26.09.2010., nedjelja
GODINA B - 6. VAZMENA NEDJELJA
|
ŠESTA VAZMENA NEDJELJA (Godina B) »KAO ŠTO JE OTAC LJUBIO MENE, TAKO SAM I JA LJUBIO VAS« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim Liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam ponovo o ljubavi koja nije u prvom redu zapovijed, nego životno iskustvo s Isusom Kristom i po njemu s Bogom Ocem. U toj ljubavi Kristovoj treba ostati, ako se želi ostati u blizini Očevoj. Svi oni koji ostaju u toj ljubavi, prijatelji su Isusovi i Božji i nisu više sluge, već slobodna djeca Božja. Ta sloboda djece Božje nije rezultat naših vlastitih napora nego dar ljubavi Božje koju nam je Krist donio. To nam svjedoči Božji Sin koji je za nas ljude, iz ljubavi i samilosti prema nama grešnicima, život svoj položio na drvetu križa i uskrsnuo od mrtvih da bismo i mi u njemu živjeli za Boga i za bližnjega. Tu ljubav Božju svjedočimo i mi uvijek kad se okupljamo na zajedničko slavljene Presvete Euharistije. Tako ljudi iz raznih obitelji, plemena i naroda okupljaju se oko Euharistije i sačinjavaju jednu Božju obitelj i oko Božjeg stola slave slavlje slobodne djece Božje i raduju se zbog darovane ljubavi i u toj ljubavi se povezuju u Isusu Kristu s Bogom Ocem i međusobno. Nitko nije isključen iz te Božje ljubavi i njegova poziva na to euharistijsko slavlje djece Božje. Bog poziva sve ljude da postanu njegov narod. I mi ne smijemo nikoga isključivati već se imamo svim ljudima otvarati u ljubavi. Tako u Djelima Apostolskim sv. Luka Evanđelista opisuje širenja Kraljevstva Božjega od dvorane Posljednje večere do nakraj zemlje. U tom opisu zgoda s rimskim satnikom Kornelijem (Dj 10,1-11.18) spada među najvažnije smjerodavne događaje. Do tada se Crkva već bila ukorijenila u svoj židovskoj zemlji i čak izvan njezinih granica blaga vijest spasenja Kristova Evanđelja je prodirala. Tako je bilo dozrelo vrijeme da Evanđelje Isusovo prekorači granice Židovstva i zahvati sve narode koji se Boga boje i čine pravdu. Zato sv. Petar, vrhovni poglavar Crkve Kristove, koji je uveo prvog poganina Kornelija u puno zajedništvo »novog Božjeg izabranog naroda« kaže: »Uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego mu je u svakom narodu mio onaj koji se njega boji i čini pravdu« (Dj 10,34).  Petar krsti rimskog satnika Kornelija No zamisao nije Petrova. On je samo izvršitelj odluke Božje. Kornelije je zapravo bio obraćenik samoga Duha Svetoga. On je o Kristu čuo nekim sporednim putem. A kako je inače bio čovjek Bogobojazan, spontanošću koju daje Duh Sveti, zaželio je postati kršćanin. I sam je poslao poslanstvo Petru. Iako se Petar spočetka skanjivao da li da primi ili ne jednog poganina, nežidova, u zajedništvo Kristovih vjernika, sam ga je Duh Sveti nagnuo da Kornelija krsti. I prije no što se Petar odlučio na to, Duh Sveti je na izvanredan način sišao nad Kornelija i sav njegov dom. I Petra i Kornelija Bog je viđenjem stavio na put koji će ih dovesti do zajedništva. Isti Bog koji je Petru pokazao da ne smije praviti razlike ondje gdje ih ni Bog ne pravi i da nikoga ne zove nečistim, nagradio je vjeru Korneliju, izraženu pobožnošću i dobrim djelima, te mu otvorio put k spasenju, očitovavši svoju milost darom Duha Svetoga. Pred takvom stvarnošću i crkveni autoritet u Petru i cijela zajednica shvaćaju da ne mogu ograničavati Božje milosrđe. I to je i danas vrlo poučno: postoje u Crkvi i nepotrebne sustezljivosti. Ali opet, crkveni je glavar čovjek koji nastoji sve snage Crkve držati na okupu, pa makar i uz cijenu vlastite poniznosti i očinskog uvjeravanja. I tako se ostvaruje jedinstvo Crkve u raznolikosti univerzalnog kršćanstva koje u sebi prigrljuje sve narode. Ono što nas sve uzajamno ujedinjuje u istoj Crkvi jest zajednička vjera u Isusa Krista i prihvaćanje ljubavi koju nam Bog nudi u svome Sinu. I ta ljubav Boga Oca, sam je Krist Isus, koji je za nas iz ljubavi na križu razapet. Od Boga i Krista njegova i mi učimo ljubiti našu braću i sestre. Ljubav koju nam zapovijeda Isus, On sam stavlja u nas po svetim sakramentima. On nas hrani i poji tijelom svojim za nas predanim i krvlju svojom za nas prolivenom. Samo u njemu i po njemu možemo ljubiti jedni druge kao što je On nas ljubio. Naša zajednička vjera u Isusa Krista i njegova ljubav u nama mora nadvladati svaku podvojenost te nas ujediniti u zajedništvu prijateljstva kako bismo nastavili njegovo djelo spasenja ljudi. Zato nam i kaže sv. Ivan Apostol: »Predragi! Ljubimo jedni druge, jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga« (1 Iv 4,7). Plod te naše životne povezanosti s Kristom jest uzajamna ljubav. Jedna jedinstvena struja ljubavi povezuje Oca i Sina, a po Sinu, povezuje nas s Ocem i sve nas međusobno. Po njoj postajemo obitelj Božja. »Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas« (Iv 15,9) kaže nam Isus. Tako Isusova ljubav prema učenicima, plod ljubavi kojom Bog ljubi Isusa i po uzoru na nju, svjedoči o ljubavi kojom Bog ljubi svijet. Na učenicima je samo da ostanu u njegovoj ljubavi, a to će se dogoditi budu li čuvali njegove zapovijedi kao što je i On čuvao zapovijedi Oca svoga te ostaje u ljubavi njegovoj. »Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam je vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje. Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam« (Iv 15,13-14), govori nam Isus. Vrhunska ljubav Kristova bila je u tome što je život svoj za nas dao. Zato nas Isus proglasuje svojim prijateljima, a ne slugama. Znak toga prijateljstva jest što nam je priopćio sve što je čuo od Oca. A to nam je Isus rekao da bi njegova radost bila u nama i da bi tako naša radost bila potpuna. Stoga ako i mi želimo biti prijatelji Isusovi morao se truditi da saznamo sve njegove riječi i da uđemo u što dublje poznavanje i Njega i Njegova Oca. Pa onda, kao pravi prijatelji, želimo i druge dovesti do poznavanja i ljubavi Isusove. Toga trebamo biti svjesni svi mi: svećenici, roditelji i svi kršćani da nam je dužnost naviještati Isusa svim ljudima, napose djeci i mladim naraštajima. Povezanost s Isusom treba donijeti plodove ljubavi. »I postavih Vas da idete i rod donesete, i rod Vaš da ostane, ... « (Iv 15,17) Dakle, čini se, da se sve ono što nam je riječ Božja do sada htjela reći, može sažeti u ovo: da budemo ljubljeni moramo ljubiti; da bismo od Boga Oca i Isusa Krista primili ljubav, treba da ljubav iskazujemo braći. Naime, samo onaj koji je, barem u početku, okusio ljubav, sposoban je da se toj ljubavi otvori, da se ne plaši ljubiti. Za nas vjernike je to početno iskustvo ljubavi ono iskustvo koje počinje u krštenju s ulivenim darom kreposti ljubavi i treba da se razvija i učini svjesnim u konkretnoj ljubavi prema bližnjemu. Grešnik i onaj koji je daleko od Boga tako će saznati da postoji Bog koji i njega traži i koji mu oprašta, samo ako postoji brat koji ga traži za njega se interesira, oprašta mu u ime Božje. Siromah, bolesnik i starija napuštena osoba otkrit će da postoji Bog Otac i za njega, samo ako vidi brata koji se u Isusovo ime, njemu primakne, s njim podijeli svoj kruh i na sebe preuzme jedan dijelak njegove tuge. Bog nas je stvorio da budemo uzajamno odgovorni jedni za druge; hoće da se onaj, koji je osjetio što to znači biti ljubljen od Boga, potrudi da i drugi dožive to isto iskustvo na samo jedan moguć način, a to je da ih ljubi i to stvarno ljubi, ne riječju i jezikom, nego djelom i istinom (1 Iv 3,18). Zapravo, ljubeći Boga u svome bližnjemu, mi smo osigurali sreću ovdje – potpisali vizu za vječnu sreću na nebu. Molimo presvetu Djevicu Mariju da nam umnoži ljubav prema Bogu i našem bližnjemu.  Pobožnost prema Mariji, Majci Isusovoj i majci našoj pomoći će nam da otvorimo srce i dušu u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Marija će nam pomoći da se u nama utjelovi Krist, da Krist u nama živi, da živimo za druge a ne za sebe da budemo svjetlo a ne tama, da budemo raspaljeni ljubavlju Božjom. Marija će nam pomoći da i nama kao i Isusu siromasi, jadnici, bolesnici i nevoljnici svake vrste budu naši miljenici. Kad naša ljubav budu bijednici i bolesnici, siromasi i žalosni bit će to znak da smo u Kristovoj Crkvi i da gradimo Božje kraljevstvo. Kad naše ruke i naše srce budu otvoreni bijedniku, pomažući mu rješavati probleme i potrebe, tada Marija utjelovljuje u nama Krista siromaha. Marija utjelovljuje u nama Krista ukoliko nastojimo biti poput nje ponizni i strpljivi, i ukoliko i mi poput Isusa strpljivo i dostojanstveno podnosimo nevolje, oprostimo našim tlačiteljima, budemo mironosci, blagi i ponizni kao i Krist. Marija će biti naša majka ako slijedimo njezinu majčinsku nježnost u brizi za druge, uvijek spremni i raspoloživi da drugima budemo na pomoći. Marija će biti naša majka ukoliko ne budemo odviše zabrinuti za sebe, već poput nje za druge, spremni žrtvovati svoje vrijeme i ugodnosti, svoj odmor i počinak, svoj ugled i život da pomognemo bližnjemu i to bez zlovolje, tužbe, gorčine, prijetnje, ulijevajući svima potrebnu nadu u Boga i ohrabrenje u životu. Nemoguće je živjeti kršćanskim životom izvan Crkve, ali ni izvan Marije. Marija je Majka Božja, Majka Crkve i Majka svakog od nas. Što bolje upoznamo Mariju, bolje ćemo shvatiti duboku tajnu Crkve, koja je Tijelo Krista Isusa i Božji narod, dublje ćemo ponirati u otajstvo Sina Božjega. I obratno, što dublje poniremo u otajstvo Isusa Krista i njegove Crkve, bolje ćemo shvatiti veličinu i dostojanstvo Marije. Unoseći Mariju u otajstvo Krista, otkrivamo otajstvo ljubavi Božje koja se očitovala u Kristu Isusu, jer »Bog je ljubav«. Ujedinjujući se s Kristom, ujedinjujemo se s Marijom i s Crkvom i sa svim ljudima. U zajedništvu smo sa životom Trojedinog Boga, s ljubavlju Oca, koja se objavljuje u ljubavi i daru Sina, koji nas posvećuje svojim Duhom Svetim. I tako sav naš život poprima Kristovske, Marijanske i Crkvene razmjere. Jedna nas ljubav povezuje s Isusom Kristom, s Marijom i sa Crkvom. Ljubav je Duh Sveti, Duh Sina kojega odasla Bog u srca naša, koji kliče: »Abba! Oče!« (Gal 4,6) Stoga imajmo pouzdanja i nade. Nismo siročad već djeca Božja i djeca Marijina! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 10,25-26. 34-35. 44-48 Ps 98,1.2-3ab.3cd-4 1 Iv 4,7-10 Iv 15,9-17 |