Let me tell you something...

Auto sam ostavila kod malog parkirališta koji se nije baš nalazio daleko od knjižnice.
Približila sam se knjižnici, ali prije nego što sam otvorila vrata, duboko sam udahnula.

Ok…ja to mogu. Ja znam da to mogu, mislila sam u sebi. Samo polako…

Otvorila sam vrata i čim sam ušla unutra, osjetila sam osvježavajući dodir klime.
Pogledom sam prešla cijelom prostorijom sve dok nije pao na visoki pult gdje je jedna osoba nešto tipkala na kompjuteru i provjeravala neke papire koji su se nalazili do nje.
Prišla sam visokom pultu i glasom koji je za dvije oktave bio viši nego inače, rekla:

"Dobro jutro, gospođo McKellers."

Stara žena je odmakla svoj pogled s ekrana monitora i pogledala prema meni. Nasmiješila mi se.

"Oh, Madeline dušo. Već si došla? Pa koliko je sati?",upita me ona i zatvori prozor Worda u kojem je nešto pisala.

"Evo, sad je točno jedanaest i pol.",rečem pogledavši na svoj ručni sat.

Starica mi se opet nasmiješila, ovaj put pokazujući svoje zube.
Da ju netko prvi put ugleda, ne bi povjerovao da ova žena ima oko šezdeset godina, a izgleda kao da najmanje ima četrdeset. Zapravo, uopće nema razloga da ju se zove starica.
Gospođa McKellers je imala dugu sivu kosu, ali ne toliko bora kao što se očekivalo. Imala je lijepe, pravilne usne i smiješak koji je bio očaravajući. Bilo mi ju je pomalo i glupo nazvati staricom.

"Došla si točno na vrijeme. Dajem ti jedan plus za to.",reče mi ona i izađe kroz mala vrata iza pulta. "Dođi pa ti malo pokažem tvoje novo radno mjesto."

Povela me kroz cijelu knjižnicu pokazujući sve police i sve knjige na njoj. Pokazala mi je naljepnice koje su bile nalijepljene na određenim mjestima blizu polica i upozoravajući me da se tu ne smije glasno pričati. Naljepnice se baš i nisu vidjele pa sam zato ja tu bila da upozorim "nemarne" čitatelje da se stišaju.
Ja sam sve ovo već i otprije znala jer sam u osnovnoj uzimala lektiru ovdje. Pošto nisam voljela izlaske, a nisam ni spadala među popularnom grupom- svoje slobodno vrijeme sam provodila ovdje, čitajući. Ne samo lektiru, nego i ostale knjige koje su mi se sviđale. Ovo mi je bio kao drugi dom. Praktički sam znala sve napamet što se ovdje nalazi.

Gospođa McKellers mi je i dalje objašnjavala sve što je imala za reći iako je i sama znala da ja to sve znam. No, lijepo je ponoviti svoje znanje.

"I ovdje ćeš provoditi većinu svog vremena.",dovrši ona.

Moj pogled je pao na mala kolica puna debelih knjiga koje su bile naslagane jedna na drugu.

Nije mi baš bilo potpuno jasno.
Ona je primijetila moj zbunjeni pogled pa mi je, bez mog pitanja, rekla odgovor:

"Te knjige ćeš slagati po određenim žanrovima. Upravo su stigle i ima ih jako puno, a ja više nisam mlada i brza kao nekada.",reče ona i našali se s ovim na kraju. "Meni bi trebalo dva dana da to sve sredim, ali nadam se da će tebi trebati najmanje dva sata."

Klimnula sam.
Ok, što više posla- to manje dosade.
Ostalo je još samo jedno pitanje kojeg me bilo sram pitat.

No, opet sam dobila odgovor bez pitanja.

"Tvoja plaća će ovisiti koliko posla napraviš i koliko sati ostaneš. Sve ću to na kraju zbrojiti i reći ti koliko bi to moglo biti.", reče mi gospođa McKellers. "Imaš li još pitanja?"

"Kad mogu početi?"

Opet se nasmiješila.

"Ako hoćeš, možeš sad."

Klimnula sam. Pitala sam ju gdje da ostavim svoje stvari i ona mi je pokazala mala vrata blizu WC-a na kraju knjižnice.

"Tamo ostavi sve svoje stvari. Nitko ti ih neće moći ukrasti jer imamo ključ. Skoro zaboravih; evo ti ga.",reče i iz džepa svojih bermuda izvadi stari ključ.

Učinila sam ono što je rekla i polako krenula na posao.
Prišla sam kolicima i pogledala knjige.
Bile su sasvim nove i neke nisam ni znala pa mi je trebala mala pomoć oko etiketiranja.
Na moju sreću, gospođa McKellers je već to napravila.
Na svakoj knjizi je nalijepila onaj ljepljivi papirić i napisala žanr i tako mi olakšala posao.

Pogledom sam ju pokušala naći, ali vidjela sam da se opet vratila tipkanju na kompjuteru pa ju nisam htjela ometati.

Knjiga koju sam upravo držala u ruci je imala zeleni papirić na sebi i pisalo je: povijesna drama.

Dakle, moram ju odnijeti u treći red na treću policu po redu gdje su bile povijesne knjige. Ništa lakše.
Nisam voljela povijesne drame. Bile su mi previše dosadne i skidam kapu onome tko razumije što se u toj knjizi radi. Ali stvarno.
Odložila sam knjigu i vratila se kolicima.
Ovaj put sam uzela knjigu na kojoj je pisalo: teen knjiga.
Ostavila sam ju u četvrtom redu polica gdje su bile sve one mudre knjige koje su objašnjavale muke i radosti teenegerskog života.
Odmah sam se sjetila Bethany.

Pročitala sam naslov knjige: "Muke i jadi jedne šminkerske frajerice."
Naslov je bio...pa...jako rječit.
U glavi sam si pribilježila da posudim tu knjigu za nju.
Možda će joj se sviđati, ali čim sam se sjetila kako Bethany i ja nemamo ništa zajedničkog; prekrižila sam si tu misao.

Slijedeća knjiga je bila romantični roman.

Nasmiješila sam se u sebi i duboko izdahnula.
Naslov je bio jako sladunjav, ali nešto u njemu me privuklo da pročitam prvu stranicu.

"Dok nas smrt ne rastavi"- od Shelly Jegers.

"Njegove oči su promatrale moje lice s toliko žari i strasti da me srce izdalo.
Nisam znala otkud mu toliko moći da mi to čini, ali znala sam da je to činio nesvjesno.
I ja sam njega promatrala, ali više nije bilo potrebe za promatranjem.
Naše usne su se u istom trenutku spojile i sve ostalo je bilo suvišno…"

Odmah sam zatvorila knjigu. Nisam znala da li se smijem ili plačem.
Nisam voljela ovakve knjige jer su bile previše sladunjave i ruku na srce, nijedna cura ne bi trebala čitati takve knjige ako već nema svog princa na bijelom konju.

Ostavila sam knjigu na policama za romantiku i vratila sam se kolicima u nadi da iduća knjiga koja mi padne u ruke ne bude imala nikakve veze s romantikom ili strasti.

Yes! Knjiga koju sam upravo uzela je školska lektira.
Hm…."Divlji konj."
Pročitala sam tu knjigu. Prekrasna je. Jedna od mojih velikih favorita kada sam bila mlađa i tek ušla u svijet knjiga.

Odmah nakon što sam ju odložila na police, privukao me naslov jedne knjige koja se nalazila suprotnoj strani školskih lektira.
Horori.

"Zvijer u meni."- M.C.

Ostala sam iznenađena.
Ovo je prvi put da vidim kako ne piše puno ime pisca na knjizi.
Hm. Čudno.
Korice su bile primamljive.
Crne s malim crvenim i grimiznim crtama koje su nekako usavršavale cijeli izgled knjige.
Knjiga nije bila debela, a ni pretanka.
Baš ona prava zlatna sredina.

Razmišljala sam da li da je uzmem ili ne?
Nisam fan horora, ali koliko znam: to se samo tiče filmova.

"Madeline, je li sve u redu?"

Raznježen glas gospođe McKellers me probudio iz misli.
Lecnula sam se.

"Ovaj..dobro sam. Sve je u redu. Da…",kažem s jednim nesigurnim smiješkom.

Gospođa McKellers me nakratko pogledala smješkajući, a onda se okrenula i otišla natrag do svog pulta.

Osmijeh mi je odmah nestao i vratila sam se natrag proučavanju te knjige.
Skinula sam ju s police da ju pobliže promatram, ali nije bilo ništa posebno.
Bila je jedna sasvim normalna knjiga. A zašto me onda toliko privlačila?

Čulo se malo zvonce pri otvaranju vrata i vidjela sam da je to upravo ušla današnja prva mušterija.
Bio je to čovjek srednjih godina s jako nervoznim pogledom na licu.
Stavio je ruke u džepove i približio se pultu.

Pozdravio je gospođu McKellers koja je srdačno odvratila gestu.
O nečemu su nakratko pričali, a onda me ona nakon nekoliko minuta zazvala pokretom ruke.

Stigla sam do njih brže nego inače i upitala što me treba.

"Madeline, ovaj gospodin traži jednu romantični roman. Možeš li, molim te biti toliko dobra i pomoći mu?"

Klimnula sam i okrenula se prema gospodinu koji je sada grizao svoju donju usnicu i izgledao rumen u licu.

"Slijedite me.",kažem mu i povedem ga do polica gdje su se nalazili romantični romani.

Činilo mi se da baš ni sam ne zna koji roman odabrati pa sam mu pomogla opisijući radnju pojedinog romana.

"Ovaj vam govori o nesretnoj ljubavi..",kažem pokazujući na maleni roman na kojem je bila nacrtana suza i mjesečina. "Ali ako par želi te nešto sretnije, onda uzmite ovu."
Pokazala sam ju na knjigu na čijoj su naslovnici bile nacrtane dvije sjene muškarca i žene u snažnom zagrljaju.

No, on je i dalje šutio i nije ništa progovorio.
Stvarno mi nije olakšavao posao, a ja nisam imala ideje kako da mu pomognem.

"Za koga je taj roman, gospodine?",upitam ga pristojno.

On me pogledao pomalo u sramu, a onda je svoj pogled usredotočio na pod i piskutavim glasom rekao: "Z-Za moju ž-ženu."

Ah, pa naravno.
Nisam valjda očekivala da će muškarac biti zainteresiran za ljubić.

"Je li vaša žena jako romantična ili…slobodnog uma u vezi toga?",pitala sam ga i dalje.

Upitno me pogledao, sigurno nije razumio što sam time htjela reći.

"Pod time mislim: guta li ljubiće kao hranu ili ih pročita iz razonode?"

Na trenutak me samo gledao i primijetila sam blagi šok na njegovom licu.

"Ovaj…čita ih u svoje slobodne vrijeme.",odgovori on. "Ali…jednom mi je rekla da ne može zamisliti svoj život bez njih."
Spustio je svoj glas.
"Pomalo mi smeta to kod nje. Sada traži od mene da ja budem poput tih junaka u knjigama. Želi da joj svaki dan budem romantičan, a ona ne razumije da je to gotovo nemoguće."

Zamišljeno je pogledao prema policama, a onda mu je licem prošla mržnja.
Gadile su mu se te knjige i ne krivim ga.
Jadnik.
Sigurno mu je teško.

Promislila sam.
Hm…znači, žena mu nije teški ljubitelj, ali strastveni s mjerom.
Odmah sam znala koju knjigu da mu dam.

"Probajte s ovom.",kažem mu i dohvatim mali roman na čijoj je naslovnici bilo nacrtano malo slomljeno srce. "Zalazak sunca od Georgie Albert. Sigurna sam da će se vašoj ženi svidjeti i vama olakšati muke."

Pogledao me s upitnikom u očima dok sam mu predala knjigu u ruke i nasmiješila se.
Nije ništa rekao osim što je slegnuo ramenima i tiho rekao: "Vidjet ćemo."

Uputio se prema pultu, a ja sam se slabašno nasmiješila i vratila kolicima.

Gospođa McKellers ga je, prije nego što mu je predala iskaznicu, nešto upitala, ali sam ja bila previše udaljena da bih čula.

****

Sjedila sam na maloj stolici blizu police za knjige gdje su stajale knjige za odrasle.
Čitala sam "Vrag nosi Pradu" i iskreno uživala u toj knjizi.
Nasmijala sam se na jedan dio kada je gospođa McKellers došla do mene i prenula me iz čitanja.

"Uživaš?",upita me ona.

Lecnula sam se i smjesta zatvorila knjigu.
Podigla sam se s stolice i brzo joj izbrbljala sve što sam danas napravila tako da ne misli da sam se ulijenila.

"Razvrstala sam sve knjige na njihove određene police, očistila sam sve stolove i police koji su bili prljavi, zalila sam cvijeće na prozorima jer su mi izgledali pomalo suho, spremila sam sve dokumente i nadam se da niste ljuti na mene jer više nemam posla i…"

"Madeline, smiri se! Polako, polako!",kaže ona i podigne ruku da me utiša. "Sve je u redu. Ni najmanje nisam ljuta na tebe! Štoviše, jako sam ponosna što sam te zaposlila."

Trebao mi je trenutak da shvatim o čemu ona priča, a onda kad su mi se riječi polako slegle u glavi, pocrvenila sam.

"Vidim da si se danas jako dobro potrudila i stvarno si zaslužila pauzu.", nastavi ona, a onda se namrgodi. "Ali kao pauzu sam mislila da ćeš otići u najbliži kafić i popiti kavu, a ne ostati ovdje i čitati knjige?!"

Nasmiješila sam se.

"Hvala, gospođo McKellers, ali nije potrebno. Nisam neki fan kafića i ako vam ne smeta; voljela bih ovdje ostati za vrijeme pauze."

Nakratko me gledala, a u očima sam joj vidjela nekakvu iskru miješanja osjećaja.
Široko mi se nasmiješila i potapšala po ramenu.

"Ah, Madeline. Stvarno si simpatična djevojka. I ponavljam: sretna sam što sam te uzela.",reče ona. "Si sto posto sigurna da ne želiš ići na kavu?! Ili barem hladan sok? Ja častim."

Iskreno sam joj se zahvalila, ali odbila ponudu.
Još jednom me potapšala, a onda otišla iz knjižnice govoreći mi da će se vratiti za petnaest minuta.

"Ako bude kakvih problema, ja sam ovdje blizu.",napomene mi ona prije nego što je otišla.
"Bez brige.",uvjerim ju. "Ja ću se snaći. Samo vi uživajte."

Odmahla je glavu s smiješkom na licu, a onda otišla.

Službeno sam ostala sama.
Sama u knjižnici.

Pogledala sam u sve te silne knjige. Knjige koje su mi pružale radost, utjehu, tugu i neopisivu maštu.
Nemaju pojma kako sam im bila zahvalna, a najviše zahvalna gospođi McKellers koja me ovdje zaposlila.
Nije imala pojma da je razveselila malu djevojčicu u meni koja je upravo sada vriskala od sreće.


Evo ga!
Napisan je i drugi post! :)
Nadam se da vam se sviđa. Ispričavam se ako nekima nisam javila za post.
Razlog je zato što imam ograničeno vrijeme na Internetu.
No, svejedno se nadam da ćete uspijeti pročitati post. :)

Šaljem puse svima! :)

P.S. Ne, još ne primam likove.... ;)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.