Auris

Dobila sam zadatak od blogerice Zone Z. da napišem priču od ovih riječi: ljubav, laž, loto, čavao, let, 15.000 eura, grudnjak, noga, leptir, bronhitis. S tim da sam danas još i na poslu bila (iako ne radim vikendom), nadam se da će vam se pričica svidjeti, napisana je u kratkom roku, ali eto, ide ovako:

Brunu sam upoznala prije 4 godine na nekom tulumu kod moje frendice. Odmah sam vidjela „ono nešto“ u njegovim očima. Nakon nekoliko sati čavrljanja i čistog upoznavanja razmjenili smo i brojeve mobitela (to su one male spravice što vibriraju i još štošta). Tako je i sve počelo. Večerice, izlasci, kino, šetnje i jednog dana je skupio hrabrosti da me pita da se preselim kod njega. Pristala sam naravno. Imao je zaista prekrasan stan, malo veći od mog i na dobroj lokaciji. Oboje smo bili presretni, zaljubljeni, mislila sam da bolje ne bi moglo biti niti u nekoj romantičnoj komediji. Ljubav nam je rasla svakim danom sve više.
Da stvar bude još veća Bruno je sav happy neki dan došao s posla i rekao da je dobio na lotu 15.000 eura. Lijepo smo to proslavili. Otišli smo na vikend u toplice; sauna, masaža, brćkanje u jaccuziju, šampanjac, jagode....Jednom rječju savršenstvo.I zove mene jučer frendica da se nađemo na kavi u našem najomiljenijem kafiću. Dolazi ona, sva izvan sebe i govori mi kako je Brunu vidjela s nekom ženskom kako izlazi iz restorana i ljubi ju. Nisam mogla vjerovati, sve mi je palo u vodu. Kad sam došla kući, on je već bio tamo, no nisam mu htjela ništa o tome reći. Samo je rekao da večeras u jednom hotelu ima neku prezentaciju i da ne zna kada će se vratiti. Meni je to sve bilo mutno i odlučila sam pratiti ga.
Dođem do hotela, na recepciji nemaju pojma o nikakvoj prezentaciji niti išta slično,ali gle čuda, uzeo je sobu na svoje ime (luđak, mogao je barem na neko drugo ime). Četvrti kat, staje lift, soba broj 207. Približavam se, knedla mi u grlu, znoj me oblio. Ispred sobe, crveni grudnjak. Već mi je sve bilo jasno. Pokucam ja, i naravno, kao u filmovima, izustim: „Posluga u sobu.“...Otvara Bruno vrata, polugol, prekriven crnom svilenom plahtom, samo na onom djelu (da sakrije svoju malu sramotu), a ona „obješena“ njemu oko vrata. Okrenula sam se i počela trčati, on krene za mnom, počne me dozivati...Sakrijem se iza ugla, negdje pored lifta i podmjestim mu nogu. Kako se samo razbio, he he. Jedino što sam mu rekla, glasilo je ovako: „Evo ti sad leptiru moj, slobodan let“....Pridigao se, nastavio dalje za mnom, izašao van iz hotela i nagazio na neki čavao što je stajao na cesti. Barem će me njegova noga zapamtiti. I smijala sam se i plakala.....
Sjednem u taksi nakon cijelog tog scenarija, pokupim stvari iz njegovog stana i odem zauvijek od njega. Shvatila sam da je ljubav s njim bila jedna velika laž. Nekoliko dana plakanja, gledanja starih fotki, opijana s frendicama, tone čokolade i sladoleda i adio Bruno. Samo što sam još i bronhitis dobila, pa sam išla posjetiti svoju liječnicu. Ali ona je bila na godišnjem, mijenjao ju je neki mladi liječnik....

I danas sam s tim liječnikom, imamo dvoje prekrasne djece.....

(P.S. Zona Z. nadam se da će ti se svidjeti i da ću dobiti prolaznu ocijenu) :-)