IMOTSKAKRAJINA
subota, 17.03.2007.
Za Kadijevićem međunarodna tjeralica
Protiv Veljka Kadijevića domaća je tjeralica raspisana još 27. studenoga 2000., a poslije medijskih napisa da je u trećoj državi odlučio sam izdati nalog za raspisivanjem međunarodne tjeralice – kazao je istražni sudac Nikola Bešenski iz Vukovara. Kako se neslužbeno doznaje, uskoro treba očekivati i raspisivanje međunarodne tjeralice i za Zvonkom Jurjevićem, Božidarom Stevanovićem i Blagojem Adžićem. Tomislav Iljić, iz Policijske uprave Vukovarsko-srijemske županije, potvrdio nam je zaprimanje naloga za raspisivanjem tjeralice. – Čim je dobiven, nalog je poslan u Ministarstvo unutrašnjih poslova u Zagreb kako bi tjeralica bila raspisana što prije, istakao je Tomislav Iljić.
Rođeni Imoćanin Veljko Kadijević, bivši jugoslavenski ministar obrane i nekadašnji kadet američke vojne akademije West Point, angažiran je kao ad hock savjetnik vojne koalicije u Iraku koju predvode SAD, objavljuje u utorak beogradski dnevnik "Blic".
Kadijević u Pentagonu nema stalnu funkciju, tvrdi izvor "Blica" blizak Vojnosigurnosnoj agenciji (BIA).
"Informacije koje pruža nisu od presudne važnosti. Ali svejedno, takva vrsta usluga može donijeti zaradu i do milijun i pol eura", piše "Blic".
Taj list navodi da Kadijević od 2003. godine živi na Floridi i da je trebao pomoći koalicijskim snagama da pronađu tajne vojne bunkere bivšeg šefa iračke države Sadama Huseina, a zauzvrat bi dobio imunitet odnosno zaštitu od mogućeg procesa pred Haaškim tribunalom, pisala je svojedobno njemačka agencija DPA. "Blicov" izvor, međutim, tvrdi da Haag nije bio zainteresiran za Kadijevića.
"Ta vrsta zaštite nije mu bila potrebna, kao ni azil ma koje zemlje", piše "Blic".
List navodi da se Kadijević nikad nije oglasio u povodu napisa o suradnji s Pentagonom. Otkako se iselio na Floridu, gotovo da nije dolazio u Srbiju niti je objasnio zašto je napustio zemlju.
"Od devedesetih ga nisam vidio, niti čuo. Nitko u krugovima u kojima se krećem ne zna gdje je i zašto je otišao", rekao je za "Blic"
Branko Krga, bivši načelnik Glavnog stožera Vojske Srbije i Crne Gore, također je izjavio da se za generala Kadijevića nikad nije govorilo kako je "američki čovjek" iako je šezdesetih godina prošlog stoljeća bio jedan od šestorice izabranika Titove vojske koji su poslani u West Point.
"Blic" piše da se Kadijević "nije pokazao kao veliki vojni strateg kad se našao na ključnoj poziciji saveznog vojnog ministra na početku rata u SFRJ, naprotiv" i dodaje da je mnogima ostalo nejasno kako ga Međunarodni sud u Haagu nije pozvao na odgovornost za akcije JNA u Vukovaru ili Dubrovniku.
Haaški optuženik Veselin Šljivančanin bio je svojedobno Kadijevićev tjelohranitelj, a ratne 1991. godine neposredno podređeni na vukovarskom ratištu. Kadijević je odmah nakon završetka tromjesečne opsade Vukovara Šljivančanina unaprijedio u čin potpukovnika, piše "Blic".
Mjesec dana poslije Kadijević se povukao s dužnosti, navodno zbog bolesti.
"Blic" podsjeća da su mediji pisali o Kadijevićevu sastanku s jednim američkom izaslanstvom. Potkraj prosinca 1991. godine u zgradi Saveznog sekretarijata za narodnu obranu privatno su ga posjetili kongresmen Jimy Moody i vojni ataše Richard Herrring. Moody je bio utjecajan član američkog Kongresa, govorio je srpski i osamdesetih je radio u veleposlanstvu SAD-a u Beogradu.
Umirovljeni general Ninoslav Krstić izjavio je za "Blic" da je moguće da je Kadijević "na neki način vrbovan" i da je to iskorišteno u nekom trenutku prije i početkom rata u Iraku.
Inače u Glavini Donjoj u zaseoku Kadijevići ,Veljkova braća odavno su
prodali staru kuću i odselili se sa svojom obitelji daleko izvan Imotske
krajine. Vrlo rijetko , su i prije agresije na Hrvatsku navraćala u rodno
selo. Od 1990.,kažu nam u Glavini ,gotovo nikako. Tek neki daljnji rođaci
Veljka Kadijevića, koji žive i rade u Francuskoj navrate u rodno selo.
Prema kazivanju jednog susjeda u Srbiji je ostala Veljkova kćer Mirjana,koja
se udala za Karasija, nekadašnjeg nogometnog reprezentativca Jugoslavije.
Ni ona već punih dvadesetak godina nije dolazila na rodno ognjište svoga
oca, kao i braća Stevo i Miro.
Kolovoz 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Studeni 2007 (2)
Kolovoz 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (10)
Siječanj 2007 (9)
Studeni 2006 (2)
Listopad 2006 (6)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
-vijesti iz Imotske Krajine
-svoje primjedbe prijedloge i komentare ostavite u knjizi gostiju
KNJIGA UTISAKA - KLIKNI OVDJE
POLOŽAJ IMOTSKOG NA GOOGLE MAPI
Volim Imotski
Volim imotske priče uz jutarnje kave i nalivene glave, jer uvijek nešto slave. Sutra opuštanje, u Jezero spuštanje, komentiranje, ruganje, kupanje, guštanje, pa izlazak gore, zezanciju do zore. Uz imotske ljude slušat imotske fore. Kroz zelene škure gledat imotske cure il' na ure i ure slušat zvuke bure. U daljini sveti Jure, preko njega pa na more, prvo kladionica, onda palimo motore. Gledat imotske ljude, normalne i čudne, slušat imotske ptice što ujutro me bude. Imotsku hranu kad se baci pod sač il' slušat dobar trač kad popijem too much. Volim kad mi pluća ovaj zrak troše, volim imotsko sve, bilo dobro il' loše. Volim imotsku djecu, odrasle i starce, imotske mace, klošare i face. Imotske kafiće, zgodne konobarice, divlje aute, na njima imotske tablice. Šverc preko granice, imotske mešetare - moderne galantare, što zarađuju pare. Onda granični prijelaz kad je roba u gepeku, a carini šteku da propusti Mečku. Svako selo i kuću, Hercegovinu dragu, Prosjake, sinove i domaću gangu. Agu Hasanagu, vile u jezerima, priče o sijelima i legende o selima. Vrljiku, zvijezde, miris, duh i boju, svaku životinju, biljku, cijelu Krajinu moju. Nogometaše, imotske sportaše, imotske mafijaše i one koji ih se plaše. Volim svakog onog 'ko Imotski voli, oni drugi nek' pate, za njih me glava ne boli. Volim kad mi pluća ovaj zrak troše, volim imotsko sve, bilo dobro il loše. Di je jedini dom, di srce mi je cijelo, di mi imotska krv u žilama teče vrelo!
Ante Chash
Put u Imotu
Ima Imota sedmera vrata. Vrata od Neretve. Vrata od Cetine. Vrata od Bosne. Vrata od mora. Vrata od neba. Vrata od zemlje. I vrata od matere. Na sedmera vrata dođe i prođe sve imotsko: Sunce i Mjesec, jata ptica selica i zvijezda, vjetri i oblaci, vuci i poskoci, munje i vile, zemaljske i podzemaljske vode. Dođu i prođu ljudi.
Ako si odlučio u nju doputovati, u njoj se roditi, u njoj umrijeti, kako ćeš naći Imotu? Kako su je tisućama godina nalazile divlje guske i ždrali? Na pola svoga nebeskoga puta, između modrog i bijelog polarnog leda i Modrog i Bijeloga Nila, ugledali bi Modro i Crljeno jezero, Prološko blato i zajezerano Imotsko polje, cijelo pretvoreno u blato i zvano Blatom, zalepršali velikim krilima između okopoljskih brda i sela, prosuli miris polarnih predjela, polarnih zvijezda. Na prostranim i mekim krilima donosili prostrane i meke polarne snjegove. U ta vremena divljih gusaka i ždrala, u Imoti zapadali duboki snijezi, pa su Imotsku krajinu mogle prelijetati samo divlje guske i ždrali. Mogli je pretrčavati samo vukovi-duhovi. Vile i vilenjaci. I mladi, viloviti Imoćani.
Kako ju je našao car-pisac, u porfiru rođeni Konstantin Porfirogenet, kad joj je u desetom stoljeću, kao jedanaestoj hrvatskoj župi, porfirom, prvi zapisao ime: Imota? Pero umakao u porfirno Crljeno jezero, u starohrvatsku krv. Ime starohrvatsko, staroilirsko, starozemaljsko, dublje od jezera i jama. Ne možeš mu se spustiti do dna niti ga do dna protumačiti. Niklo iz zemlje, kao što niču kaćuni. Napaja dušu, kao što tijela na Dva Oka i na Opačcu napaja Vrljika. Kao Ševar i Zvizda na Studencima. Kao živi bunari u Zagvozdu i na Lovreću.
Ako si poželio, odredio, ako ti je dan znak, možeš izabrati dan, vrata i put. Ući u Imotu između dva brda, dva stećka, dva duba. Zaigrati i doigrati kolo života: kako ti je pisano na stećku.
Put kroz mater, kroz pramater. Putom koji nisi izabrao ti. Koji je izabrao tebe. Na tom putu srela te jarebica, zmija. Srela te divlja kruška. Pao iz matere, pod divlju krušku.
Sedam dana-tjedana, sedam ljeta-proljeća, sedam stoljeća ležao-odležao u ječmenoj slami, da bi medio-omedio, da bi se civilizirao, pitomio-pripitomio, postao pitomom kruškom. S mirisom neiskorjenjive divljine, Zavelima i Bijakove. S okusom divlje kruške.
Ako dolaziš s mora, otkud dolijeću lastavice, povodnji, munje, otkud dođoše prekomorci: Rimljani, Židovi, Grci, maslinova grana, križ i knjiga, zastani pod najvišom jadranskom planinom, Bijakovom, gdje su zastajali i oni. Otvorena su ti četvera morska vrata. Troja čelom probiše rijeke: Neretva, Cetina i Žrnovnica. Četvrta, Stazu, prsima probiše mazge. Na sva četvera u Imotu vode stari i novi puti. Na svaka si dobro došao.
Ako slaziš iz Bosne, otkud slaze snijezi, vuci i bura, otkud sađoše Avari, Turci, stećci i bosančica, već sa Stražbenice, između Ržanoga i Sviba, kroz modra vruljska vrata ugledat ćeš - ugledat će te more. Modri se i srebri i duboko u imotsko kopno šalje svoj glatki i slani znak. Ako si znalac voda, ako su ti vode sestre, posestrime ili ljubavnice, u Imotu će te dovesti vode. Nebeske, zemaljske, podzemaljske. Klance i pute osvjetljavat će ti munje.
Prati let orla. Let orlice. Gnijezdo joj je na Bijakovi, lovina na Čvrsnici: sedam puta na dan valja preplivati nebo. Leti za orlom i orlicom. Jedan časak zastane nad Imotom: da joj se sjenka napije vode na Vrljici, da u Crljenomu jezeru poprska krila. Tamo zastani i ti. Ne čas, zastani cio život. Jer što je život? - Časak kad je orao zastao na nebu nad Imotom: da mu se sjenka napije vode, da sjenka poprska krilo.
Usred jadranskog, usred imotskog krša, kraj modrih krških očiju na Svibu, raste pelim. U se skupio svu gorčinu i svu gorku ljepotu krša i života u kršu. Imotska mjera gorčine: gorak ko pelim. Gorak kakav jeste. Gorak po sebi, gorak u sebi, gorak sebi. Zemljo krška, imotska, hrvatska, to si sobom izrekla sebe. To si sobom ti, to smo tobom i sobom mi.
Ako je u tebi kap pelima, kap imotske krvi, ne treba ti voda ni ptica, kompas ni mahovina: dovest će te u Imotu ta jedna jedina kap.
Petar Gudelj:Put u Imotu
Procvjetali bademi u Imotskom, krajem siječnja
Neobična topla zima,koja se u Imotskoj krajini ne pamti u posljednjih nekoliko desetljeća,poigrala se i s voćkama. Tako je u vrtu Nina Tonkovića u samo središtu Imotskog procvjetao badem. Stari Imoćani pamte da je badem znao procvjetati krajem veljače, no u siječnju ni najstariji ne pamte. Ono zanimljivo jeste činjenica da su se prvi pupoljci na bademu pojavili još 10.siječnja,a prvi cvjetovi 18.siječnja. Ovih dana već su bijelo-roza cvjetovi ogrnuli cijelu krošnju. Zanimljivo je također da s njega još nisu obrani,a ni otpali zreli sasušeni plodovi od prošlogodišnjeg dozrijevanja.