assilletta a Firenze

01.08.2007., srijeda

Ljudi evo me doma..

Vrijeme je i za zadnji report na ovom blogu. I samo da znate, prema broju komentara niste uopće zasluzili da ga napišem no Ali napisat ću ga zbog sebe.

Kao prvo, vjerojatno vas zanima jel sam imala ludu sreću i našla fotić. E pa nisam. Takve stvari se meni ne događaju. Ali sad sam se vec pomirila. Jebiga, život je kurva wink
Prvih pet dana slika skinula sam na USB (a najveca ironija od svega - kao što sam i napisala na blogu, par sati prije nego sam ostala bez fotića htjela sam downloadat i ostatak ali nije bilo moguće). Nažalost, to je tek 30ak slika (kad sam ga zgubila imala sam oko 180 bang )
Ali evo stavit ću vam još par od onog što imam.

Zadnji dan nastave je naravno bio petak. To je bio zadnji dan i za Crnogorce, i za moju roomy Laurie pa su od cijele grupe ostali samo Talijan Luca i Brazilka Luara. Sigurno ce im bit čudno, kako god ih je možda živciralo pričanje na jeziku koji ne razumiju, navikli su se na nas takve kakvi smo. U svakom slučaju, lijepo smo se pozdravili, a na pozadini knjige za nastavu ispiali su mi pozdrave i e-mail adrese. U školi sam se pozdravila s Lukasom koji je odlazio, a još ujutro, prije nastave, ispratili smo prvu koja je napustila stan – Martu. Bilo je čudno vratiti se doma i ne naći njih dvoje kako spremaju ručak cerek
Ali zato me je kad sam se vratila dočekala nova osoba – Tatianin bratić Charles, isto Kostarikanac ali živi u Panami. Simpatičan mali žgoljavac. On je uglavnom bio strgan od puta i vremenske razlike pa su otišli spavat. Ja sam mami još u školi javila za fotić (više stvarno nije bilo nade da se pojavi a uvijek je bezbolnije priznat preko telefona rofl Al sva sreća ona nije šizila ni ništa, nego mi je rekla da kupim drugi ak nađem povoljno. Pa dok su njih dvoje otišli spavat ja sam otišla u jedan dućan s fotićima ali cijena nije bila nešto povoljna, a osim toga odlučila sam da mi je sigurnije kupit fotić u domovini zbog garancije (ko će u Firenzu ak nekaj ne štima). I sama sam malo odspavala kad sam došla doma. Kad smo se probudili otišli smo jest u Danny Rock's. Čini mi se da to mjesto nisam ni spomenula, tamo smo Tati i ja već jednom jele. Jela sam špagete u fenomenalnom umaku od gorgonzole i pistacijom (al se on praktički ni ne osjeti). Ovaj put sam uzela pizzu (da, riskirala sam život ali na Tatianinu preporuku) i isplatilo se, bila je to prva stvarno jestiva pizza u Italiji. Vratili smo se i cugali pivu. Iako prvo nismo imali namjeru ići baš van, sve više smo s vremenom dobili volju. I na kraju odluka – idemo u Central park. Popili smo još cugu usput u onom bircu di smo bili s Alessiom i Niccolom. Stvarno mogu reć da sam si dosta pocugala. Charles efekt u Central parku bio je čaroban. Napasnih frajera nigdje, samo zato kaj smo njega imale kraj sebe kiss Naletjela sam na Stefana, onog od prvog puta al ga uopće nisam prepoznala, što zbog alkohola što zbog promijenjene frizure. Bilo je smiješno/sramotno, ja prolazim a on se dere: „Pa znamo se, ti si iz Zagreba…“, i slično. Malo smo plesali (Chae, Tati i ja, ne Stefano, njega sam se riješila) ali nije nam se našto previše ostajalo pa smo izasli mislim oko dva, pol tri. Kupili još pive, uzeli taxi i onda još doma cugali, pričali itd. Išla sam spavat poslije 4.

Izvlačenje iz kreveta mi je napokon uspjelo između jedan i pol dva. Ne moram ni reć da mi i nije bilo baš najbolje. Popodne smo Tati, Chae i ja otišli razgledat crkvu Santa Croce. Poslije smo otišli prošetat preko Ponte Vecchia, kupila sam neke suvenire i tako. Došli smo doma oko osam, pojeli nešto i besposličarili s namjerom da odemo kasnije popit neku cugu. Oni su i otišli oko pol 11, ja jednostavno nisam našla snage iako mi je bila zadnja večer, tim više što me drugi dan čekalo ustajanje u pol 8 jer smo išli opet na izlet. Inače moram spomenut da sam isprobala neke kod njih najnormalnije stvari kod njih: pivu sa limunom i soli i mango sa limunom i soli. I nikako ne mogu shvatiti čemu kvare te stvari s tim?! Još limun ajde, ali sol lud

Ove nedjelje izlet je bio u Orvieto i Arezzo. Većinu dana, od pol 11 do nekih 15h smo proveli u Orvietu koji je bio totalno kao grad duhova. Stvarno nije bilo zanimljivo. Jedino što mi se stvarno svidjelo je bio Duomo, koji je brat blizanac Duoma iz Siene ali za razliku od njega ima prekrasne i zanimljive reljefe na pročelju. Neću ni pričat o nemogućoj misiji da se IGDJE, kako u Orvietu, tako i u Arezzu, kupe cigarete. Apsolutno nemoguće!

Duomo Siena
Image Hosted by ImageShack.us


Duomo Orvieto
Image Hosted by ImageShack.us


Reljefi na ulazu
Image Hosted by ImageShack.us


U Arezzu smo proveli neko kratko vrijeme, popili kavu i imali priliku vidjet mjesta iz filma „La vita č bella“, koji ja nažalost nisam gledala. Našem stanu smo prilazili u uvjerenju da će nas dočekati nova Tatina cimerica, ili cimerice ali začudo nitko novi nije došao. Mene je čekalo pakiranje i uz to smo lagano ispijali pivice. Nešto prije 12 je došla i Laurie i pričala s nama više nego sve zajedno u proteklih 2 tjedna. Vlak mi je išao u 1.47 pa sam negdje 10min prije 1 pozvala taxi. Njih troje me ispratilo, izgrlili smo se i bilo je stvarno čudno pozdraviti se sa njima. Pogotovo sa Tati, s kojom sam postala ko stari bračni par, samo bez svađanja cerek

Vlak je kasnio 45min i na kolodvoru sam upoznala Franciska iz Meksika i Shanea iz Kalifornije. Nakon ulaska u vlak smo se razdvojili. Ušla sam negdje u kola 6, moja su bila 11. Ljudi su bili po cijeloj dužini hodnika širine pol metra. Ali, u namjeri da dođem do svog mjesta, a ne da boravim u hodniku ignorirala sam njihove psovke na svim mogućim jezicima (jer sam svakog pokupila bilo s ogromnim koferom, ruksakom ili vrećom s cipelama) i samo ponavljala: „Sorry, sorry!“ A kad sam napokon došla do kola 11, shvatila sam da broj uopće nije bitan jer je sve popunjeno. I nije mi preostalo drugo nego: a) sjediti na stolici koja je bila veličine moje guzice i ne spavati uopće 3,5 sata ili b) smjestiti se na podu i probati spavati malo. Kombinirala sam jedno i drugo al mislim da sam ukupno spavala nekih pol sata.
Vlak je u Veneciju svejedno došao na vrijeme, u 5.15. U pol 6 su otvorili McDonald's (Bog ga blagoslovio smijeh ) Popila sam kavu i izašla van (naravno, jer nisam mogla pušiti). Već se razdanilo pa sam se ulogorila, upalila discman i tako sam provela većinu vremena, uz pokoji sendvič i vodu. Oko 7 su mi se oči počele sklapat. U 8 sam otišla malo odspavat u čekaonu al to je trajalo 15-20 min. Shvatila sam da nema smisla i otišla na peron. Drugi dio puta je bio znatno ugodniji, imala sam dosta mjesta pa sam spavala nekih 3-4 sata. Šok koji sam doživjela sa temperaturom i kišurinom u Zg-u ne moram opisivat. Još sam čekala dragog sat vremena skoro ispred kolodvora jer je zapeo u gužvi. Al živa sam i zdrava. I prošlo je… za pamćenje. Ako Bog da, dogodine u Rim.

Za kraj…. Velika pusa svima! Uživajte u fotkama mah

Marta i Lukas u standardnom poslu – kuhanju smijeh
Image Hosted by ImageShack.us



Tati u spremanju za izlazak
Image Hosted by ImageShack.us



U Lukasovom fensi restaču (tam di baš nismo bili dobrodošli)
Image Hosted by ImageShack.us



Nastava – profa Fiametta, purgerica (ona kojoj se vidi samo plava kosa), i Crnogorke: Ana (drži karticu), Alenka i Milica (samo kosa)
Image Hosted by ImageShack.us


- 12:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

Arhiva

Laura Pausini: Tra te e il mare

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se