Tražeći sebe

Some things are meant to be….



Foto by pinkbaby

Ležimo pod Nebom i samo je Mjesec tu pa srebrom plete mrežu oko naših tijela
(točno na pola onih skala što moru vode)

Zapletena sam u tvom zagrljaju, pokrivena ljetnim nebom i okružena morem
Blizina rađa u meni neke riječi pa ih obavijam tišinom i spuštam na tvoje usnule dlanove
Zatvaraš oči i dok me ljubiš sa dlanova tvojih neke riječi teku
Usnama skidaš tišinu koja srebri moju kosu

Znaš li mili….

Tako sam slobodna biti sve ono što zaista jesam (jesam) u tvom zagrljaju

A opet sam tako tvoja (samo tvoja)

Tako jednostavno….A nikad neću imati riječi kojima mogu opisati to.

(jer danas je dan od tuđih riči....ja sam danas ka ove pisme)

Postojim, dakle jesi u jednom kutu mene,
izgubljena i sama na rubu neke šume
ko ruka pružena u bilo uspomene
koje kuca i pjeva i tiho se vraća u me.

Postojiš, dakle jesam na rubu neke tame,
u ptici, vodi, pijesku, u raju gole djece,
u vatri što se gasi, u srcu vatre same,
u smrti neke ruže koja se ruši u me

I oboje smo ovdje, jedno u drugome snovi
kao jedino more, i kao galebovi.

Zvonimir Golob

Više od riječi, dublje od dodira, toplije od mora…



Foto by pakpao

Skale i mi na njima pokriveni noćnim nebom…prosulo je na nas milijardu zvijezda.
More negdje u podnožju tiho zove, škrape se bijele na mjesečini, ja u tvom zagrljaju (ti u mom).
Kave i priče pa smijeh, smijeh i još malo smijeha
Tvoji pogledi i neizrečene prijetnje (UUUUUU što te se bojim)


Maca koraci i prikradanje u moj zagrljaj i smiješak dva divna oka, prepuna dobrote i sreće (znala sam dok sam ih vidjela prvi put). Naša višesatna ronjenja i ozbiljne priče, podjednaka zaluđenost naučnom fantastikom (dalo bi se satima pričati o Sauronu i ekipi).
Pa opet malo smijeha i nanovo izmišljene igre.


Ja sam sretna, dobila sam dva divna srca pa bogatija za cijeli novi Svijet hodam stazama svog života.

Pa rečem na glas….HVALA...
Kad hodam sama stazama koje znam
u kasnim noćnim satima
prije sna
u dubini mora
dok oko mene huče vjetar
Dok se budim u tvom zagrljaju
Dok me ljubiš
Hvala...

Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća.
Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti.
Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.

Rainer Maria Rilke



Sve znamo jel' da?

Ljubin te draga i zahvaljujem Nebu na tebi

Plivati u tvom osmijehu
Čuti kako izgovaraš moje ime
Dodir i smijeh

Još koji sat

Napravljena sam od tisuća morskih milja
A ti si planina gdje se spajam sa sobom

Još koji sat…

Pregršt pitanja a svako moje ime zove
Snovi i java, riječi i more
Po koji ljetni oblak iznad mene..



Foto by norwegianangel

Misli su moje nemirno jato nekih srebrnih riba koje iznad crnih dubina plove.
I ljeska se sunce u svakom djelu mene pa se još bolje te dubine vide.
Vuku me danas tuđe riječi u neslobodu srca i stihovi oblake sive nad moju kuću vode.
Za onim što trebam (utjeha trenutka) žudim nezrelo, dječje, pod svaku cijenu (sada).
Svaki moj korak, pogled i osmijeh duhovi nekih drugih dana prate.
Ispod svakog kamena nešto spava.

Okrenem se i vidim da sam sama…

Pa se glasno u sebi opsujem i skočim u more.

Naučila sam rugati se sebi u danima koji ovakve snove nose. Nemire stisnem raširenim dlanovima pa ih puštam da moji prsti neke nove note donesu. Suze bez smisla puštam moru…jer more zna kako potopiti Otok.
Naučila sam da jesam i postojim bez obzira na sve ono što ima doći. Strepnja nikad nije riješila stvari….
Osmijeh je onaj koji otvara vrata..

Pa se nasmijem još glasnije sebi i svim onim lijepim karakteristikama koje nosim…
Eh plivačice moja u kombinaciji dana, vesela plivaš površinom uzburkale duše moje.
A pojma nemaš da te za koji trenutak više neće bit (progutao te vir osmijeha moga).

Postoje dani koji čekaju da budu.
Lijene noći i rana jutra, nebo duboko poput zdenca mojih želja, prepuno porazbacanih zvijezda.
Neka nikad viđena srca čije osmijehe slutim u tišinama noći, naša glupiranja smišljena na neviđeno i tihi koraci na putu.
Osmijeh i pružena ruka, dlan na kojem cijeli Svijet spava…

Na pute kojima hodam stavio si znakove da me vode kući i ljubav Tvoja svjetlo na njih baca.
Oblačiš me u osmijehe
Dodirom dlana me vodiš i ćutim tvoje ruke na ramenima mojim.
Riječima daješ još više srca.

Oprosti što ponekad ne vjerujem….
Ti znaš…