petak, 17.02.2006.

O djetinjstvu

Sjecam se jos kad sam kao malena crtala mamu, tatu i brata, i kad su se moji roditelji smijesili kad su ugledali veliko crveno srce koje je bilo neizostavno ako sam njih crtala.
Svijet me je veselio, sve mi je bilo novo, sve mi je bilo zanimljivo, divno, krasno, svijetlo i puno zivota.
Nisam bila zivahno dijete, nisam skakala po kuci i razbijala vaze - upravo suprotno.
Vecinu vremena sam mirno sjedila i promatrala okolinu s dva smedja oka koja su mi sjajila od odusevljenja.
I onda idem provjeriti sto se to danas promijenilo...i primjetim da jos uvijek mirno sjedim po klupicama u parku, promatrajuci okolinu.
Jedino sto sad sjedim sama jer mi vise ne treba mama da me vodi za ruku i cuva od svijeta - vec sam se suocila s njim.
I zadovoljna sam tom cinjenicom, zadovoljna sam sto sam jos uvijek ostala ista, kao kad sam bila dijete.
E sad...znaci li to da sam se rodila odrasla ili da sam svo ovo vrijeme bila dijete?
I hocu li ostati takva?

Sto bih ja zeljela?

Zauvijek ostati takva.
Nikada ne odrasti.
Da, bas kao izgubljeni djecaci u Nigdjezemskoj.
Djetinjstvo je predivno, i sve dok ne pocnes racionalizirati i realno sagledavati sve kutove zivota s onim hladnim cinizmom sto prevladava u ljudima danas - uzivat ces u zivotu.
Zivjeti ces.

Zasad promatram.
Zanimljivo je uvijek vidjeti nesto novo.
Infatti, zato i obozavam putovati.

- 21:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>