born in the U.S.A.

Moja romantična(pizdasta) strana. Uživajte Jude.

Dal' još uvijek pričaš
s oblacima
dok podaješ se
prosjacima.

Dok se skrivate
u obmani mraka.
Dal još uvijek ljubiš lice
svog dječaka.

Dali si i dalje danju
onako prkosna i jaka
a noću me moliš
da te sakrijem od mraka.

Ti kažeš da te nema.
Al u snovima ne lažeš
Vidiš li u njima našu djecu
i dal' i ti tada plačeš..

I dal' još uvijek pričaš
s oblacima
dok podaješ se
prosjacima...

Ovo je pejzažno religiozna pije/jesma o rodnom kraju.
Nije ovo je moja pije/jesma jednoj mojoj davnoj ljubavi. Možda je to bilo u prošlom životu. U onim srednjovjekovnim Francuskim nastambama. Svakako u nekom drugom vremenu. I eto da s ovim zadnjim postom ne bi dobio česte epitete muške svinje, ja pričam o ljubavi. Mada ja nemam baš ništa protiv svinjetine, ali to sad nije bitno.

Ja sam uvijek žrtva muško/ženskih odnosa. Znate ja sam jedan od onih mamojebaca koji uvijek misle da je baš Ona sudbina, da smo se rastali u prošlom životu, da ona osijeća to potpuno isto, i da smo jedno naspram sjebanog svijeta. Ko u nekim ženskim filmovima koje ja jebeno ne podnosim i satuko bi ih tupom sekirom. Ali ta Ona baš nikad nema pojma o čemu govorim. A danas baš i nije neko lijepo vrijeme za ljubav. Dosta o ovome, da ne ispadnem tetka.

Znači poanta je da ja pišem lektire i domače radove za naknadu. Da nisam baš tolika svinja, samo je vrijeme komercijale, a ja nisan na prodaju. Što san krasan.

Inače san u febri. Nos mi curi ko Victorijin slap. Bakterije voze rafting.
***





Usto shvati san još jednu poraznu činjenicu. Da su mi najvjerniji prijatelji, osiguravajuča društva, Neckermani i stranke pod razno.
Bez obzira ne vremenske uvijete, po šumama i gorama, Euroherc i Nekerman i Mozaik knjiga(čak i ako si od njih naručio samo Etiopijsku kuharicu) uvijek ti čestitaju blagdane, rođendane i ostale državne praznike.
Poput dana Državnosti i Nezavisnosti koji se svake godine slave drugi dan, dan Sv. Patrika i ekipe. Potrošačko društvo. Od Neckermana čak dobih i dar, recept za Paprikaš, alergičan sam na papriku. Kako depresivno.

Narudžbe slobodno ostavite, dogovorit čemo se. Ta ljudi smo.

1,2,3, Idemo Hlapičevci.
Pozdrav svim Holivuđanima koji su opstali još jednu zimu.Skoro.

(Usput, primjetih da često blogeri zahtijevaju da im se ne ostavljaju lanci sreće, a što kad bi netko ostavljao lance nesreće, bil to bilo bolje.)

Dodatak postu. 3.12. 18:45.
Obiteljska tragedija.
Čuo sam da moja sestra Vlatka Pokos pokušava usvojiti Dikanovu kčerkicu. Ja uistinu ne razumijem zašto Vlatkica ne bi mogla posvojiti tuđe dijete koje već ima zbrinute roditelje. Sramota sudstva. Zna se da je ona oduvijek bila čvrsta ruka u obitelji pa ju je, naravno, strah da se mala Lanica ne razmazi bez šibe i remena. Svaka joj čast.
Jako me muće zlobni komentari da Vlatkica pošto poto želi medijsku pozornost. Ta da je tako ona bi posvojila Sašu Broz ili Stipana Mesića, ili Lj. Jurcica,kad ga već nitko neće. Ma bravo Vlatkice moja.


Oj Hrvatska mati, nemoj tugovati.
Ne plači tužna Mati.