/*oglasi*/ #FLASH_AD{display:none} [id^="banner"]{display:none} [id^ ="topl.inside"]{display:none} [id^="igre_toolbar"]{display:none} /*kraj oglasa*/ [id^="blog_slider_box_toolbar"]{display:none} * {margin: 0; padding: 0; border: none; text-decoration: none} Ibe priča pizdarije

nedjelja, 21.07.2013.

Priče s plaže koje sam možda izmislila, a možda i nisam

Prva

Jednoga ljeta na jednoj plaži lagani povjetarac je po prvi put
puhao u smjeru koji je omogućio susret rahmetli kokoše ispečene
za sendvič i plavog mora darovanog ljudima za život.
Susretu smo svjedočili: moja prijateljica, nazovimo je Tihana, ja,
jedan tata, njegov sin i drugi tata i njegov sin.
Koliko me sjećanje služi iz njihovog razgovora doznala sam
kako dva muškarca tijesno vežu dvije sestre koje su oženili.
Međutim tema ove priče nisu ni sestre ni kokoši ni more ni prijateljstvo.
Bio je kasni rujan i na plaži zaista nije bilo nikoga osim nas šest živih i
jednog pohanog svjedoka koji se ne računa.
Događaj koji se zbio nepovratno će promijeniti samo moj pogled na
svijet, dok će poglede navedenih promijeniti neke druge, važnije i
značajnije stvari o kojima neću sada pisati.
Nakon što smo se okupale, Tihana i ja samo otpuhivale dimove u zrak
i sa zanimanjem promatrale neobično društvo koje se skrasilo nekih tri metra ispod naših ručnika.
Na prvi pogled je bilo jasno da su muškarci prognani iz svojih domova
i to sa djecom kako bi njihove srodne duše uživale u samoći čisteći pećnicu ili napu od tvrdokorne masnoće.
S čuđenjem su promatrali predmete koje su im žene spakirale u velike torbe
za more i sa divljenjem zaključili kako uz jogurt stoji i mala žličica u onoj kesici za meso
kako se ne bi kontaminirala sprejem sa zaštitnim faktorom 50.
Nakon što su završili sa raspremanjem magičnih torbi, u mislima su zaključili
kako bi francuski vojnici spremno dočekali rusku zimu da su ih pakirale njihove žene.
Iza kratkog kupanja i brčkanja sa djecom, muškarci su sjeli na ručnike i časkali dok su djeca
kao što to obično u pričama bude, skakutala oko njih.
Nakon nekog vremena, stariji dječak, nazovimo ga Petar, unatoč svojoj dobi od 6 godina je skakutao gol
i točno iznad mjesta gdje je njegov otac sjedio je čučnuo i
(koliko god se trudila ovo napisati u nekoj umjetnički prenesenoj formi,
ipak odustajem pritisnuta realnošću samog akta)
posrao jedno za njegovu dob i stas razmjerno veliko govno.
Nevolja nijemih svjedoka, slično kako i u istoimenoj mini seriji je ta što su mrtvi i/ili izabiru ostati nijemi.
Tihana i ja smo svjedočile tom aktu i u naletu prigušenog smijeha smo odlučile ne reagirati i upozoriti
nesretnog oca kako se svega par centimetara od njegove ruke nalazi govno.
Naravno da je samoj odluci prethodila kratka rasprava o moralnosti te šutnje,
ali mi smo je kao takvu donijele i odlučile stati iza nje.
Ono što je posebno zaintrigiralo moju pažnju bilo je ponašanje dječaka,
koji nakon obavljene nužde nastavlja s bezbrižnom igrom i uživa kao da
ljeto vječno traje i kao da govna koja ga nužno prate mogu ostati nezamijećena.
Međutim, kako što život nije talijanska kanocona, tako će i govno iz ove priče zamjetiti prvo
šogor i na njegovu prisutnost upozoriti Petrovog oca, a Tihana i ja ćemo leći na ručnike i
praviti se da promatramo jata galebova iznad nas.
Muškarci, sretni što je njihova nezgoda prošla nezapaženo, kratko raspravljaju i Petrov otac,
pogleda nas i shvati da mi znamo,
složi sinov ručnik na pola, uzme lopaticu za pijesak i govno stavlja na sredinu ručnika
koji onda još jednom prepolovi, spremi u torbu zajedno s ostalim stvarima i odlazi sa plaže.
Nakon njihovog odlaska, naše su misli bile sa ženom koja će kroz nekoliko minuta biti suočena
sa sranjem koje su joj priredili njeni voljeni.

Druga
Jednog sasvim drugog ljeta na jednoj sasvim drugačijoj plaži koju krasi ugostiteljski
obrt Biser čiji naziv više zvuči kao ironija s obzirom na izgled lokala, masa ljudi se sunčala,
mazala, tuširala, dovikivala, istiskala prištiće sa muževih leđa,
ušutkivala uplakanu djecu, dovikivala se sa prijateljima i radila ono što je već uobičajeno i društveno prihvatljivo ponašanje
ljudi na plaži.
Opet sam u društvu svoje prijateljice, nazovimo je Tihana i nas dvije smo bile na malo zabačenijem dijelu plaže
u plićaku, a točno iznad nas se nalazila jedna žena u četrdesetim godinama koja se sunčala potrbuške i skinula
gornji dio svog kričavo zelenog kostima kako joj ne bi ostala ona bijela crta.
Kraj nje je ležala Glorija koju je lagani povjetarac listao i zastao na pričama s kraljevskih dvora
kao što to u pričama obično bude slučaj.
Žena je bila sasvim obična kupačica, nešto bujnijeg izgleda i na plaži je bila bez društva.
Dok smo se mi brčkale u plićaku i promatrale svijet jedan čovjek, također u četrdesetim godinama je
privukao našu pažnju jer se nekako neobično šuljajući kretao prema usnuloj čitateljici Glorije.
Koliko smo tada mogle vidjeti, nitko od drugih kupača nije pratio njegovo kretanje, a on sam je bio toliko usmjeren
na svoj pijen da nije primjetio nas u moru.
Lagano se došuljao iznad preplanulih (bez crte) obnaženih leđa žene i lagano uzeo mlijeko za tijelo koje se nalazilo
u blizini njene glave te nježno izlio pozamašnu količinu bijele tekućine.
Kako je žena očito bila u snu, nije se prenula na taj neobičan događaj i
muškarac je počeo rukama razmazivati mlijeko.
Tada se trgnula i ugledala neznanca iznad sebe, ali je zbog odsutnosti gornjeg dijela kostima bila
onesposobljena za borbu. Njezin vrisak i skok su prošli nezamijećeno u žamoru plaže, a nespretno
pokrivanje bujnog poprsja izazvalo je smijeh samo jedne skupine muškaraca koji su svom priki čestitali na
hrabrom činu.
Žena je u nevjerici gledala oko sebe, ali nije naišla na susretljiv pogled jer nitko od njenih plažnih susjeda nije
vidio što se dogodilo.
Pogledala je doduše prema nama u plaži, ali smo mi kao svi nijemi svjedoci koji drže do sebe zaronile i pravile se da
ništa nismo vidjele.

- 17:30 -

Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 12.03.2013.

Mala zemlja za velike snove ili Kako je Smiljko Šagolj usnuo čudesan san

Noć i magla su se spuštale polako na opkoljeno Sarajevo
Nad opkoljeno Sarajevo prvo se spustila magla, a iza toga noć

- Morala bi bit upečatljiva, u stilu Nabokova ili onog Rusa sa sretnim i nesretnim obiteljima.
Ugasio je lampu i dugo smišljao prvu rečenicu svojeg romana.
noć, Sarajevo, magla, tmurna atmosfera, svakako magla
noć
Nije dugo trebalo da noć proguta javu Smiljka Šagolja
i odvede ga ravno na trg sv. Petra u Vatikanu.
Mnoštvo ljudi ga je dočekalo sa klicanjem i skandiranjem,
njegove oči zasvjetlile su iako ni sam nije znao
kliče li masa njemu ili nekom dalekom strancu.
Nosio je naočale i kosa mu s neposlušno vijorila ispod one kapice.
Mahao je razdraganoj masi, prvo lagano, odmjereno i s činilo se,
urođenom blagošću.
Papa je mahao kao da cijeli život samo to radi i kada ga je ugledao,
izgledao mu je nekako poznato i Smiljko Šagolj je u papi kojem kliču mase
prepoznao Silvija Tomaševića.
Iza toga se odjednom našao u opkoljenom Sarajevu kojeg je pritiskala magla,
a na televiziji je papa na lošem hrvatskom sa jakim talijanskim akcentom govorio
o slanju pomoći olimpijskom gradu.
Sinoć sam se čuo sa svojim bivšim kolegom koji mi je rekao da se nad opkoljeno Sarajevo spustila magla koja pritiska.

Smiljko Šagolj je nakon godinu dana izdao svoju knjigu
Magla koja pritiska
a u Gloriji je izašao ekskluzivan intervju
Čudesan san: Vidioc iz Sarajeva, nekoć poznati ratni izvjestitelj
tvrdi da mu je papa u snovima izdiktirao knjigu

- 23:40 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 19.01.2013.

So help me God - i u ovoj priči će biti mrtvih

- Da pišem kao da sam Ja ili kao da poznajem neku drugu Ja?
- Kakvu priču imaš?
- Priču o ljudima.
- Onda piši kao da ih znaš.
- Ima i jedna Ovca u priči
- Onda piši kao da si ti Ovca, a da ljude samo poznaješ


Zabrinuto je čitao novine i duboko uzdisao
dok je čitao potresan članak o ženi koja se godinu dana
nije šminkala ni depilirala i onda zahvaljujući
tom traumatičnom iskustvu o istom napisala knjigu.
Na sljedećoj stranici bila je slika Ovce i neke jame
u nekom dalekom selu s kojim ga nije vezala
ni rodbinska veza (s očeve ni majčine strane), ni nostalgična
veza (divnog ljeta i igara kraj stare gustirne i kamena koji će se kasnije
odronuti i ostaviti nesretnog Jakova bez noge), ni informacijska veza (nikad, naime, nije
čuo ništa vezano uz to selo, niti se tamo ikad snimao serijal Lijepom našom).
Dakle, čitao je bez ikakve predrasude priču o Bezdanu i priču o Ovci.
Bio je to uobičajen članak, kojem se posvetio iz svoje kuhinje u uobičajenom jutru
kao što je ovo.
Uobičajeno jutro kao što je ovo je podrazumijevalo slijedeće:
1) miris kave i šalicu iz koje si mogao gatati i kada u njoj nije bilo ostataka kave.
2) zvuk tuširanja u kupaonici i jedva razumljivu pjesmu o ženi koja je bila privjesak
što se sija - obmana il' kopija?
3) pokušaj otključavanja stare Lade i susjedove psovke
4) budilicu u 7.53 iz susjednog stana jer Matija ne vjeruje u parne brojeve
5) svađu vrana na temu kako je volio misliti je li Kant u svojoj Kritici čistog uma dao odgovor na pitanje Što mogu znati?
***

Jednom davno Majka me ugrijala svojim dahom i nježno skidala
travu u koju sam se zapetljala.
Majka nije govorila, uostalom potrebe za govorom su bile minimalne
u našem svijetu, ali je zato znala pokazati kojih se družica trebam čuvati i
što napraviti ako se izgubim.
Bila je jesen i dugo smo pješačile, toga se sjećam i sunce se probijalo
kroz Jasen i ništa nije upućivalo na to da ću se ikad sjetiti toga dana ili da
je on po nečemu za mene poseban.
Došle smo na livadu i Majka mi je rekla kako je tu Mjesto za nas kada
ostarimo ili se razbolimo tako strašno da moramo otići.
Bila je jesen i sunce je zašlo, a ja sam ubrzo promjenila mišljenje o
ovom danu i odlučila da ću ga se sjećati bez obzira na sve druge dane
i divne igre i miris trave i kapljice rose u tim danima.
Ukratko, odlučila sam zapamtiti.

***

Uobičajena jutra imaju tendenciju da brzo završe i da ih ni po čemu ne pamtiš.
Ona su mostovi kojima dolaziš do uzbudljivih popodneva i i intrigantnih večeri.
Tako je i Filip, nakon odrađenog jutra otišao na posao i suočio se sa gomilom
mejlova, prijekornim pogledom kolegice Vesne, zadirkivanja zbog slike na
fejsbukovskom profilu i svim onim stvarima koje ljude inače čekaju na poslu.
Kratko je odgledao Inauguraciju i zamislio da je on jednom
tako bitan da ga se Inaugurira.
Sama riječ izazivala je u njemu strahopoštovanje i već je vidio majku kako
kolegicama iz banke pokazuje sliku iz Glorije sa novim kompletom koji je nosila
na sinovu Inauguraciju.
Osjećao je strašan pritisak i poglede pune poruge prema sebi i svom životu.
Nezadovoljan svim što ga je okruživalo utipkao je u google bizarne nesreće
i pročitao članak o Ovci sa imanja nekog seljaka iz Dalmatinske zagore i rupi koja se
tamo pojavila

***
Jutros sam nakon šestog dana krvarenja počela gubiti svijest.
Nedugo nakon pada došao je i neki Filip koji stalno ponavlja
riječ Inauguracija.
Nakon njega počeli su se spuštati i oni iz GSS-a s kojima nemam
baš najbolja iskustva (napad vukova lani).
Filipa su izvukli na nosilima, a ja sam se pravila da sam mrtva.
Nitko nije pipao moje bilo tako da je bilo dovoljno da držim oči zatvorene.
Posljednje što sam vidjela bio je Jasen koji se njihao na vjetru i pjevao
najljepšu pjesmu.

***
Na radiju je svirao Coltraine nešto o Plavom vlaku, a on je
ravnodušno čitao novine i članak o mladiću iz Senja koji je aktivist za zaštitu
životinja te se odlučio sam spasiti Ovcu iz ogromne jame u onom selu s kojim ga nije
vezala ni rodbinska ni nostalgična ni informacijska povezanost.
Zahvaljujući brzoj intervenciji GSS-a mladić je spašen te se dobro oporavlja.
U novinama je bila slika njega i majke u onom kompletu koji moraju nositi
sve službenice Privredne banke.
Uobičajeno jutro uljepšao je njezin široki osmjeh za koji se mogao zakleti da
je već vidio na Michelle Obami.

- 00:22 -

Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< srpanj, 2013  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Komentari On/Off

Top devet

1.Telegraf road, Dire Straits
2. More
3. Guinness/pivo općenito
4. Perun
5. Snovi
6. Edward Norton
7. Haruki Murakami
8. Amelie Northomb
9. Bekim Sejranović

Dragi kadijo

Blog ponekad ne opisuje stvarne događaje. Svi likovi i događaji su isključivi plod moje mašte,
a njihova imena su dokaz da i najmaštovitiji među nama ponekad zakažu pa moraju otvoriti
Story iz 2002. u potrazi za zvučnim imenom junaka.
Ibe

Samo ozbiljne ponude

Ide Crvenkapica baki u šumu i putem sretne vuka.
Gdje ideš Crvenkapice?
- Idem baki u šumu.
Hoćeš li mi dati adresu tvoje bake.
- Hoću: www.baka.hr


Imam i ja svoj adresu!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se