...heh... za 2,5 sata letim... preko velike vode... odredište je vancouver... uzbuđenje veliko... radost pregolema... mnogo je razloga... od susreta sa sada najbližom rodbinom, posebno sestričnom kojunisam vidjela 16 godina... pa, do koračanja po tlu na kojem su svojevremeno "vladali" braća indijanci...
...koliko budem stizala, izvještavat ću vas što se zbiva...
--------------
...boravak u planini bio je sjajan... zrelost i iskustvo čine svoje tako da je onaj poslovni dio tekao glatko i ja sam se mogla čak iopustiti, isključiti i odmoriti... planina je moćna... šuma čarobna... noćni plašt od zvijezda preplavljujući... zapravo, teško je to opisati... treba otići... i biti tamo... moje drvo zameditaciju i ove me godine vjerno čekalo i lijepo smo se družili... kao stari dobri prijatelji puni poštovanja jedno prema drugome, zaista...
-------------
...eto, jurim dragi moji blogeri i blogerice...
...uskoro ću iletjeti ...
...uživajte u ljetu i keep in touch!

...uskoro odlazim na neko vrijeme... i, izbivat ću oko tjedan dana... idem u planinu gdje neće biti kompjutera, ni ostalih tekovina suvremenog življenja... dakle, neću niti znati što se zbiva ovdje... neću komunicirati vjerojatno niti mobitelom, osim nužnih stvari...
(vjerujem da će čudno zvučati, no ja u planinu idem poslovno :-)... tj.radno...)
...neću imati sve to, no imat ću mnogo toga što je tako hranjivo i ispunjavajuće, da mi je nekad žao što u tako koncentriranom obliku "konzumiram" samo jednom godišnje... imat ću vjetar svaki dan... čisti, čisti zrak... oblake (kao) nadohvat ruke... iznimno zvjezdano nebo za vedrih večeri... "more" oblaka koji će, obično jutrom, biti ispod mene, jer ja ću biti na cca 1400m... gledat ću ih odozgora i poželjeti se baciti u njih kao u pjenu... imat ću mirise i svježinu... kamen, zemlju, drveće, livadu... i, imat ću "svoju" liticu na čijem rubu volim sjediti i pustiti misli (i maštu) da idu u pravcima u kojima žele...
...veselim se ovome...
...iskreno, ne znam koliko ćete mi faliti dok budem tamo , ali znam da ću čim se vratim upaliti komp da vidim što se zbivalo, i gdje ste...
...do tada, uživajte... nemojte biti dobri... ... ljubite... ludujte... veselite se... budite lijepi i zdravi... šašavi... slobodni... i što god vam još paden na pamet...

------------------
btw, još 16 dana do puta preko velike vode....

...u neko zadnje vrijeme nabasala sam na nekoliko postova čiji su se autori bavili muško-ženskim odnosima... pa sam se nekoliko puta našla u društvu gdje se povela priča na foru "mi žene ovako... vi muškarci onako...", i obratno... pa me to, naravno, navelo na razmišljanje...
...tema muško - ženskih odnosa je vječna tema, bez dileme... i čini mi se da razgovori o njoj najčešće teku po principu MI- ONI... ovisno o tome tko priča, ONI DRUGI su zajebani, teški, zahtjevni, ne znaju što hoće, ovakvi su, ili onakvi... zauzimanje takve pozicije odmah nas stavlja u suparnički odnos, zar ne... ne bismo li trebali, zapravo, biti partneri?...
...nerijetko ćete čuti žene koje će reći da su svi muškarci svinje, žele samo jedno, ne žele se vezati, nisu u stanju voljeti, ne znaju šta hoće, bla bla bla...
...onda ćete sresti muškarce koji kažu da su sve žene kučke, skoče ti za vrat i ne puštaju, ljubomorne su, zahtjevne, proračunate, i bla bla bla...
...nije li svaka generalizacija zamka??!!...
...s rizikom generalizacije reći ću da misim da je problem nas (ne NAS kao žena već NAS kao vrste) to što smo socijalno, emocionalno i duhovno nezreli... pametni smo, inteligentni, sposobni, funkcioniramo na relaciji fax/posao - dom - zabava, i sl... no, kad su odnosi u pitanju, posebno partnerski, onda smo hendikepirani...
...nismo u stanju prepoznati vlastite potrebe (ne mislim ovdje samo na fizičke), a kad ih i prepoznamo onda ih ne znamo iskazati... ili, ih se ne usudimo iskazati... a kamoli zatražiti drugu osobu da sudjeluje u njihovu zadovoljavanju...
...pojava emocija nas blokira umjesto da nas pokrene... cosmo savjeti tipa "nemojte-mu-odmah-dati-do-znanja-da-vam-je-stalo-pustite-ga-da-vas-osvaja" ili "budi-macho-žene-vole-snažne-muškarce" jebu nas u koliko-toliko zdrav mozak...
...ulazimo u odnos stvarajući slike o idealnom odnosu i idealnoj ljubavi, a izgubimo kontakt s realnošću koja nas kasnije spuca poput bumeranga, pa nam je onda onaj drugi/druga kriv... ili se samtramo nesposobnima za ljubav i odnos...
...ulazimo s hrpom očekivanja, i gotovo da očekujemo da nam onaj drugi/druga čita misli, i onda smo jako razočarani u njega/nju zato što ne ispunjava naša očekivanja...
...puni smo predrasuda, očekivanja, sterotipa, predumišljaja, igramo igrice moći...
...i štošta još, da ne nabrajam, uostalom znate i sami J....
...mislim da je naš najveći problem što zapravo sreću i ispunjenje tražimo vani izvan sebe, umjesto u sebi i nekom vlastitom unutarnjem uporištu... očekujemo da druga osoba učini ono za nas što nismo u stanju sami učiniti... ukoliko se sami sa sobom ne osjećamo ispunjeni, neće nas ispuniti druga osoba... ukoliko nismo sretni i zadovoljni sami sa sobom, neće nam druga osoba donijeti sreću i zadovoljstvo... mislim, naravno na onu duboku sreću u zadovoljstvo, ne na povremene iskrice... ne naučimo li sami sebe prihvaćati i voljeti ni onaj drugi/druga nas neće prihvaćati i voljeti...
...drugi je problem što uzimamo stvari tj.ljude zdravo za gotovo... uđemo u vezu, uživamo u zanosu, i nakon što se uljuljkamo u neku svakodnevicu pomislimo to-je-to i gotovo... više se ne trudimo, nismo pažljivi kao na početku, sve činimo nekako rutinski, lovinu smo osvojili i šta se sad tu ima puno dalje raditi... (u ovome smo isti, i muškarci i žene, koliko god optužbe za takav stil najčšće idu muškarcima)...
...odos/vezu smatramo kao nešto što treba IMATI, kao što se IMA auto, kuća, posao...
...odnos/veza se gradi, razvija, njeguje... osobno, volim izraz PARTNERSKI ODNOS... jer smatram da muškarac i žena (ili muškarac+muškarac; žena+žena) trebaju biti baš to – partneri... dvoje samostalnih, zrelih ljudi koji su svjesni sebe, svojih, osobina, kvaliteta, potreba, želja, afiniteta... koji su međusobno privučeni istim tim jedno kod drugog, i koji su se udružili u partnerski odnos, znači u odnos u kojem pristaju dijeliti svoje svjetove, dalje se zajedno razvijati, djelovati, rasti, voljeti se, poštivati, uvažavati, poticati... koji su spremni istraživati, učiti, ići dalje...
...ne želimo li svi zapravo TO isto?!... vjerojatno ćemo se složiti da želimo, no ne znam gdje je kvaka, pa u nekom trenu neki od nas odustanu od toga i upletu se u mrežu svega onog gore navedenog... biraju lakši put...
...partnerstvo o kojem gore govorim je dinamično, neizvjesno, promjenjivo, možda čak i nesigurno... i sad je samo pitaje da li će nas to potaknuti i povući nas da se otvorimo i upustimo... ili ćemo se uplašiti i izabrati neki lakši (sterotipni) put samo zato što je manje kvrgav, više poznat, i manje izlažući...
...ja biram ovo prvo... bez obzira na cijenu (koja je često solo varijanta)... no, kao što neću pojesti ništa u mc donald'su zbog cijelog lanca ne-zdravosti koji se veže uz njega, tako neću pristati ni na „fast-food“ odnos...
----------------
...ne postojimo MI i ONI/ONE... postojimo samo MI...

...update...
...iako napisan punih 5 mjeseci prije, post koji je napisala BlackRose24 još 10.02., se tako lijepo nadovezuje na ovo što i sama pisah... preporučujem prekopati po njenoj arhivi...