Gledam tv i ono vidim kako non-stop objavljuju posljednje pozdrave Đoređe Novloviću. Nisam neki fan ili nešto tako,ali pamtim ga kao čovjeka koji je uvijek udijelio pokoji savjet našoj muzičkoj sceni. Al' više je ono, kad pogledaš kako realno stvari stoje, čovjek prije tjedan dana sjedio na tv showu i zajebavo se,a sad mu duša odlazi…

Tužno je sve to. Živiš,radiš,učiš,patiš se ko konj cijeli život,a za što? Da nam djeca imaju bolju budućnost? Pa i to je dio razloga, po meni i najveća motivacija,ali oprostite, nakon toliko godina muke doživjeti ovakav kraj?!

Ne mislim tipa,ah on je zvijezda pa bi trebao imati zadnje 3 godine života najveći uspon, ali neki rispekt prema čovjeku….Ništa,otišao je, po meni, nespremno i tužno,ako me shvaćate. Na neki način sve to povezujem sa osobama oko sebe,pa čak i sa samim sobom.

Što je život? Prokleta kurva! Pogledajte kamo mi to odlazimo, kamo nas vrijeme gura. Čovjek do prije 50 godina nije znao što je telefon, a današnja djeca se prodaju po internetu ili traže svoje idole i zbog njih umiru ne znajući da je to nestvarnost. Živimo u prokletom virtualnom svijetu, prepunom stresa, naglih preokreta i banalnih stvari. Postajemo toliko nepismeni zbog sms-a, ne bi vjerovali, ali vokabular nam se smanjuje zbog tih ''kul'' sranjca koje masovno tipkamo.

Možete li si zamisliti dan bez televizije, mobitela i interneta? Vjerojatno teško. I sami znate kad uporno zovete,a nitko se ne javlja s druge strane, živci propadaju. Znate one situacije kada prokleti browser ne želi otvoriti sliku ili web stranicu? Tipke s tastature lete, a miš bi vjerojatno pojeli ili si recimo zamislite situaciju kad je 15-ak minuta do kraja filma i onda vam puku reklame? U tim trenucima vjerovali ili ne postotak infarkta i sličnih gluposti se kreče između 1-6%, u ovim brojkama malo,ali u stvarnim brojkama, poprilično gledajući na to kakav je uzrok svemu tome.

I sad se vratimo na našeg Đorđea, čovjek koji je prodao 20 milijuna ploča, napisao preko 2500 pjesama, volio je svoj život jer je radio ono što najviše voli, vjerojatno sa puno stresa,ali sa više ljubavi…

I gdje je tu pamet, toliko sati sjedenja pred knjigom,toliko neispavanih noći zbog prokletog proračuna ili zadaća, toliko pritisnutih slova na tastaturi, da skratim, toliko truda i vremena…
A za što? Za bolji život ili raniju smrt? Ili možda zbog brda love ili propalih planova i bankrota. Sredina postoji, ali je prerijetka da bi ju poznavali.

Ako ću sada nakon toliko piskaranja doći do zaključka, onda ću ga formirati prema sebi,a ostatak nek' se pokuša pronaći.

Naime, putujem u Zagreb 5 dana u tjednu (minimalno), u školi sam 7 sati(školskih), dolazim doma u nadi da ću pojest napokon toplu hranu i popit normalnu vodu, sjedam na komp pa vidim što se dešava u svijetu, učim, pišem zadaće, uz sve to i pokušavam spavati. OK,ovo izgleda poprilično malo,ali uzima puno. I nakon napornog tjedna, iako neki i dalje ne shvaćaju što je tu tako teško, vikendom se ponajviše opuštam uz svoju dragu. Vožnje biciklom uz savu na duge staze, plejka uz dobru ekipu, nogomet, u biti sve se svodi na druženje, odlazak u nepoznato, male avanture…

I sada kad sve to zbrojim,gdje sam? Po mojoj procjeni ja sebe smatram sretnim i ne toliko stresnim čovjekom, vikend uz dragu me jako opusti i vrati ogromni osmjeh na lice, još kad k tome pribrojim prijatelje, dajem veliki plus. No samo vidim problem u tome što crnčim 5 dana,a onda ''odradim vikend'' kako bi bio pravi ja.

Zato kažem, čovjek toliko mora raditi da sam sebi stvori neku ajmo to nazvat ''radna atmosfera'', ali to je glupo…

Ok,pretjeral sam skroz sa piskaranjem, nemojte zamjerit, smo za kraj, čuvajte ono što imate, ne mislim na Lacoste cipele i Samsung mobilne telefone ili Asusove laptope, čuvajte prijatelje i osobu koja vam je bliže srcu,jer dok je ona uz vas, vi ste s njom,a dvojca su jača od jednog, živite svoj život i uživajte, pustite kemiju i računalstvo i nasmiješite se sunčanom danu:)

Laku noć