utorak, 25.03.2008.
it goes on and on and on and on........
|
I evo. Opet sjedim na to istom prozoru kao i prošle godine u ovo doba. na kamenom okviru nacrtano sićušno srce crvenim lakom za nokte, desno od njega dva imena. sasvim malena slova, našvrljana vodootpornim flomasterom. tri- četiri datuma... napisano jedne davne proljetne noći...pri jednom davnom telefonskom razgovoru... zaustavljen trenutak, zaleđeno vrijeme...tek sitnica koja me podsjeti na te dane... sve se tako promijenilo, a pogled s tog prozora isti je, hladnoća i moje bose noge...par kapi kiše ili koja suza... patetični trenutak zarobljen u tih pedesetak centimetara... zašto se ljudi udalje, zašto...za bolje sutra gazila sam jučer, gazila sam uspomene, obećanja, gazila sam strahovima... što se dogodi kad se sretnu ljudi, koje boli prošlost... a nije lako, ići ovim ulicama, najljepšeg grada, jer svaki kamen tu je više od uspomene... a zrak još isto miriše, još iste cigarete palim na istom prozoru, još isti pepeo leži u tom mramoru... sve je tako isto.... neki novi strahovi, ne daju mi sna, a zaspala bi tako rado negdje drugo, zagrljena na isti naćin kao ne baš tako davno. s nečijim dahom na uhu, kao da bih vratila vrijeme... a što je sve to... prekomplicirano je. ali dovoljno da živi i da me prati.. i sad dok su neke druge ruke oko moga struka.. još sanjam neke stare snove, pusti otok, stvari koje je on zaboravio.. i nestala bi odavno da nisam tako sretna dok slušam otkucaje tog srca... a sve se to nastavlja...do kad...? predugo se igram istom igračkom da bi ju odbacila...i toplo mi je svaki put kad mi je blizu... ...princezice poput mene ne odrastaju... |
- 00:44 - Reci mi -_- Isprintaj -
|
Dnevnik.hr |