Auris

Kao potpuni stranci hodamo gradom,
Zastaneš i pogledaš me, da li sam to „ja“???
Ni sama ne znam tko se prikrada, tko si ti,
Riječ uz riječ, slažem se s tobom,
Molim nebo da me okupa čistoćom,
Da koljena mi nepokleknu,
Da sebe ne izgubim,
Moj um,
Moje tijelo,
Vrijeme je moj saveznik, sklopismo pakt davnih dana,
Još dok se nisi ni pitao tko sam ja,
Kažeš „pametna si ti“,
Ali ti nisi taj čovjek iz čijih usta to želim čuti,
Oh, još jedna graška,
Kriva procjena moja, kako?
Kako opet da pogriješim tako,
A mislila sam uvijek da znam procijeniti čovjeka….
Čeznem uvijek za nedostižnim, ili dostižnim ali još dalekim,
Možda će se vrijeme smilovati nadamnom i pomaknuti te
Svoje granice,
Nebo najbolje zna,
Gdje sam ja, gdje je moj mjesec,
Gdje je sunce da me mazi toplinom,
Gdje je onaj koji može hodati samnom kroz smijeh,
Gdje je onaj kojeg će moj grad i moja rijeka prepoznati,
Prije nego moja glava smisli svoj plan, prije,
Prije nego ga i moje oči ugledaju….