::..Sv.Nikola-DAN GRADA VARAŽDINA..::
Danas je dan grada Varaždina,dan sv.Nikole zaštitnika našeg grada.
Prvo ću vam reći nešto o sv.Nikoli ,a onda o mome gradu.
SV.NIKOLA
Biografije svetaca
Svetac Biskup
O ljubavi, o diko najveća!
Kćerko Božja, koju otac uda
Za svijet bijedan, da po njemu svuda
Srećom rada i na oca sjeća;
Ti svetice, kojoj svatko dube
Hram u srcu, jer sva srća ljube,
Tebe pjevat danas mi je sreća!
(Petar Preradović)
Slaveći danas blagdan velikog zaštitnika tolikih naših župa, svetog Nikolu, željeli bismo vam progovoriti o onome što je na njemu najljepše i najprivlačivije, o onome što našu Katoličku vjeru čini božanskom, nebeskom, a to je ljubav.
U blizini roditeljske kuće sv. Nikole imao je svoj dom neki čovjek, nekad bogat, ali je, izgubivši carsku službu, izgubio skoro sav imetak i postao siromah. Imao je tri kćeri koje bi se mogle udati, jer su lijepe i pristale, ali im ne može dati miraza. I nesretni otac odluči trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri da tako nešto zaradi. One se jadnice usrdno pomoliše Bogu da ih izbavi od toga zla i spasi njihovu čast i poštenje.
I sveti je Nikola nekako doznao za tu crnu odluku nesavjesnog oca pa uzevši vrećicu, napuni je dukatima, umota u platno i, prišuljavši se noću potajno do kuće onog nesretnika, ubaci zamotak kroz prozor, brzo se udaljivši. Možemo lako zamisliti kako se otac onih djevojaka začudio kad je ujutro našao onoliki novac. Prebroji ga i reče: »Otkuda ovo ovdje?« Razmišljajući dođe do uvjerenja da mu je to ubacio neki prijatelj jer je svako drugo tumačenje bilo nemoguće. Vidjevši kako je svota upravo dostatna da časno udade jednu kćer, opremi je i miraz joj dade. Kad li se ono dogodi i po drugi put; nade, naime, jednog jutra i drugu vrećicu s dukatima. Spremi on i srednju kćer. A kad je i to bilo gotovo, sve mu je nešto govorilo da će onaj dobrotvor i po treći put doći pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći. I doista, baš kad sv. Nikola ubaci svoj dar i za najmlađu kćer, skoči otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. unatoč svem zaklinjanju neka šuti, sretni otac nije imao preče brige negoli razglasiti što mu je učinio Nikola – prijatelj sirotinje.
A kod koga je naučio sv. Nikola tu divnu krepost ljubavi?
Odgovor: Kod Učitelja i uzora ljubavi, kod Isusa Krista!
Krist govori o ljubavi prema bližnjemu kao o svojoj zapovijedi, kao o novoj zapovijedi. A u čemu se sastoji ta nova zapovijed?
Odgovor možemo sažeti u četiri misli:
1) Za Krista je zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu jedna zapovijed.
Od Njega samoga potječe riječ: »Što god ste učinili jednome od najmanjih, meni ste učinili.«
Na sudnjem će danu Krist naglasiti da je sve što je učinjeno gladnima, žednima, golima, bolesnima, Njemu samome učinjeno.
2) Krist daje primat – prvenstvo ljubavi.
Zapovijed ljubavi stoji iznad svih drugih zapovijedi. Ljubav je duša i srce sve kršćanske savršenosti i svetosti. Ona nije samo sastavni dio kršćanske etike, i to najvažniji, ona nije samo naročita strana kršćanskog morala, i to najdragocjenija, nego je sadržaj svega onoga što kršćanstvo od nas traži.
Kad bismo govorili ljudskim i anđeoskim jezicima, dakle, kad bismo bili u najvećoj mjeri nadareni, a ljubavi ne bismo imali, bili bismo kao mjed koja ječi i praporac koji zveči. Kad bismo imali dar proroštva, sve znanje, kad bismo razumjeli svaku tajnu, štoviše, kad bismo imali i vjeru koja pomiče brijegove, a ljubavi ne bismo imali, bili bismo ništa.
3) Krist je sam došao na svijet da zasvjedoči ljubav.
»Duh je Gospodnji na meni, govori On u nazaretskoj sinagogi, zato me pomaza da naviještam Evanđelje siromasima. Posla me da propovijedam zarobljenima otkup i slijepima vid, da oslobodim potlačene, da propovijedam milosnu godinu Gospodnju« (Lk 4,18–19).
Da zasvjedoči ljubav, Krist je došao na ovaj svijet, trpio i umro. A ljubav je razlog opstanka Crkve, apostola i svećenika. Ljubav mora biti također raison d’etre – razlog opstanka i nas kršćana. Naša je sveta dužnost ljubavi da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta, i to ne samo u rijeci, nego u čitavom našem bivstvovanju i djelovanju.
4) Krist je proširio granice ljubavi u beskraj.
To je smisao prispodobe o milosrdnom Samaritancu. Svaki je čovjek naš bližnji, pa i neprijatelj. Mi ne smijemo nikoga isključiti iz svoje ljubavi. Ljubav ne smije pitati za osobu, za rasu, za stalež, za zanimanje, ni za vjeroispovijest. Gospodin daje da Njegovo sunce izlazi dobrima i zlima i da kiša pada pravednima i griješnima.
Najljepši nam je pak primjer ljubavi prema bližnjemu dao sam Krist Gospodin. Njegov divni primjer možemo sažeti u tri misli:
1) Krist je imao povjerenja u ljude.
On je vjerovao preljubnici, grješnici koja mu je ležala do nogu, Samarijanki, razbojniku i cariniku. I ti su se muškarci i žene uhvatili za to povjerenje kao za sidro i spasili iz oluje. Krist je vjerovao i svojim apostolima unatoč svim njihovim pogreškama. On je vjerovao jednome Petru i onda kad je taj zatajio.
2) Krist je nastojao usrećiti ljude.
I doista, kolike je bolesnike usrećio povrativši im zdravlje, grješnike podijelivši im oproštenje i smirenje savjesti, djecu koju je grlio i blagoslivljao!
3) Krist je podigao ljude na nov, na božanski život, davši im milost i snagu za to.
On nam je, dakle, najljepši primjer ljubavi prema bratu čovjeku, osobito patniku. On sam završava prispodobu o milosrdnom Samaritancu riječima: »Idi i ti čini tako!«
Jedan prastari natpis na nekoj kapelici u Gornjoj Bavarskoj govori u jeziku pobožnog srednjeg vijeka o bitnom u ljubavi prema bližnjemu:
»Ako ne prosuđuješ i ne osuđuješ nijednog čovjeka, draže mi je nego da si sve svoje imanje i posjed podijelio siromasima.
Ako opraštaš svom neprijatelju, draže mi je nego da bosonog hodočastiš k Sv. Jakovu u Compostelu u Španjolskoj i na svakoj se milji biješ.
Ako kojem čovjeku štogod dobro ispripovjediš ili pročitaš iz Svetog pisma, draže mi je nego da 7 godina živiš samo o kruhu i vodi.
Ako poštivaš i najmanjeg čovjeka i ne uznosiš se nad njim, draže mi je nego da sagradiš most i sve ljude, koji preko njega prelaze, primaš na konačište.«
A jedna druga njemačka izreka lijepo veli:
Budi uvijek spreman davati,
I nikad nemoj škrto mjeriti svoje darove!
Znaj da tvoja smrtna košulja
neće imati džepova!
U tom je kršćanska ljubav naročito u srednjem vijeku znala biti nenatkriljiva. Vitezovi-redovnici ivanovci nazivali su bolesnike po svojim bolnicama »gospodo«, a sebe od bolesnika »braćo«. Bolesnici su dobivali hranu iz srebrnih zdjela na srebrnim tanjurima, dok su sami vitezovi-redovnici jeli iz drvenih posuda.
Pripovijeda se o nekom biskupu koji je upravio na svoje bogoslove ove rijeci: »Od svih vaših ispita najvažniji je ispit iz ljubavi!« Ne vrijedi li to za svakoga od nas? Što ćemo biti svi mi bez razlike pitani na najsudbonosnijem ispitu, o kojem će ovisiti čitava naša sretna ili nesretna vječnost, na sudu Božjem, što drugo nego o ljubavi, kako smo vršili zapovijed ljubavi prema bratu čovjeku?
Da li ste već čuli za sestru Rozaliju? Bila je to redovnica milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. Proživjela je tri francuske revolucije. Onu veliku iz god. 1789. još kao dijete, a one manje iz god. 1830. i 1848. kao redovnica, i to stanujući od god. 1806. sve do smrti god. 1856. u nekom pariškom predgrađu, gdje je još od prve revolucije bilo sve puno mržnje i želje za osvetom i odraslo bez ikakve vjere. A ipak, ne samo što se njoj kroz cijelo to vrijeme ništa nije dogodilo, nego je ona god. 1848., kad je već općenito bila poznata i priznata kao »Majka«, bez ikakva rizika smjela odbrusiti revolucionarima u lice što god je htjela.
Kad su oni dovukli u dvorište njezina doma nekog zarobljenog časnika da ga strijeljaju, doleti ona kao furija i zavikne: »Ovdje se ne ubija!« – i mnoštvo je uzmaknulo.
Znala je doći na barikade i održati revolucionarima ovakvu lekciju: »Ta prestanite već jednom s pucanjem; zar nemam dosta udovica i siročadi da ih hranim pa mi hoćete priskrbiti još drugih?« – i paljba je popustila, a narod bi govorio: »Pustite Majku neka svoje čini!«
Kad su joj jednom ipak prigovorili zašto ide na barikade, jer je i protiv njihove volje može pogoditi ubojito zrno, odvrati im ona: »Mislite li da sam sretna što živim kad se moja djeca ubijaju?«
Nekom se liječniku već uzdigla nad glavom smrtonosna sjekira, a on zavapi: »Što radite? Ja sam prijatelj sestre Rozalije!« – i mnoštvo ga upravo s poštovanjem pusti da slobodno prođe kroz njihove redove.
Jedna izjava sestre Rozalije dostatno otkriva temelj i izvor iz kojega je mogao poteći njezin neograničeni utjecaj na ljude, a to je: »Nešto me guši i oduzima mi svaki tek, a to je misao da tolike obitelji nemaju kruha.« Zato se njezino lice redovito ponešto razvedrilo samo onda kad je gledala radost onih kojima je pomogla.
Sigurno su sestra Rozalija, sv. Vinko Paulski i Ozanam, a danas apostol beskućnika u Parizu abbé Pierre ispisali svjetlije i časnije stranice francuske i crkvene povijesti nego Richelieu, Mazarin, Talleyrand i drugi.
Blagdan sv. Nikole, prijatelja i dobrotvora sirotinje i djece, neka bude za nas povod da se ispitamo kako vršimo veliku zapovijed ljubavi!
E sad moj grad,najljepši grad ,VARAŽDIN
Gradovi, kao i ljudi, imaju svoje životopise i oznake svog identiteta, koje ih čine ili anonimnima ili prepoznatljivima, poznatima, čak znamenitima. A između niza srednjoeuropskih gradova Varaždin je ne samo jedan od najljepših i najstarijih, nego i jedan od najosebujnijih hrvatskih gradova, s jasno profiliranim identitetom - kao grad baroka, glazbe i cvijeća. No, zato je i grad koji je više od osam stoljeća izgrađivan upravo po mjeri (i potrebama) njegovih građana, pa je i do danas sačuvao svoju unikatnost, uistinu rijetki sklad i specifičnu ugođajnost.
U burnom i bogatom životopisu ovoga grada brojni su mu povijesni događaji utisnuli neizbrisiv pečat, jer je nastao na vrlo frekventnom raskrižju europskih putova koji vode od sjeverozapada (Austrije) i sjeveroistoka (Mađarske) prema jugu - hrvatskoj metropoli Zagrebu i Jadranskome moru. Stoga je Varaždin i jedan od najstarijih hrvatskih gradova, čije se povijesno ime (Garestin) spominje po prvi put već 20. kolovoza 1181. godine, u ispravi hrvatsko-ugarskoga kralja Bele III.
Tekstom te značajne sudske isprave (kojom kralj vraća Zagrebačkom kaptolu obližnji posjed Varaždinske Toplice) ujedno se potvrđuje da varaždinska kraljevska tvrđava ("castrum Garestin") kao sjedite varaždinske županije ("Comitatus Varasdiensis"), kojom upravlja župan ("comes castri"), postoji već u prvoj polovici 12. stoljeća. Međutim Varaždin je i prvi od hrvatski gradova koji je stekao status slobodnoga kraljevskoga grada. Takvu je povlasticu Varaždincima odobrio kralj Andrija II Arpadović, svojom poveljom iz 1209. godine, a iznova je potvrdio kralj Bela IV. pravnim dokumentom iz 1220. godine.
Od toga doba, pa praktično sve do 1850. godine, kada su se teritorijalno i upravno ujedinili, starogradska tvrđava u kojoj su stolovali varaždinski župani i susjedno naselje slobodnih građana ("civitas Varasdiensis") - živjeli su u svojevrsnoj simbiozi, tj. egzistencijalnoj međuovisnosti i juridičkoj autonomiji. Naime, od 1209. godine starogradski župan više nije imao sudbenu vlast nad građanima Varaždina, nego su oni sami birali svoju gradsku upravu (magistrat) i gradsko suca (rihtara), a bijahu oslobođeni i plaćanja poreza i tridesetine.
Nakon prvih poznatih varaždinskih župana ("Beleca, Motmera i Zaharija), starogradskom utvrdom (i općinom) upravljali su u županskoj funkciji članovi velikaških obitelji koje su u svom vlasništvu posjedovale "dominium Varasdiensis". To su bili Bubeki (do 1397. g.), zatim grofovi Herman, Fridrich i Ulrich Celjski (do 1456. g.), a tijekom 15. i 16. stoljeća - Jan Vitovec, Ivaniš Korvin, Juraj Brandenburg, Thuroczi, Stjepan Barthory te Ivan i Krsto Ungnad. Od 1607. godine, kada je odlukom kralja Rudolfa II. postao velikim županom Varaždinske županije grof Toma Bakač Erdödy , članovi ove obitelji stoljećima su obnašali tu čast i bili vlasnici Staroga grada sve do 1925. godine kada se starogradska tvrđa preuređuje u Gradski muzej.
Da bi se građani slobodnoga i kraljevskoga grada Varaždina zaštitili od čestih nasilja lokalnih plemića i ratnih pohoda Turaka, oko naselja (suburbiuma) već su sredinom 15. stoljeća izgrađena utvrđenja - zemljani bedemi, šančevi, grabišta i drvene ograde (palisade). Sama pak je starogradska tvrđava praktično postala neosvojivom višekratnim obnovama, nadogradnjama i pregradnja od 15. do kraja 17. stoljeća. Stoga ova tvrđava predstavlja i jedinstvenu sintezu graditeljskih stilova - od gotike preko renesanse do baroka, sačuvavši do danas (pretežito) izgled tipične srednjovjekovne (renesansne) utvrde na vodi (Wasserburg).
Zahvaljujući svom povlaštenom statusu slobodnoga i kraljevskoga grada, ali i zbog geostrateških i drugih povoljnih okolnosti, Varaždin je već u 15. stoljeću postao značajno trgovačko, obrtničko-cehovski, društveno, upravno i prometno središte sjeverozapadne Hrvatske. Već tada Varaždin ima i svoj graditeljski grb, koji mu je 1464. godine kralj Matija Korvin i posebno potvrdio, a 14. prosinca 1523. g. grof Juraj Bradenburg poklonio je Varaždincima zgradu gradske vjećnice, koja, praktično, ostaje u istoj funkciji sve o danas. Na taj način Varaždin posjeduje jednu od najstarijih gradskih vijećnica u Europi, čiji je konačni izgled oblikovan u kasnobaroknom stilu.
Sustavni gospodarski razvoj grada Varaždina u razdoblju od 16. do potkraj 18. stoljeća - unatoč latentnim ratnim opasnostima, čestim požarima i drugim nepogodama, prati i bogata graditeljska djelatnost, osobito planska urbanizacija uže gradske jezgre. Tako se uz pretežito drvene domove građana podižu i brojne crkve, te plemićke kurije i palače - ponajviše u baroknom stilu, koje se, također, popunjavaju bogatim baroknim inventarom.
Iako je i u spomenutom razdoblju (od 16. do 18. stoljeća) u Varaždinu više puta zasjedao Hrvatski sabor, svoj najviši društveni, politički i gospodarski procvat doživio je Varaždin upravo u drugoj polovici 18. stoljeća, kada postaje i faktički glavnim gradom Hrvatske. Naime, još od 1756. ovdje je sjedište hrvatskoga bana Franje Nadasdyja, a kad je carica Marija Terezija 1767. godine osnovala Hrvatsko kraljevsko vijeće, za njegovo je središte izričito odredila - Varaždin, koji je time postao političkim, administrativnim i kulturnim središtem Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U njemu se tih godina održavaju ne samo sjednice Hrvatskoga kraljevskog vijeća, nego i bučni plesovi i obilne gozbe domaćeg plemstva i državnog činovništva, buja kulturni i umjetnički život.
Svu tu raskoš i sjaj razigranog društvenog Varaždina u baroknoj epohi, kada su ga suvremenici s pravom nazvali "malim Bečom", iznenada je prekinuo katastrofalni požar koji je 25. travnja 1776. godine buknuo u varaždinskom predgrađu. Tom je prilikom u vatrenoj stihiji izgorjelo dvije trećine grada, točnije, 385 zgrada (od ukupno 501). Zbog toga su i Hrvatsko kraljevsko vijeće i ban Nadasdy napustili Varaždin, pa od tada upravnim središtem Hrvatske postaje ponovno Zagreb.
Premda je razorni požar gotovo uništio grad, za svega četiri godine Varaždin je - zahvaljujući svojim marnim i sposobnim građanima, posebice obrtnicima i trgovcima - u velikoj mjeri obnovljen Ta se obnova, uz bitno širenje gradskog područja, nastavila i tijekom 19. te početkom 20. stoljeća, uz ponovo jačanje obrta, tekstila, drvnih prerađevina i drugih gospodarskih djelatnosti. A danas je Varaždin, sa svojih gotovo 50.000 stanovnika, ne samo administrativno, gospodarsko, kulturno, obrazovno i prometno središte Županije varaždinske, nego i grad "po mjeri" Srednje Europe.
Međutim, ono po čemu se Varaždin danas izdvaja od drugih hrvatskih gradova - svakako je njegova izuzetna spomenička i umjetnička baština, s najočuvanijom i najbogatijom baroknom urbanom cjelinom u kontinentalnoj Hrvatsko. Uz kompleks Staroga grada i (varošku) Gradsku vijećnicu, tu kulturno-povijesnu baštinu Varaždina posebno zanimljivom i vrijednom čine i jedinstveni hortikulturni kompleks Gradskoga groblja (zaštićen kao spomenik prirode), zatim neoklasicistička zgrada Hrvatskog narodnog kazališta (izgrađena 1873. godine, po projektu bečkog arhitekta Hermana Helmera), ali i cijelo mnoštvo skladnih baroknih palača i barokiziranih crkava.
Među najljepše i najvrednije primjere varaždinske barokne arhitekture može se ubrojiti npr. palača Sermage-Praszinsky iz 17. stoljeća (obnovljena 1759. u stilu rokokoa), zatim "banska palača" grofova Drašković (iz 18. stoljeća), palača Erdödy (iz 18. stoljeća), palača grofova Patačić (dovršena 1764. g.), palača Patačić-Puttar iz 18. stoljeća kao i palače obitelji Herzer (iz 1791. g.), Keglević (iz 1700.g.) i Bakič (iz 17. stoljeća), te županijska zgrada (iz 1770. g.), zgrada Zagrebačkoga kaptola (iz 18. stoljeća), vila Bedeković-Műller (s početkom 19. stoljeća) itd.
Da je Varaždin svojevrsni grad-muzej, svjedoče i njegovi brojni crkveni zvonici, kao jasni signumi ne samo razgranatog vjerskog života građana, nego i bogatstva varaždinske sakralne arhitekture. Među najljepše i stilski najraskošnije crkve u Varaždinu, koje su uz to i opremljene iznimno vrijednim baroknim umjetničkim inventarom, svakako pripadaju župna crkva Sv. Nikole, zatim isusovačka (pavlinska) crkva sv. Marije, franjevačka crkva Sv. Ivana Krstitelja, kapucinska crkva Sv. Trojstva, uršulinska crkva Rođenja Isusova i dr.
Napokon, dragocjenu današnju kulturnu i umjetničku baštinu Varaždina stvorilo je i više od dvije stotine (!) znamenitih Hrvata - znanstvenika, književnika, leksikografa, pjesnika, slikara, kipara, glazbenika, ali i nakladnika-tiskara, koji su iza sebe ostavili djela trajne vrijednosti. Tako se, primjerice, u samostanskim knjižnicama kapucina i franjevaca u Varaždinu danas nalazi više od 20 inkunabula (i brojna djela stare hrvatskokajkavske književnosti), u tiskari Ivana Manliusa u Varaždinu tiskana je 1586. godine glasovita "Postilla" Antuna Vramca (1538-1588), kao i latinska djela Ivana Pergošića i Blaža Škrinjarića...
U cijeloj galeriji znamenitih stvaralačkih ličnosti, koje su svojim djelima obilježili 8-stoljetnu kulturnu povjesnicu Varaždina, valja spomenuti barem one najznačajnije - književnik Jurja Habdelića, Ivana Belostenca, Katarinu Patačić r. Keglević, Tituša Brezovačkog, Ivana Kukuljevića-Sakcinskog i Zvonka Milkovića, skladatelja Forunata Pintarića i Leopolda Ebnera, povjesničare Ladislava Ebnera, Adolfa Wisserta i Krešimira Filića, glazbenike Ivana PAdovca i Rudolfa Klepača, slikare Miljenka Stančića, Ivu Režeka i Julija Merlića, itd. itd. Spomenemo li, na kraju, da je Varaždinska gimnazija osnovana još 1636. godine, a Kameralna škola (kao preteča pravnog studija) 1769. godine, ili da je Narodna (ilirska) knjižnica i čitaonica u Varaždinu utemeljena još 1838. godine, slika o Varaždinu kao gradu koji svakako valja vidjeti, posjetiti i doživjeti njegove materijalne i duhovne vrednote - postaje izazov kojemu je teško odoljeti.
Toliko o svemu.A sad da se nauživate slikicama.
Ovo je grb grada Varaždina
Ovo je crkva sv.Ivana Krstitelja,franjevačka crkva ,Meni najljepša crkva
u cijelom svijetu
i Stari grad
Cao ljudi:)
06.12.2005. | 18:09 | 3 K | P | # | ^
