Zadnjih dana, nekako sa sigurnošću mogu reći kako me prati određena doza sreće,a njoj u inat i velika doza proklete nesreće.

Nažalost, nikako da se pojavi ona sreća u nesreći. Ili je dobro ili je katastrofalno, toliko varira moje raspoloženje da se ponekad okrenem u svojoj školskoj klupi, uputim pogled na sirotinjsku livadicu i gledam. Gledam kako je svijet oko mene može biti toliko darežljiv,a s druge strane toliko uzima da ni sam ne znam kako u određenim trenutcima bježati od problema. Kako jedno izraste, drugo trune i propada, poput domina.
Ponekad zaboravim na sve, tješim se kako mi je život ispunjen stvarima koje volim i zbog kojih se osjećam sretnim, uživam u trenutcima. Onako kada znate sjesti u tramvaju, nabiti si one slušalice u uši i gledati okolo ne mareći za ničime. Samo sjedite, a lice vam je obasjano onim sretnim osmjehom. Sretni ste jer znate da vas očekuje sreća. Ne mora to biti ona sreća na lotu, ljude najviše usrećuju male stvari, one koje čovjeku ostanu duboko u srcu.
Otac mi je uvijek govorio kako se u životu ništa ne smije planirati, zaista, živimo u sadašnjosti,a ne u budućnosti. No ponekad ta činjenica čovjeku uništi glavu. Znam se toliko opteretit svime što me okružuje da zapravo zaboravim tko sam ja, čemu ovo sve, sav taj trud, a vidim kako mogu i bez njega. Znate, ovo što govorim u većini navrata je istina, moja znatiželja me naučila više životu od moje sadašnje razrednice koja tvrdi da mi je ona ''druga majka''. Znanje, znate teško je reći primam li dovoljno da sakupim sve na hrpu i pokažem znanje, iskreno, jednog dana se toga i bojim kako ću zapravo ostati niko i ništa kao i većina ljudi koje znam, koji su zapravo oni pravi znalci, ali nisu kukavice koje se uvlače u dupe. To je moj život, put, ljubav, očaj… I tako se čovjeku sakuplja, stvar po stvar, događaj po događaj i onda, napokon dođe taj kraj tjedna. Kada napokon opustim glavu uz drage mi osobe i čašu drage mi tekućine ili pak volim u kasnim noćnim satima prije spavanja otvoriti svoj prozor,stat, zapalit duhan i misliti. Ali znate, onako, opušteno misliti. Misliti o tome što sam ja i tko ću postati?
Možda sam ipak trebao ići za slikara ili pak dizajnera, a možda pak za doktora…
Zaista ne znam, kakav će biti moj životni put, ako je ovo početak kakvom se nisam nadao, kakav će biti kraj svega ovoga? Zar me prati tolika nesreća da u životu moram doživjeti toliko razočaranja da od jada dragoj plačem na ramenu ili će se i meni sreća okrenuti i pokazat mi svoje lice? Zato postoji adrenalin i ta nekakva budućnost, koju nažalost ni najmanje ne volim, uživam tu di jesam, čak ako sam i u govnima do grla, čovjek uvijek ima nekoga uz sebe,a ta netko je puno vrjednija od svih uzbuđenja i znatiželje.
Samo, kad je problem jedan, znate, nižu se pitanja te nastaju novi problemi, kao na primjer, a što da nema te drage mi osobe? Zar bi umro u vlastitom jadu ili bi me prokleta, možda bolje rečeno sveta znatiželja natjerala na drugi put, možda će tako i u životu biti. Ljudi su preživjeli i pad s 4 km, neki i ratove s Turcima, a neki čak i nuklearnu eksploziju, hoću li ja svoj život?
Ma hoću, moral je velik, a lice okrećem samo odabranima…