Naslovnica
SADAŠNJOST Kronologija mog života u Njemačkoj Bokuni bodulskog života
ARHIVA PUTOVANJA Portugal Malta Nizozemska Strasbourg x 2

Dobrodošli! Ugodno se smjestite. Kokice spremne? Pazite da se ne zagrcnete od silnog smijeha. Not.

nedjelja, 23.04.2017. u 22:04

Komadić Vijetnama u srcu Münchena

Počela sam uživati u odlasku u teretanu. OK, nisam. Ali uživam u odlasku iz teretane. I to je nešto, zar ne?

Barem jednom tjedno sjednem u vijetnamski veganski restoran u blizini teretane (da se nagradim za trud i muku u teretani) i uživam u kombinaciji hrane koju u životu nisam jela. I pišem pisma i gledam kroz prozor (ove dane sam imala i što vidjeti: naizmjenično kiša, sunca, snijeg, vjetar, oblačno, sunčano - sve u razmaku od 5 min). I slušam muziku i čitam knjige preko Kindle-a i opuštam se kako najbolje znam i umijem.

Velika većina restorana u koje sam zašla u ove dvije ipo godine ima popodnevnu pauzu. Koliko sam priijetila, to je zato što ista ekipa radi od jutra do večeri.

Međutim, na to sam skroz zaboravila u ovom restoranu. A oni mi nikad nisu rekli da sam ostala sjediti predugo i da zatvaraju. Ni riječi. Saznala sam tj. prisjetila sam se da i oni imaju pauzu kad je uletila nova ekipa gostiju i kad je vlasnica rekla da od 15h imaju pauzu (a ja sam tamo uvijek do 15:25 kada trčim na tramvaj prema vrtiću).

Ne samo što imaju povoljne cijene hrane, nego mi uvijek posude punjač za mobitel. Ne samo što su gostoljubivi, nego mi još donesi i grijalicu da mi ne bude hladno.

I tako zadnji put kad sam bila kod njih i kad se polako počelo približavati 15h, upita me vlasnica: Kad moraš po kćer? Toliko smo se skompale da već zna agendu mog dana. I ja joj odgovorim, a ona sjedne kraj mene i počnemo razgovarati. Pita me koliko mi treba do Hrvatske, koliko često idem. Kaže da njoj treba 17h avionom do Vijetnama i da idu jedanput godišnje ili jedanput u dvije godine. Još ima roditelje tamo, a njeno dvoje djece je tu u Münchenu.

Obje se slažemo da je puno njenih zemljaka u Münchenu, a ona dodaje kako je i puno Njemaca u Vijetnam - što turistički, što zbog otvaranja raznih tvornica jer je tamo radna snaga jeftinija. Kaže da u njenom gradu postoji čak i njemački fakultet.

Pitam je kako joj je na poslu (s obzirom da ona i muž rade cijeli dan, osim spomenute popodnevne pauze od kojih 2h). Kaže da je stresno. Rekla sam joj da se to uopće ne vidi na njoj - da super izgleda i da je uvijek vesela i pristupačna. Pitam je kako se opušta kada radi po cijeli dan. Kaže da meditira. (Vidjela sam je jednom zatvorenih očiju meni iza leđa - da, tad je već bila pauza, a ja je bezglavo prekidam u meditaciji i tražim račun). Pitam je koliko dnevno meditira. Kaže ona da meditira svaki dan, ali nedovoljno. Da treba više. Pa koliko uspijevate, pitam je ja. 3 sata, kaže, ali ja bih više, ali nemam vremena. Bilo je dana kada sam meditirala 10h dnevno. Ja je slušam i mislim kako nema aktivnosti koju bih ja mogla 3h raditi u komadu (OK, možda ležati na kauču i gledati Better Call Saul). 9 godina prakticira meditaciju i pokušava svakodnevno i vježbati. Ako treba, diže se u 4 ujutro da meditira i da odradi malo trčanja i onda je spremna za dan sa znatiželjnim gostima poput mene. Još je mlada za penziju, a München preskup da se može od penzije živjeti stoga nema mogućnost da se meditaciji u potpunosti posveti, što inače planira. Za sada, osim što sama meditira, nalazi se i s društvom koje zajedno meditira.

I tako gledam ja tu sitnu, nasmijanu ženu koja kaže da nije previše od društva, kako uživa u mom društvo i ja u njenom. I toplo mi dođe oko srce. Jedina osoba u prostoru, osim nas, je njen muž koji srče prve žlice juhe i čeka da mu se pridruži. Zaboravila sam je pitati je li i muž meditira.

Skoro sam zakasnila na tramvaj - brzo sam se obukla i ostavila joj manču i ispričala sam se jer nemam više za dati. Ona nije htjela uzeti manču. Bilo mi je neugodno što sam se uopće išla ispričavati, jer sam taj sitniš morala spremiti - nikako nije htjela uzeti. Ne radiš i imaš dijete, rekla je odlučno.

Znatiželjna, kakva već jesam, drugi dan sam otišla u neki drugi restoran, sasvim slučajno opet vijetnamski. Tamo je sve bilo drugačije. Zlatno-smeđi prostor s uguranim stolovima i stolicama da jedva možeš proći, sve krcato, glasno, ljudi namrgođeni čekaju hranu, drugi stoje na ulazu i gledaju ima li koja stolica viška, treći traže da plate račun. Nisam mogla ni pisati niti čitati ni slušati muziku. Hrana (gamberi s povrćem) koja je servirana, bila je zaista odlična, ali to je sve što je bilo odlično.

Možda se njeno meditativno stanje proširilo na sav prostor u kojem boravi, pa možda čak i na mene samu.

Update. :) Slike. :)

Kommentar (6) - print - #

<< Arhiva >>