Što je bilo, prošlo je

23.07.2016.

Dugo se nisam oglašavao (gotovo da sam pazio što dulje biti odsutan). U jednom sam se trenutku gotovo prestao dozivati). Paradoksa li, uz mnoštvo događaja jednostavno nisam imao o čemu pisati jer bi slike toliko brzo gazile jedna drugu da nisam stizao padati. Mnogo se toga promijenilo od tada, a osim što se nisam stigao pomladiti, sve se ostalo odvijalo bez imalo ispada ili barem neprilična uzbuđenja.




U svoj sam toj gužvi čak uspio pohoditi i jedno razredno okupljanje. Nije tu bilo neke ekskluzive ili luksuza kao u američkim filmovima. Bili smo tek obični ljudi na opskurnom mjestu s periferije prošlosti. Da budem iskren, nisam mnogo očekivao i osim poznatih dječjih pogleda i vrisaka uz koje sam odrastao nisam se sjetio ni jednog izgovora zašto bih se vratio u prošlost. Čak ni da je onako kurtoazno pozdravim.

Priznajem, čovjek sam koji bježi od vlastite i kolektivne prošlosti jer uvijek strepim kako bi me po prvoj mogli prepoznati kada me već po onoj drugoj svako malo krivotvore nabijajući mi kolektivne krivnje i tražeći kolektivne isprike za tuđa pomračenja iz doba kada, barem prema službenim dokumentima, nisam bio živ. Ipak, zanimljiva su mi ta lica mahom razvedenih ljudi s djecom koju su ostavili tu negdje (bivšim partnerima, tuđim domovima, pustim ulicama). Bez nekih velikih ambicija, od danas do sutra žive svoje bezbojne živote obilježene neplaćenim poslovima, neutjerivim alimentacijama, poreznim dugovima, blokadama, ovrhama, otkazima, liječničkim pogreškama, ukiseljenim iseljeničkim anegdotama. I koliko li je samo radosti u toj jednoj prilici da podijele taj svoj horizont s nama koji smo s njega odavno nestali.

Opet u istom vremenu, gubili smo ga razmjenjujući slike nastale nakon rastanka. Bila je to prilika da se svi pomalo osjete važnima i predimenzioniraju svoj doprinos onima ili onoj koja ih je zatekla na spavanju. Ali, znate, na njihovim se licima, u podljevima, prepoznaje ta izgubljena, podjednako pretučena Hrvatska u kojoj još uvijek nisu uhvatili svoj komad sunca. Kako i bi pored toliko suncokradica?

Nisam mnogo govorio. Sve što sam htio i mogao reći ostalo je na onom igralištu na kojem smo odigrali posljednju utakmicu zadnjeg dana škole. Tog sam dana shvatio da ništa ljudsko nije trajno i da je nemoguće zaskočiti vrijeme. Život me naučio da se najčešće ne valja vraćati ni samome sebi, pa se tako nisam vraćao ni drugima ma kako me ovi bili zadužili. S vremenom mi se svidjela ta praksa jer bih tako bio pošteđen mnogih neželjenih repriza. Jednostavno bih okrenuo leđa ili spustio pogled. Ovoga puta to nisam učinio. Vjerojatno iz djetinjaste znatiželje, tek toliko da vidim što nam je prošlost učinila i koliko je bila milostiva s obzirom na prevrate koje nam je svako malo priređivala. Doznao sam tako da je trećina mojih razrednih drugova trajno napustila Hrvatsku. Većina njih nije visokoobrazovana i radi (mahom fizičke) poslove za koje im nije bila potrebna nikakva svjedodžba. U skladu sa svojim ambicijama, zadovoljni su (ipak su pobjegli od nezaposlenosti ili postsocijalističkih kmetova prerušenih u feudalce), a najzadovoljniji su oni koji su ostavili kredite i porezne dugove. Oni što su ostali, iako bolje obrazovani, nisu značajnije napredovali i sretni su što uopće rade poslove koji su slabo ili nimalo vezani uz njihovu struku. Na odlazak ne pomišljaju, prvenstveno zbog djece, ali i manjka hrabrosti da krenu ispočetka. Bez obzira na meridijane po kojima su razbacani, svi su oni jednako apolitični, neskloni angažiranju u zajednici, cjeloživotnom obrazovanju ili bilo kojem drugom vidu probijanja zadanih dimenzija.
Za razliku od njih ja sam toliko puta pripremao kovčege da mi se katkada čini kako sam promijenio nekoliko života. Možda mi zato neugodno miriše cijela ta nostalgičarska ideja obnove uspomena, to izgubljeno vrijeme na jeftini somun i kiselo vino mlađe od nas. Vrijeme buntovništva nestalo je u nepovrat. Prkose roditeljima, bezobrazluke nastavnicima, zamijenila je šutnja i pognutost pred onima koji nisu ništa bolji (ili su čak i lošiji) od nas. Tim smo se samoproglašenim i precijenjenim autoritetima prodali za mjesečnu mizeriju radosni što je uopće redovita. Možemo li niže pasti? - pitao sam ih, a oni su slegnuli ramenima i nastavili kiselišem zalijevati anegdote od prije dvadeset godina. I tako se neodgovor(e)ni raziđosmo u svojim sadašnjostima.

<< Arhiva >>