dobro zna što se zbiva i zašto to sve radi. |
- 00:08 - Ostavi samo za mene (3) - Uzmi za sebe - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
...samo neka moja razmišljanja u trenucima samoće, tišine i mira,a naporna dana. Poput malog podsjetnika na trenutke koje želim upamtiti, sjetiti se, a možda i zaboraviti. Dnevnik lutanja, traganja i nadanja. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
