Auris

Evo me ljudi. Stigla sam u nedjelju iz ugodne Istre u paklenu Slavoniju. Lijepo sam se provela, no vrijeme je brzo proletjelo, kako to obično biva kad čovjek odluči malo predahnuti. Još mi je u venama more....
Da, našla sam i provodila dane sa svojom najdražom frendicom koja u Puli živi već 3 godine, a zajedno smo išle u srednju. Žalosno je samo to što imam smještaj za cijelo ljeto, a moram raditi.

Eh, na plaži sam promatrala ljude, malo sam ih proučavala. Dolaze neki djed i bakica njegova, sjedaju na klupu i naravno bakica nije zatvarala usta. Cijelo vrijeme je nešto na slovenskom dedici pričala, a on je djelovao skroz nezainteresirano. Divio se čovjek moru, plavetnilu neba, krajoliku, galebovima, a ona gunđa li ga gunđa. No, onda se pokupila i otišla. On je stavio šešir, nabio sunčane cvike i glava mu je samo pala. Čovjek je zaspao. Izmorila ga njegova družica.
I još jedan par mi je bio dosta zanimljiv. Imaju otprilike nekih 40 ili 45 godina.Možda su i mlađi, a izgledaju starije. Tko će znati. Znam samo da su neki purgeri. Razgovor između njih tekao je ovako:
ON: Ćemo ići na pivu i kavu?
ONA: Ma kaj ti je, nemreš pit pivu kad imaš visok tlak.
ONA opet: Si namazao glavu s kremicom (ćelav je)?
ON: Naravno da nisam.
ONA: A daj, kaj se glupiraš, sad ću ti mamu nazvati.

Onda se situacija smirila, on se ošao malo bućnuti u vodu, vratio se, dira nju po kosi i pjeva joj „Ciao bella, ciao bella“, uzima pivu od 1 litre i potegne, ona se nasmije i eto. Tako muški rodu moj, ako vam žene ili cure brane piti pivu samo se poslužite ovim stihovima, pomazite ih malo po kosi i sve će biti u redu.

Još je tu bilo dogodovština na plaži, ali da sve opisujem bilo bi previše dugačko.
I kad sam se vraćala nazad, iza Učke stanemo na Ininoj benzinskoj postaji. Mjehur mi više nije mogao izdržati. Ulazim u wc, a ono katastrofa. Školjka prljava, izmeta po njoj, sve smrdi....Fuuuuuj. I kako da se turisti onda osjećaju kad dolaze u Hrvatsku, a ovi na tv-u pjevaju: Lijepa naša Hrvatska....Da, lijepa je, ali neke stvari su isuviše sramotne.

Sad da se vratim opet na sebe malo. Uživala sam kupajući se, a i carting sam vozila – nevjerojatan osjećaj. Trebala sam se naći s jednim frendom kojeg nisam vidjela bar nekih 5 godina, ali nisam uspjela – svojom krivicom i baš mi je žao zbog toga. Ali smo se dogovorili idući vikend naći u Zagrebu (možda uzmemo sobu u nekom hotelu, he he).
U ponedjeljak sam odmah išla na posao, vani plus 40, u sobi nas zna biti i po petoro i to sa svom informatičkom opremom, ali bez klime. Imamo samo ventilator koji kako mi se čini grije umjesto da hladi. To mi je bio šok za organizam. Trebalo se priviknuti opet na ovu slavonsku klimu.

Obično uvijek kad otputujem moj rodni grad mi se barem malo pojavi u mislima, ali ovaj put nije bilo tako. Čak kad sam vidjela tablu s natpisom „Vukovar“, ništa nisam osjećala. Radije bi se u Istru vratila, apsolutno ništa me nije vuklo ovdje, niti je srce jače zakucalo za Vukovarom. To me iznenadilo. Kao da ne pripadam tu. Čak mi se ovih dana vrzmaju neke idejice da se odselim u Istru, u bilo koji grad, totalno nebitno. Samo bi mi sa srednjom školom plaća bila mala, pa dok bi poplaćala režije i stanarinu ne bi mi ništa ostalo. Morala bi jesti maneštru cijeli mjesec....Ili da nađem nekog Talijana???????