|
U Hrvatskoj se krajem prošle i početkom ove godine odigrao jedan farsični igrokaz koji se zove predsjednički izbori. Naime istekao je desetogodišnji mandat jednom opskurnom liku, tipusu koji kojega je antifašistička kabala isturila kao špic igrača, onako dobroćudnog i zloćudnog, pričača ofucalih viceva i srkača kave, cemetnog mogula koji je odrađivao i dobar posao za albansko-muslimanske interese. Medijski zaštićen više od Lukašenka, deset godina je ta pojava lešinarila na balkanskim strvilištima, igrajući točno perfektno za svoje platitelje i ne postoji ništa na svijetu što je bilo prozirnije od nečasne rabote predsjednika-građanina. Kad je otišao, nitko nije ni primjetio, normalni ljudi su samo odahnuli i reagirali ko poslije svake nepogode. Onima čija je marioneta bio ionako je svejedno, novog igrača će naći lako. Ofucao se, izlizao i nije bilo lako čak ni njima svemoćnima i bestidnima pokrivati sve njegove idiotske gafove. Dakle, trebalo je izabrati novog bezveznjaka kojemu svaki nižerangirani europski činovničić može zalijepiti takvu šamarčinu da ovaj tri dana neće znati koju funkciju obnaša, kad mu je mandat počeo i kad završava. Medijska kriminalna, zločinačka organizacija udruženog poduhvata vodila je ručicu lobotomoiziranog hrvatskog glasača i njegovim hipnotiziranom udovom zaokružila točno onaj broj koji je njima pasao. Lažiranim i izmišljenim anketama jedne kandidate su bezdušno pokopavali, a druge uzdizali i ovčice su kao i uvijek zablejale točno onako kako su oni zamislili. Metodom proročanstva koje se samo sebe ispunjava, ankete se pokažu točnima jer ako nekome tupiš i zabijaš mu u glavu da je taj pobjednik, slabomisleći dvonožni preživar svojevoljno postane statist u komičnom igrokazu. Ovaj put su izabrali jednog bezličnog bezveznjakovića koji je ničim izazvan banuo prije par godina u eter i izazivao salve oduševljenja nalik onom ushitu koji čovjek osjeti kad vidi da se magla vuče nad baruštinom. Introvetiran, stisnut u kaputić, dovođen je i privođen da brani nebranjivo, čast i ugled haškog suda, jedne perfidne i sramotne institucije koja je dobila zadatak da izjednači krivnju za rat, opere svoje ruke i zgadi normalnim ljudima samu pomisao na sudsku pravdu. Bljedoliki je branio instituciju ko da mu je rod rođeni i stalno izokretao činjenice kako mu paše, pa je tako tvrdio da sud nije antihrvatski jer paz'sad ovo - u njemu ima samo 3-4 Hrvata i preko 100 Srba. Guslao je albino po tom argumentu godinama i nitko mu se nije sjetio reći, čekaj malo, zašto ti brojiš bosanske Srbe, a ne brojiš bosanske Hrvate i reci mi koliko je Srba iz Hrvatske u Hagu? I nitko nikad nije mogao ni pomisliti da bi se to neuvjerljivo i prefrigano-lažljivo stvorenje jednom moglo kandidirati makar i za jednu tako srozanu funkciju nazovi hrvatskog predjednika. Da bi farsa bila veća, turnuli su mu za protukandidata jednog na drugi način opskurnog lika, neartikuliranog kabadahiju koji mu je bio sudrug u partiji, porijeklom iz regionalno omrznute regije, a sve s ciljem da bi učtivi Saruman bio prosječnoj hrvatskoj glasačkoj ovci puno prihvatljiviji od kamenjarske primitivne lopovčine. Scenarij za pet. Igrokaz o izlasku kabadahije iz stranke i tobožnji sukob lako je odigran. Doduše bio je prozirniji nego onda kad je prije pet godina onda još miljenik antifašističkih medija u Hrvatskoj Ivo Sanader the uništivač hrvatske nacionalne svijesti suprostavio cementnom mogulu i špic igraču albansko-muslimanske mafijaške ispostave na Pantovčaku sadašnju premijerku koja je tada (a i sada) imala karizmu kišne gliste. Kabadahija iz Pogane Vlake je imao zadatak da razbije onaj blok koji nije Sarumana doživljavao kao idealnog predsjednika za jednu omanju i izluđenu državicu koja je davno u nokdaunu i nakon što su je boksači malo jačih kategorija dobro izlupali odavno joj i muha koja jodla kategorija piči aperkate i izbija zrak. Sluganska i bezmuda Hrvatska je opet odnijela pobijedu i demantirala onu mudrost da budale uče na svojim greškama, a pametni na tuđima. Hrvati ne uče nikad i ni u kojem slučaju. Pogotovo ne znaju prozreti medijske manipulacije. Pričaju da kad je Titova vlast nakon rata organizirala izbore nakon onog rata, stavila je dvije vrste kutija na glasačko mjesto. Jedna od tih kutija imala je metalno dno, a glasovalo se ubacivanjem metalne kuglice u kutije. Kad bi zazvečalo u kutiji, po nesretnika koji se zajebao dolazili su ljudi u dugim kožnim kaputima. Tako je to glasovanje bio svojevrsni popis suicidalnih osoba. Danas nema tih Alqaida raznošenja na glasačkim mjestima, ali ako se suprostaviš odabiru antifašističke kabale koja više ne služi internacionali tipa Staljin, Hruščov, Mao, nego kapitalističkom ološu - najebao si. Orci iskeze zube i krene čerečenje po receptu bivšeg im sudruga Ratka nenalazećeg jernije u Srbiji Mladića - razvuci im pamet. Nakon što je izabran, voljom naroda dakako, prvi posao koji mu je pao na pamet bio je: umiliti se Srbiji. Srbijanski predsjednik, jedan macho tip, velikosrbin od glave do pete, ali obrijan bato, da ne vidiš odma, a još ako si glup ne vidiš nikako, silno je bio uvrijeđen što je Saruman koji svira pozvao nekog švercera drogom da mu nazoči ustoličenju. Ljigu u kaputiću to je puno pogodilo. Odmah se razletio da dovabi srbijanskog mačora i opetovano mu slao ljubavne signale vrckajući zamamno guzom. I nije puno trebalo, s one strane Dunava se začula mužjačka rika. Raširenih nozdrva i sa slinom na gubici dogalopirao je srpski barbarogenij. Stupao je Opatijom ko Života Panić Vukovarom devedesprve. Gordo, samozadovoljno, srpski bre. Stalno se smješkao domaćinu-gospođi koji se servilno i stidljivo keljio ko kakva seoska mlada koju će taman noćas kakva seoska lola razdjevičiti. Bili su tu ona i on. Ona - Štefica Cvek u raljama srpskog jebača koji će još malo pa da je kara. Fascinatan je taj srpski bezobrazluk kojim stupaju zemljama koje su porušili, drže prodike i traže, zahtjevaju, nakon krvavog vrtloga kojeg su zakovitlali, njihova mentalna svijest je degenerirana do te granice da se moraš zapitati , jel se može njih uopće gradirati po nekim skalama? I svi su sretni, a pogotovo piške u gaće od sreće okolni narodi koje je unesrećilo srpsko barbarstvo što su dobili macho-četnika Srbina poput Tadića za divan i eglenu jer je alternativa šta? Primitivni, polupismeni i mračni ražalovani četnički vojvoda koji u skupštini dobacuje ministru " jebat ću ti mater ja na replici" a u moru sličnih izjava strši i ona " da će on nekoga iz skupštine odrobijati". Valjda po uzoru na svog radikalskog idola Punišu Račića. Taj isti Boris Tadić nad kojim svršava cijela lijevo-liberalna scena u Hrvata neki dan je posjetio etnički čistu Republiku Srpsku i onog međeda Dodika. Povodom Jasenovca. Tamo je na plakatima koji su izgledali jeftino i kao da su posuđeni sa Gazimestana bila još jeftinija srpska morbidna laž o 700.000 pobijenih. Tadić nije ni zucnuo. Srpski mediji su cijeli dan ponavljali tu nebuloznu cifru. Bez trunke srama, kao da je to najnormalnije. Iako nemaju nijedan argument za to. Srpsko kolektivno ludilo ni za dlaku nije pomaknuto. Laž i laganje koju su uzeli za nacionalni program, izmišljanje, u krvavim pohodima koje su poduzimali dali su sebi apriori i vazda ulogu žrtve i mučenika iako se ponekad zapitaš - pa kako u pičku materinu tako junački narod može tako kukumavčiti i stalno glumiti neku žrtvu? Hrvatski mediji su skrivećki, bržebolje sve bježeći navrat na nos jedva spomenuli da se njihovi idol, okupani i namirisani Boris Tadić slika i divani na skupu koji ima najgoru srpsku mitomaniju u programu. Naravno njima ta priča i paše, jer nisu samo Srbi stvorili jasenovački mit nego i nazovi Hrvati da bi vazda s njim mlatili po hrvatskim glavama i njima ta srpska laž savršeno odgovara. Ljubavno očijukanje srpskog mamuta i hrvatske pičkice nastavlja se skoro bez prekida. Boris i Ivo u Opatiji. Boris i Ivo u Mostaru. Boris i Ivo u Apatinu. Boris i Ivo u kinu. Boris i Ivo u krevetu. Zar to nije logičan slijed? Da se podsjetimo tko je Boris Tadić. Ako koga to još zanima. To je predsjednik države i naroda koji bacao cvjeće na tenkove koji su pičili za Vukovar. Predsjednik države i naroda koji nijednom gestom nije dao do znanja da mu je žao zbog toga. Da ne bi isto ponovili samo kad bi imali priliku za to. Država i narod koji ne da osjećaju krivnju i kajanja nego su bezobrazniji nego ikad i oni optužuju. A kao vrhunac svoje dobrohotnosti spremni su osuditi sve zločine. Država koja nije nijednom lipom, dinarom ni eurom platila silna razaranja koja su počinili. Država koja sudi najniže rangirane bandite za razliku od Hrvatske koja u obrambenom ratu sudi najviše svoje časnike. Država u kojoj pola naroda glasa za najgori koljački ološ. Mutante, poluljude, nakaze. Polovina od druge polovine misli slično ali se ustručava reći to javno. Država koja ne dopušta logorašima obići mjesto svojih stradanja i stradanja svojih supatnika. Država i narod koji ne želi učiniti ni najosnovniju ljudsku gestu poput otkrivanja grobišta nestalih kako bi obitelji napokon dobile svoj mir. I pred takvom državom i njezinim predsjednikom Ivo Josipović gmiže ko glista. On zagovara povlačenje tužbe, tužbe koju je navodno dijelom sastavljao, što je nonsens. On pere srpski obraz iako mu to nije posao. Zašto to radi. Sve sporove svodi na povrat umjetnina i par tričarija. I tako krvavu srpsku agresiju svodi na pljačku muzeja i ostale marginalije. Ispada da kad bi srpska država provela racije po muzejima, vilama njihovih banditskih ratnozločinačkih tajkuna, kad bi pretresla stanove Arkanovaca i slične bagre i pokupila od tamo lonce i poklopce, sve bi bilo rješeno. Poravnato, izmireno. Ne bi Ivo. Tako može razišljati samo robot, čovjek bez empatije i koliko god gospodin ili drug bio uglađen u njemu nema zrna čovječnosti. Ivo Josipović abolira Srbiju i moraju se svi zapitati. Po čijem diktatu on to sve radi. Kome je u interesu abolirati Srbiju i pričati priču kako su svi podjednako krivi . Ivo Josipović krivotvori povijest, podmeće i laže. Čiji je Ivo Josipović predsjednik. Ivo je u sklopu bosanske turneje u isčekivanju binjadžije Borisa obišao bosanska stratišta. Ahmiće i sl. Izrazio žaljenje zbog toga jer je njegova država svojom politikom kakti doprinjela patnji i stradanju naroda BiH i radila na njezinoj podjeli. To je izazvalo euforiju kod antifašističkih medijskih glasila. Nemojte pomisliti da oni imaju empatiju prema stradalim ljudima. Nemaju, jer je njihov modus operandi - jame, rudnici, kreč, kama i metak. Njima to služi samo i isključivo za unutarhrvatsku političku borbu. Da bi sotonizirali protivnika, a protivnik je svatko tko nije baštinik hrvatskog krvavog antifašizma. Odmah su iskezili zube. Čestitke za taj potez ne prestaju. Uspoređuje ga se sa Wilijom Brandtom. Koji je klekao u u Aushwitz. Ivo je u Ahmićima i to je njima isto. Hrvatska država je po Ivi tako samoproglasila sebe agresorom i djeliteljem BiH. Iako međ. zajednica zaobilazi u luku takvu definiciju pogotovo kad se radi o Srbiji. Tako Srbija nije kriva za genocid u Srebrenici ali je kao kriva što ga nije spriječila. Budalaština od formulacije. Svatko zna da je to rađeno pod direktnom komandom Beograda. Ali iz nekih čudnih razloga međunarodna zajednica nije željela da se Srbija okrivi. Srbija to nikad neće priznati ni u ludilu a međunarodnoj zajednici odlično paše takav srpski stav. Ona ga i podržava. Valjda iz istog onog razloga iz kojeg joj ne smeta RS a diže se na zadnje noge kad se spomene HB. Ovaj potez hrvatskog predsjednika međunarodna zajednica je dočekala s oduševljenjem. Sad joj nitko neće moći prigovoriti da se nije potrudila pronaći agresora u balkanskim ratovima. Hrvatska se sama imenovala. Iako je Hrvatska naoružala muslimane. Iako ih je primila preko pola milijuna u trenutku kad je i sama bila smrtno ranjena. Iako je Alija molio Tuđmana da HV ne prestaje s operacijama na kraju rata jer će ga Srbi i takvi poljuljani poraziti. Iako je HV poznato je - spasio Bihać. Iako je tzv. ABiH pobila i proganala troduplo više Hrvata nego obrnuto. Iako su viđeniji strani vojni povijesničari, a bome i reporteri bez granica tvrdili da je vrh ABiH planirao agresiju na Hrvate, pogotovo one u Srednjoj Bosni, čim su ih Srbi napenalili iz Istočne Bosne i Bos. Krajine. Jer po staroj špranci, kad Srbin pokolje Muslimana ovaj se na Hrvatu iskali ili što je perfect objasnio onaj vic poklič.."poklaše se nas četnici, majku im ustašku!".Treći kaže, da ako je Srbija priznala zločin u Srebrenici gdje za par dana ubijeno 7-8 000 ljudi mora i Hrvatska napraviti isto pa čak i više kako vidimo. Ima još kretenizama, ali ovih par su top. Hrvatska je odavno kretenizirana zemlja. Završni pečati se upravo udaraju. I čovjeku stvarno padne na pamet misao - čekaj pa nismo bezveze bili bez države 900 godina! Sjebali su nas buraz. Pustili su nas da krvarimo, gurnuli nas u prve redove i kad smo pobijedili, izišli su iz najgorih rupa gurnuli nas ko zadnje prosjake i preuzeli vlast. Uzeli zastave iz naših ruku. Jebali su nam sve po spisku. Narod koji je sa zoljom i tenisicama istrčavao pred Panićeve tenkove mirno gleda kako mu predsjednik glumi gejšu pred barbarinom. Zašto i da, zašto jebemumater, Hrvati traže gospodara dok mu se prošli još nije ohladio u grobu? |
|
Svake godine na plažama Normandije u mjesecu svibnju okupe se veterani invazije koja se odigrala prije 66 godina, operacije koja je poduzeta kad su pripadnice zapadne antifašističke koalicije napokon shvatili da ako nešto ne poduzmu da će Crvena armija stići do Pirineja i da će istočna antifašistička pripadnica staviti svoje medvjeđe šape preko cijele Europe. Prestravljeni tom činjenicom koja se približavala na T 34 tenkovima uz zlokobne fijuke "katjuša" gurnuli su u uzburkani rukavac Atlantskog oceana par stotina tisuća ljudi i tisućinjak brodova zdvajajući nad ishodom operacije pa su tako imali dva pripćenja, jedan o sjajno izvedenom poduhvatu i drugi žalujući o propasti operacije. Tamo ih je čekao već zubom vremena i porazima teško načeti Atlatntski bedem i poluprazni armirani bunkeri u kojima je zapetih pušaka čekala Hitlerova mladež jer ni Nijemci nisu bili toliko ludi da ne znaju da je ipak bolje da poraženim Rajhom stupaju koliko toliko disciplinirani kauboji nego raspojasani i poludivlji, osvete željni, brojni narodi i narodnosti popaljene sovjetske zemlje. Operacija je išla glat osim na jednom dijelu obale gdje je nekim čudom zaostala jedna neobavještena njemačka jedinica koja je postrijeljala iz par mitraljeza par stotina američkih marinaca potpomognuta vatrom dva tri minobacača koja je cijeli jedan sektor iskrcavanja držala prikovanim za normandijski pijesak. Poljuljani Wermacht je ionako davno sve najbolje jedinice prebacio na istočno bojište gdje se grčevito i neuspješno pokušavao suprostaviti Krasnajoj Armiji koja je simbiozom mesa i čelika rušila sve pred sobom i davno kucala na vrata njemačkog ozemlja. Njezina komanda nije marila za vlastite gubitke, bitan je bio cilj..Berlin a ako je moguće i dalje ..na zapad jer borba ionako nije bila jednoznačna, poraziti neprijatelja, nego nametnuti cijeloj Europi komunistički svjetonazor. Vojni zapovjednici tog valjka koji je gazio elitne njemačke postrojbe su ionako znali. Život u Staljinovom poretku ništa ne vrijedi a čin i titula još manje pa se tako lako može dogoditi da danas nosiš najviša odlikovanja i komanduješ cijelim armijama a već sutra u sibirskim tajgama prokuhavaš vlastiti izmet kako bi u njemu pronašao nešto hranjivo. Nakon što je veliki Njemački Rajh poražen i bezuvjetno kapitulirao i njemačka vojna sila zgažena u prah i pepeo zapadni i istočni antifašisti su se namah pograbili za vratove a mušičavi i osioni kaubojski general Patton je bijesno zavapio " ubili smo krivog konja" dok je debeli britanski prajminister Churhill koji se u jeku najžešćih njemačkih bombardiranja britanskih gradova nije odricao ritula popodnevne kupke i spavanja, ionako uvijek više mrzio Staljina nego Hitlera. Europa je podijeljena željeznom zavjesom, Njemačka raskomadana na okupacijske zone od kojih je jedna pripala Francuskoj što je povrijedilo i pobijeđene Nijemce koji su morali inače pristati na sve ali nisu nikako mogli shvatiti i pitali su se u čudu " kad su to nas i gdje Francuzi pobijedili". Staljin je zdvajao jer je došao samo do Berlina a ruski carevi nekad i do Pariza ali dalje se nije moglo jer su mu zapadni " saveznici" pokazali na Hiroshimi i Nagasakiju a malo prije toga i na Dresdenu koliko je nisko postavljena razina njihove empatije. Poruku je shvatio i naredio cijeloj armiji zarobljenih znanstvenika da pročeprkaju malo po tim atomima kako bi i on mogao odgovoriti na tu nemušto šifriranu poruku. Utrka je mogla početi. prolazile su godine i desetljeća, gomilale su se bojeve nuklearne glave, ratovi su poduzimani, producirani i inducirani na svim stranama svijeta gdje su se dva antifašistička bloka bijesno tukla preko tuđih glava i kako to obično biva stradavale su te glave dok su pravi igrači ostajali ponekad samo sprženih noktiju. Uspomena na zajedničku borbu su bilo samo jednomgodišnje parade, fašizam i nacizam više nikoga nisu zanimali, niti plašili, Njemačka je bila pacifizirana, pretvorila se pod patronatom Amerike i svojom disciplinom i snagom da se kao feniks digne iz pepela u jednu od prvih ekonomskih sila sila svijeta ali kao politički patuljak sa bremenom krivnje kojega će još dugo nositi. I kako to biva u ljudskom i političkim životu pojedinca i svijeta sve padne u zaborav, dolaze nove generacije koje se ne sjećaju užasa 2 svj. rata, po inerciji i prostoj samoobrani mehanizma, nastoji se zaboraviti sve što je loše i ići dalje ka novim izazovima i novim opasnostima, pokušavajući ih sa manje ili više uspjeha sa manje ili više plemenitih motiva podjarmiti vlastitom poimanju svijeta, života, interesa i svjetonazora. Fašizam i nacizam kao i njihovi antipodi antifašizmi svih vrsta i idelogija davno su u trećem planu. Njih se osim onog jednog dana kad paradiraju veterani bave samo povjesničari, fah majstori kojima to i nije zamjeriti jer im je to prosto rečeno..posao. Ali ipak ima jedno malo sićušno mjesto na rotirajućoj zemljinoj kugli gdje je antifašizam življi nego ikad. Raspojasan, prijeteći galamdžija balkanski antifašist spremniji je nego ikad da se bori protiv zla kojega su pobijedili nekad davno pobijedili neki drugi i ne smeta im to što je i pobjednik i pobijeđeni davno prekriven stvarnom i fiktivnom travkom zaboravkom. On juriša na vjetrenjače, šamara mrtvog magarca i kad ih čovjek sluša rekao bi, oni su gazili do Berlina a ne raspojasani i hrabri sovjetski mužik. Oni su zabili glogov kolac u iskeženo truplo teutonskog diva. Prava je istina da su bili minorni i po ničemu bitni, njih su 4 godine proganjale dvije tri divizije njemačkih trećepozivaca i to samo onda kad je njemački štab nasjeo na Churhillovu fiktivnu ili stvarnu spačku da će se iskrcati na istočnu obalu Jadrana što je bilo zbog konfiguracije trena, nedostaka osnovnih komunikacija neizvodiv proces ali u njega je povjerovao njemački vojni vrh što je jedna od većih zabluda tog inače promućurnog stroja. Churchill je navodno zazirao od iskrcavanja na francusku obali strijepeći od katastrofe koja se dogdila britanskim invazionim trupama u 1. svj. ratu kad su izginuli na Sommi a nije nosio ni najbolje uspomene iz Dunqerq-ua. No bilo kako bilo više je Nijemaca pobilo jedno žensko protuzračno odjeljenje staljingradske fronte nego naknadni balkanski antifašisti. U međuvremenu se Jugoslavija raspala u krvavim ratovima, kovačnica bratstva i jedinstva, opjevana JNA, u hipu se pretvorila u srpsku oružanu silu i počinila stvari koje ni nacistima nisu padale na pamet. Sve to ne smeta antifašistima s brdovitog Balkana da ne biju opet i iznova svoje bitke protiv aveta prošlosti. Kao ni prije a tako ni danas nemaju nekog rizika i bore se protiv nepostojećeg neprijatelja, zaštićeni, kastinski vezani, prerušeni, doduše nemušto, ali kao u onoj priči gdje se narod divi carevom novom ruhu tako i njima svjetina kliče dok oni okolo mlataraju svojom mlohavom tjelesinom. Svakoga tko se usudi reći da car mlatara kitom a ne novim ruhom napadnu falange antifašista i nema tog satrapa, krvnika ili sjecikese koji se nije zaogrnuo svemoćno zaštićujim plaštom antifašizma. Oni nisu za ništa krivi, u njima je spas, sve zlo je poteklo od drugih iako svaki misleći čovjek zna... oni su ishodište svakog zla i nesreće zadnjih 50-tak godina. U njihovim laboratorijima satkane se sve kliconoše zla i nesreće ovih prostora, njihova laž, himba, njihovi falsifikati su bacili van pameti i prostore i ljude. Počevši od sjevera Slovenci bacaju nostalgiju za nekim vremenima nakon što su pobjegli glavom bez obzira dogovorivši se sa zahuktalom beogradskom mitomanijom, prošavši lišo, znajući uvijek svoj interes, izvukavši zapanjujuće puno iz jugoslavenskog okvira, iako minornog udjela u ionako minornom balkanskom antifašizmu, imali su utjecajne, jake ljude što je jedna od većih misterija EX Jugoslavije. Sad mogu bez rizika i tereta gacati stazama revolucije baš kao što bogati grof može ponekad otići i pohvaliti siromašnu daljnu rodbinu. Nikakve štete, poslije seionako vraća na bogato imanje. Hrvati su kolektivno poludili, njihovi antifašisti su preuzeli sve institucije, primireni u ratu, to su razdoblje iskoristili da preuzmu ekonomiju, da nađu nove gospodare, naravno ne više na istoku nego u novoj ultra liberalnoj sceni koja pruža svoje nezasitne i besćutne pipke prema svakom mjestu gdje ima slugana i nešto para. Galame, deru se, vrište, izobličeni, iskeženi i u nekoj drugoj iole normalnijoj zemlji davno bi bili sapeti košuljama koje se vežu na leđima ali u Hrvatskoj ne. Tamo su gospodari svega što diše i gamiže. Srbija je raspolućena svojim dvojnim antifašizmom, partizanskim i četničkim, ona producira mitove, što joj je ionako jedino bitno. Uvijek i svuda srpstvo, laž i mit pa makar i antifašistički ako valja. Ako ne valja onda ništa. Iako je Bograd bio najmirniji okupirani grad u Europi u kojoj si eventualno kao njemački vojnik mogao samo zaraditi kakvu veneričnu bolest a nikako metak to nimalo ne smeta mitu o velebnom srpskom otporu uvijek i svuda, jakako i dabome. Makedonci guslaju antifašizam ali i manjoj mjeri jer su ionako zabavljeni o svom jadu, prijetećom albanskom manjinom koja je prividno i silom mirna, grčkom presijom oko imena i državnosti, bugarskim ljubavnim očijukanjima i srpskom primirenom, što se tiče Makedonije, mitomanijom Crnogorci su se napokon barem regulatorno ratosiljali beogradske šape i tamo se vodi neizvjesna i vječna borba..prosrpski bjelaši i crnogorski zelenaši, pristalice nezavisne Crne Gore i radikalnog otklona od srpstva. Antifašizam ni tamo više nije glavna vijest iako se svaki đetić i bijeli i zeleni koji drži do sebe voli pohvalit kako su oni trčali niz Lovćen ka sivi sokolovi a za njima Nijemci ka pizde. U plemenskom mentalitetu davno je prevagnulo,.. svijet nudi čoče toliko ljepote a braća Rusi su se ponovno dokopali novaca a dekadencija im je ionako u krvi pa ajmo radit posa da se ne bi reklo kako smo lijeni. Posebna su priča Bosanci..muslimani..tzv Bošnjaci. Kod njih je prava ekspanzija antifašizma i zbog njih i pišem ovaj dugi i dosadni uvod. Ako je za svu antifašističku silu na Balkanu bilo dovoljno par divizija trećepozivaca, za muslimansku antrifašističku silu bilo bi dovoljno jedno odjeljenje Hitlerjugenda. Ipak, nema muslimana koji se danas ne zaklinje, krivo dakako, kako mu je dedo bio partizan, antifašist jarane, iako je jedina jedinica koja je postigla respektabilan broj u muslimanskog življa tokom 2. svj. rata bila SS divizija poznatija kao Handžar divizija, jedinica pod direktnim zapovjedništvom Nijemaca. Teret djela te jedinica će podnijeti Hrvati a muslimani će izbjeći pod svemoćni antifašistički plašt. Ustaška Crna legija osnovana u Sarajevu gdje su vojake obukli u crne odore napravljene u nedostaku drugog materijala, od crnog sukna pokupljenog iz željezničarskih skladišta, bila je dobrim dijelom popunjena mladićima iz istočne Bosne izbjegalima ispod četničke kame, gdje je kao i zadnjem ratu bila naredba.."uništiti neprijatelja bez obzira na spol i dob". Teret djelovanja Crne legije podnijeli su Hrvati. Muslimani su opet nekim čudom pobjegli pod antifašistički kišobran. U bici na Sutjesci po partizanskim izvorima gdje je izginulo pola Dalmacije a Hrvata ukupno 2223 i samo 192 muslimana iako se borba vodila u Bosni a ne Dalmaciji, teret slave preuzet će smjerni i dragovoljni muslimani. Hrvati će preuzeti teret koji su muslimani rastovarili na kraju rata. Danas 65 godina nakon kraja rata probujao je kao planinski potok muslimanski antifašizam. Nitko ga nije tražio, nitko ga nije očekivao ali on je tu. Nosi sve pred sobom, naravno to nije nešto jer potok nije sila, više buke nego bujice, pokupi neke daščice i odbačene kese ali beskrajno iritantan i groteskan. Naknadni muslimanski antifašizam koji se imao vidjeti proteklih dana na FTV-u izaziva u normalnih ljudi čuđenje i prezir i samo je dokaz koliko duboka može biti ljudska fascinacija lažima i krivotvorinom. čemu sve to, pitat će se netko neupućen. čemu trud, čemu izmišljotine, koja je svrha. Svrha je ta kako bi se prikazalo kako se eto muslimanski antifašizam i danas bori protiv fašizma. A fašist je svatko onaj koji ne priznaje cjelovitu BiH pod muslimanskom dominacijom. Partizanski antifašizam je muslimanima, koprena, veo, zar, a oni su tu prednosti jer imaju iskustva sa mimikrijom i prekrivanjima, treba sve druge koji nisu njima po ćejfu prikazati kao fašiste. Oni to nisu..jok. njihovo slavljenje partizanske tradicije je farsično, jer je slijednica te borbe, tzv JNA njima 4 godine razvlačila pamet. Ali pragmatika je to. To je bila neka druga JNA koju su stvarali inače nepostojeći muslimanski antifašisti, to je bila čista sila, gdje nisu prevladali fašisti kao da je JNA nastala velikim praskom i nije samo kontiunitet srpskih stremljenja. Pa kako je moguće, kako netko tako može. Pa može onaj koji se poziva na srednjovjekovnu, predotomansku Bosnu a istovremeno veliča i identificira se s onima koji su uništili i poharali tu srednjovjekovnu, predotomansku Bosnu. Tu nema logike ali ima muslimanske logike. Svaku činjenicu iskrivi i prikaži je u svoju korist. Fascinantno je to. I istovremeno gadljivo i odurno. Vratimo se na početak priče. Antifašizam kod pravih pobjednika nad nacizmom i fašizmom davna je i prosta činjenica. Kod balkanskih naroda to je biznis, krvavi posao koji se isplati više od ijednog drugog posla na svijetu. Ako jednom netko dođe pred zabetonirano okno slovenskog rudnika jezivotog imena "Huda jama" znat će da dole leži sama srž balkanskog antifašizma. Tisuće lobanja poredanih i polivenih krečom. Iznad okna kako je i red stajat će mrtvačka glava prekrižena s dvije kosti. Rudnik je davno prestao izbacivati rudaču. Antifašisti su voljeli jednu drugu vrstu rada. Smrt je uvijek bila njihov omiljeni posao. |
| < | travanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv