Auris

Često me misli povedu u klupe srednje škole. Do sada, to je razdoblje koje je obilježilo moj život na svim poljima. Toliko sam predivnih trenutaka tamo doživjela, kao i svi, vjerojatno. Tako se i rodilo jedno prekrasno prijateljstvo. Nina i ja smo bile nerazdvojne. Kava prije škole, kava poslije škole, a i za vrijeme škole. Tko nije markirao????? Uz nju mi nikada nije bilo dosadno, a uvijek smo imale o čemu pričati, možda i zbog toga što je ona blizanac po horoskopu, a oni su poznati po brbljavosti. Uvijek je uspjela izmamiti osmijeh na moje lice, puna energije, optimizma, entuzijazma i sve ostale moguće pozitivnosti.
Znala je sve moje tajne, kao i ja njezine, bila je uključena u svaki dio moga života, a da ne pričam o potpori koju mi je pružala, kao i ja njoj kada je imala problema, kada se borila da spasi jedan život. Tada je još više narasla u mojim očima. Koliku je hrabrost imala da se bori sa vjetrenjačama, da prođe onim putem kojim još nitko do sada nije pošao.
Valja spomenuti i to da smo obje preživjele rat i vratile se u naš grad, znači svaka je ostavila jedan dio svog života. Samim time što sam se vratila u svoj rodni grad misleći da sam izgubila toliko toga, toliko prekrasnih ljudi uz koje sam se vezala, upoznala sam nju. I ona je uspijela zamijeniti mjesta svih tih ljudi.

Naši izlasci su trajali do jutra, cijeli svijet je bio naš, mogle smo što smo htjele. A katkad, kad smo mislile da nam je baš kronično dosadno, znale smo kupiti sjemenke suncokreta, sjesti u centar grada na klupu i samo smo promatrale prolaznike. Ne bi otišle od tamo dok ne bi sve te sjemenke popapale, mislim da su ljudovi iz gradske čistoće pizdili na to. No, to je njihov problem.
Znači, cijela srednja škola, cijele 4 godine nezaboravnih uspomena.....Nina i ja. Kao dvije sestre, a tako smo se i osjećale.
E sada, bližio se i kraj tog srednjoškolskog obrazovanja i Nina je odlučila odseliti se iz našeg malog grada. Otići dalje, pronaći svoj novi život, jer znala je da ovdje baš i nema neke budućnosti. I bila je u pravu. Mene je to užasno pogodilo, kao da jedan dio mene odlazi (to joj nikada nisam niti rekla). Bila sam shrvana time, nisam mogla ni zamisliti da gubim osobu koja mi je bila sve, ali podržavala sam je u tom njezinom odlasku. I to bez suze u oku, da ne vidi moju bol, ah, nekad znam biti tako dobra glumica. Svi naši zajednički trenuci prolazili su mi pred očima, sve ono veselje i radost, pa i oni tinejdžerski problemi, na koje bi se sada samo nasmijali.
Autobus za Pulu, 10 sati navečer i ode moja najdraža „stara“ – tako smo se zvale. S njezinom prtljagom ode i jedan dobar dio mene. Sada zna doći jednom ili dva puta godišnje jer joj roditelji žive ovdje, ali teško je u tih nekoliko dana ispričati toliko toga, podijeliti s njom opet sve, jer dosta toga se u međuvremenu i zaboravi.

Nedostaje mi jako, jer ona je bila moj veliki oslonac i toliko toga joj želim reći, ispričati, želim da zna što je sve propustila dok je nije bilo, a opet s druge strane i kad dođe želim da joj ti dani ovdje budu predivni. Čujemo se telefonom i pišemo si mailove, ali nije to ono pravo. Velika je još praznina u meni ostala s njezinim odlaskom, ali ona zna da joj ja želim svu sreću ovog svijeta i u mislima sam s njom. Pošto živi na moru, ovo ljeto idem kod nje, bit će onda prilike za razgovor, toliko toga moramo nadoknaditi.
Imam i ovdje prijateljica, ali ni jedna nije kao ona. Samo je ona ta koju ću uvijek smatrati pravom prijateljicom gdje god se nalazila, na kojem god kraju svijeta.

Ponekad svrati na moj blog i to mi je neizmjerno drago, stoga, Stara moja, poljubac ti šaljem ovim putem i znaj da te volim i da mi i tvoje prijateljstvo i na daljinu puno znači. U iščekivanju ljeta, pozdravljam te, a onda se pripremi, jer toliko toga moramo pretresti.
p.s. Sjemenke suncokreta donosim sa sobom.