U čemu griješi današnja desnica?
Piše: Dimitris Michalopoulos
Jedan talijanski mislioac je jednom rekao, demokracija je kao vreća, jer ona se oblikuje po tome što se u nju trpa. Problem današnje desnice je da se također pokušava utrpati u tu vreću, u tu neslavnu vreću. Demokracija je socijalna i moralna katastrofa. Atenska demokracija je uništila staru Grčku, onda je uništila Europu, i sada dolazi na red cijeli svijet, ako se jedna tradicionalna struja, naprimjer Islam, ne oslobodi od cionisitčkih okova i zaustavi demokraicju i slijedeću katastrofu. Zaista je čovjek, ako ga shvaćamo kao pojedinca, kao što to rade demokratski režimi, jedna nula, zato je rob. Milijun robova nemože proizvesti slobodnog čovjeka, i od milijun glupana nikada neće nastati inteligentno biće. Demokracija ponižava ljude na razinu neukih robovova, i ti mogu samo još pokušati da prodaju svoju radnu snagu plutokratima, to je sve! Pošto plutokrati sami nisu pametni, nego samo podmukli, će simbioza od demokrata i plutokrata nužno voditi u katastrofu. Zaključak je: što se brže naš svijet riješi demokratskog apsurda, to prije će biti siguran i iznova cvijetati. To je potpuno jasno. Gdje je dakle problem? Zašto nema jake desnice, koja bi liberale i demokrate, plutokrate i socijaliste pomela? Odogovor je jednostavan: zato što mislioci današnje desnice traže protuotrov demokraciji u - demokraciji. I zašto to? Zato što su protudemokratske, narodne snage Europe pokorene u drugom svijetskom ratu. Kao posljedicu toga se svatko plaši izgovoriti riječi fašizam i nacionalsocijalizam. Međutim nikada nije dokazano da su ti desni pokreti bili promašaji. Njemačka, Italija i Japan su izgubili rat. Pa onda? Jeli to opovrgavanje? Grci su prije uspješne revolucije od 1821 protiv Turaka oko deset puta bez uspjeha pokušali dobiti neovisnost. Četiri stoljeća su podnosili gubitke od turske ruke. Po našem današnjem mišljenju bilo bi pogrešno 1820 htjeti dobiti slobodu. Sadržimo: poraz pokazuje moćnu podložnost, ne pogrešni stav. Jasno je da desnica neće izaći i svoje slijepe ulice, ako ne prestane da traži u poljima neprijatelja prazne fraze i nekoristno filozofsko oružje. Autentični atenski vrhovni zapovjednik Themistokles Perzijance nije pobjedio s perzijskom borbenom taktikom, i Englezi nisu pobjedili španjolsku Armadu s brodovima velikog kalibra, kakve su Španjolci tada koristili. S drugim riječima: vrijeme je za drugi jezik i svijetonazor kod desnice. Ako želimo samo preživjeti, onda nećemo niti preživjeti. Moramo štoviše napadati, i taj napad znači, kao prvo i prvenstveno, sadašnju političku teoriju i strukturu ovoga svijeta dovesti u pitanje.
Židovi, dosta!!!
Židovi, dosta!!! (II)
OTVORENO PISMO
Mladen Schwartz
Još nam u ušima odzvanja sramotni govor predsjednika Republike Hrvatske, kojim je, iz tuđinskog parlamenta, pripovijedajući basnu o „ustaškoj guji u njedrima“, kako bi se dodvorio hrvatoždernim židovima, optužio vlastiti narod za ono što on i njegov ćaća-partizančina smatraju zločinom.
Još se nije niti slegao dojam izazvan ovom sablazni, kadli se u jednoj zloglasnoj odašiljbi javne kuće HTV pojavio Danijel (ex-Goldstein) Ivin, i nesuvislo-senilnom, protuslovlja punom tiradom zatražio da se ex-hrvatski i ex-državni sabor odrekne pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu. Naravno, sabor je u rekordnom roku udovoljio židovljevoj volji.
Židovski parlament izdaje naloge hrvatskom predsjedniku, a židovski nitko-i-ništa (kako ga nazva Slaven Letica) izdaje naloge hrvatskom parlamentu.
Gotovo u isti mah, Ivinov brat Slavko Goldstein, osjećajući da je sazrijelo vrijeme, da je galopirajuća jugorestauracija dosegnula potrebni prag, najavljuje povratak davnog novosadskog pravopisa, srpsko-hrvatskog dakako. Nije Slavko bilo tko! Ta on je Hrvatima već podario jedan antihrvatski pravopis (Anić-Silićev), doduše ipak nešto manje srbo-jugovučji od sada najavljenoga. Sve u svoje vrijeme.
Također tu negdje Slavkov sin Ivo Goldstein, lažni medievist, poznat, u duetu s ocem, po nizu pseudoznanstvenih, parahistoriografskih velepamfleta posvećenih „holokaustu u Zagrebu“, „židovskom Zagrebu“, „1941 – godini koja se vraća“, „Bleiburgu koji nije isto što i Jasenovac“ itakodalje i tomu nalik, za te svoje uradke bude nagrađen redovitim članstvom u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti i, kao očevom protekcijom jedva promovirani pariški doktorand, položajem hrvatskoga poklisara („ambasadora“) u Parizu.
I dok se pljuje na Bleiburg i provodi apoteoza tria Goldstein, hrvatski narod preko svojih općila još jednom biva zatrpan ekskrementima najnovijih orgijanja, demonstrativnih dernečenja bahatog židovskog šovinizma. Nakon dana sjećanja na „holokaust“, morali smo sa židovima u nekoliko dana proslaviti i „jom hašoa“ (židovsku svetkovinu „holokausta“) te obljetnicu „jasenovačkog proboja“ (bijega nekih zatočenika iz sabirno-radnog logora). Ovoga puta židovi i židoljubi holo su obilježili u Našicama, lani u Karlovcu, slijedi valjda Požega i tako redom. Zaključili su da nije dobro ograničiti se, kao prije, na Zagreb: ovako se, kako to zvijeri vole činiti, opiš... opisuje cijeli krug židovske nazočnosti, označava suvereni teritorij. Gdje si je židov nekoć podignuo sinagogu ili ćifutanu, tu je židovstvo, tu on smije gostoprimnom narodu soliti pamet, ucjepljivati osjećaj krivnje te od njega musti odštete i raditi budalu.
S derneka u Našicama, gdje se po tisućiti put plačno krasnoslovilo niz imena iz jew-yorškoga telefonskog imenika, jedan od cro-židovskih kolovođa, Ognjen Kraus, drskim tonom traži od Hrvata da ne prepuštaju njegovanje holomitologije židovima i da se ne zaklinju u holoboga tek na riječima: dajte djela da vidimo, jer dobili ste od nas pravo, ali imate i dužnost, iskreno i zdušno sudjelovati u holo-ritualu. Što će reći: još holonastave u školama, još židostradanja u općilima, još odšteta, još novaca i još... jasenovčarenja.
Jasenovac se ovogodišnjim divljanjem predstavio kao dostojni subrat kojekakvih muzeja „holokausta“, aušvicâ te samog izraelskog „jadvašema“ kao vrhovnog svetišta svjetske religije holokausta. U ulozi svećenika briljirala su, uz jednog pravog rabina (Da-Don) i jednog lažnog (Prelević), trojica hrvatskih predsjednika (republike, sabora i vlade). Pastva je ovoga puta bila sastavljena od židova i Srba, cigana se nije vidjelo, kao ni mladeži, kojoj su koncelebranti obećali da će ju od najranijeg djetinjstva do 23 godine života neumorno šopati hololegendama; neka njih žderu kada već nema kruha. Kao nikada u prošlosti mantralo se protiv Ustaša. Umjesto da židovanje konačno utihne, vladajući su mu židoljubi dali novi polet.
Jedna je od središnjih dogmi židovske ideologije na hrvatskom tlu ona o neusporedivosti Jasenovca i Bleiburga. Tu tezu zastupamo i mi na desno-nacionalnom krilu, ali s obratnim predznakom. Dočim židovi i židoljubi drže da je Bleiburg posljedica Jasenovca u vidu razumljive „antifašističke“ (partizansko-četničke) osvete za „ustaška zvjerstva“, mi tvrdimo da je, metaforički, Jasenovac posljedica Bleiburga (velikosrpske jugoslavije i četničke pobune protiv Nezavisne Države Hrvatske), te da su u Jasenovcu tek bile zatočene različite kategorije neprijatelja Hrvatske Države. Tu činjenicu židovska ideologija groteskno trivijalizira do obične laži: da su u rečenu logoru stradali nedužni „ljudi“ samo zbog svojega drugačijeg podrijetla ili različitog mišljenja.
Upravo u danima kada predstoji sjećanje na Bleiburšku katastrofu hrvatskoga naroda, na herojsku tragiku nepobijeđene i izdane velike Hrvatske Vojske, židovska se ideologija brine kako bi, uz ritualno blaćenje Bleiburške uspomene, podsjetila na svoj „neusporedivi holokaust“. Ali vaš holo, gospodo židovi, nije baš ni najmanje neusporediv, dapače! Povijest je narodâ puna nacionalnih nevolja i patnji, puna je žrtava, dužnih i nedužnih, nezavrijeđenih ili pak samoskrivljenih. Zato, židovi, prestanite nam dosađivati svojim umišljenim ekskluzivizmom i lukrativnom viktimizacijom, napokon i navlastito, prestanite očekivati da ćemo se i mi, zdravi Hrvati početi klanjati vašemu holobogu, dok nam vi istodobno najbezočnije vrijeđate Bleiburg.
I, dok nam se nepozvani petljate i u sve druge oblasti našega narodnog života. Petljate se, i nastojite njima ovladati. Namećete se kao najveći autoriteti naše nacionalne povijesti, koju krojite i tumačite samo po svojemu židovskom interesu. Određujete kakvim ćemo jezikom govoriti, kojim pravopisom pisati. Zabranjujete nam hrvatsku nacionalnu politiku. Tjerate nas u nove integracije, ovoga puta europske, da u njima iznova zaživi vašem srcu tako prirasla, nikad prežaljena prokleta srboslavija!
Židovi, saberite se! Vladate svijetom, ili to barem pokušavate. Vi ste središte svijeta, vi ste njegov najvažniji sastojak. Kako je prekrasno biti židov koncem XX stoljeća! – pisao je vaš suplemenik Finkielkraut. Grabite što stignete, a prezreni vas goji u tome objeručke podupiru. Uzurpirali ste tuđu zemlju, donijeli u njoj rasne zakone, kakve gorko spočitavate „nacistima“. Genocidno istrebljujete domicilne Palestince, naoružali ste se stotinama atomskih bombi i započet ćete svoj tobože preventivni rat, nimalo ne vodeći računa o ostatku svijeta. Ta svijet je za vas tek strano tijelo, neprijateljsko okružje, nakupina kolateralnih žrtava i zaliha potencijalnog plijena. U zemljama koje su vas primile igrate ulogu petokolonaša svjetskog židovstva te agenata svoje uzurpatorske tvorevine na arapskom tlu. Ovladali ste Amerikom, a i diljem Europe vladaju vaše marionete i vaše zakonodavstvo. Dovesti u pitanje vaš „holokaust“ znači izložiti se sudskom progonu i višegodišnjoj robiji. Dok se Nijemce zatvara jer ne žele vjerovati u židovsku mitologiju, posve im je slobodno nijekati vlastite milijunske žrtve počinjene po ratnim pobjednicima, okupatorima kojima ste još od praskozorja rata pa do njegova kraja bili agitpropovska avangarda.
Uzurpirate za sebe iznimna prava, uskraćujući ih nižoj pasmini. Najveći ste patnici, ali i najveći zaslužnici, odabrani da budu gospodari Zemlje. A gojski vam blesavci služe, sve vam velikodušno praštaju i sve vam dopuštaju na vlastitu štetu. Kumovali ste i tiranskom komunizmu i liberalnom kapitalizmu i parlamentarnoj demokraciji, svakom zlu ovoga svijeta, a najvećim ste neprijateljem proglasili upravo one pokrete koji su se zlu oduprijeli. Od kada je u modernom dobu dekadencije, ropstva, pornografije, mediokracije, uvijek ste negdje vi židovi tu u blizini. Glavni ste majstori kozmopolitske globalizacije, univerzalizma koji ništi narode. Navlastito svojim bankarstvom sišete narodima krv i ugrožavate im opstanak. Svima im valja oduzeti etnički identitet i nacionalni suverenitet. Uništiti im povijesno pamćenje, iščupati ih iz povijesnog zavičaja. Za sebe zadržali ste pravo na status jedine iznimke.
Kako dugo kanite još naplaćivati od nas svoje nedaće, koje su i vaši ortodoksni rabini protumačili kao niz Božjih kazni za vaše opetovano otpadanje od Boga? Kada ćete konačno uvidjeti vlastitu krivnju, a ostale narode napokon poštedjeti vaših neprestanih jadikovki, zanovijetanja i potraživanja, političkih, moralnih i materijalnih? Što još trebamo učiniti da nas konačno ostavite na miru?
Zar ne razumijete da ste već dobrano dosadili i Bogu i vragu i ljudima, gojima, kako ih nazivate? Mislite da im je drago neprekidno gledati vaše vječno žalosne, paćeničke aušvic-face pune prijekora kojim nesmiljeno osuđujete cijeli svijet? Asimilirajte se i postanite lojalni pripadnici naroda koji su vas udomili! Ne stvarajte posvuda državu u državi! Ako vam sredina ne odgovara, selite se! Za sada još imate državu u Palestini, pa kada vas arapski otpor potjera u more, plivajte do vaše pričuvne oaze, Jewnited States of Amerika, gdje ima beskrajnih prostora u pustinjama Nevade, Arizone i New Mexica. Budite opet pioniri, stvarajte Judistan iz ničega. Jer vi ste, uz ostale svoje nemale sposobnosti, uvjerljivo posvjedočili umijeće pretvaranja pustinje u plodnu zemlju, na ničemu izgradili ste svoje gospodarstvo, svoju državu i svoju vojsku. Spremajte se, jer palestinski je eksperiment doživio debakl i uzurpatorskoj vam tvorevini istječe rok trajnosti. Nema mira bez pravde i nema sreće na otetom. Već i zato, posvetite se radije vlastitim problemima, mijenjajte strategiju, preživljujte kako znate i umijete, ali „goja“ se konačno okanite!
Sretan vam put, idite s milim Bogom!
Dosta je bilo! Basta! Satis, sat! Stop! Enough! Genug davon! Assez, ça suffit!
Jasenovački turizam
Mladen Schwartz
[Još jedno izviješće naše pouzdane, sveznajuće agencije Ella Hess, ovoga puta sa zatvorenog sastanka predsjednika vlade Zorana Milanovića te njegovih ministara Željka Jovanovića (znanost, naobrazba, šport) i Veljka Ostojića (turizam). Nakon ovogodišnjega (2012) jasenovačkog orgijanja, premijer želi ministrima utuviti u glavu zaključke i smjernice.]
ZORAN MILANOVIĆ – ZOKI: Drugovi kolege, veličanstvena, jubilarna – 67-a – komemoracija jasenovačkog genocida je iza nas. Možemo biti zadovoljni, možemo biti ponosni i smjelo gledati budućnosti u oči, kao i Međunarodoj Zajednici i Europskoj Uniji, a bogme i Natopaktu, srpskom narodu u Hrvatskoj i triu Goldstein. Pa poslali smo jasnu poruku kao nikada do sada, odlučnu i snažnu: da se zna i da se nitko ne vara, da u ovoj zemlji vladaju oni koji su u Jasenovcu bili ubivčni. To je kontinuitet bratstva-jedinstva, i od toga ne odstupamo ni za pedalj! Bez zezanja!
ŽELJKO JOVANOVIĆ – JOVO: Dobro si bre kazao, premijeru. I Pupovac mi reče da je bilo izvan– redno! Nikada se više nije psovalo ustaše. Ne zna se, veli, a ne znam ni ja, ko je bio bolji, Ti, drug Predsjednik ili drug Predsjednik Sabora. Pa tek rabini, pa tek Cigani, pa srpske fosilke i fosili, pa razdragana mladost koja jedva čeka naše nove udžbenike istorije!
VELJKO OSTOJIĆ: Drugovi, dozvolite mi, ja bih prije svega samo jedno proceduralno pitanje, formalno, da tako kažem. Nemojte misliti da sam ljubomoran, ali obojica imate tako krasne srpske nadimke: Zoki, Jovo..., pa vas molim, dozvolite mi, ja bih da me zovete Sovo.
JOVO: Pa nije Ti to srpsko ime. Misliš valjda: Savo?!
SOVO: Ne, baš hoću Sovo! Izvinite, ta sam slova izvukao iz svojega imena i prezimena, nemam nigdje „a“.
JOVO: Ali, Veljko, ja kao Srbin, pa još ministar nauke, obrazovanja, šporeta i pravopisanija, ipak imam pojma o srpskim imenima...
ZOKI: Pusti ga, Jovo; kad to tako voli, neka bude Sovo.
JOVO: Ajd' dobro, kako Ti kažeš, gazda!
ZOKI: Vratimo se mi prijatelji na stvar. Na važno i prevažno! Jasenovački zaključci, idemo. Prvo, a to nam je, molim vas, jasno dao u zadatak i drug Predsjednik YUsipović, iako nema nikakve ovlasti, ali neka, što ja tu mogu...
JOVO: Ali je on nenadmašni autoritet, srboljub, židoljub, cigoljub, sve bre po jasenovački, pa kad onako vojnički podvikne, čovjeku se sledi krv u krvnim sudovima, ima samo da sluša!
ZOKI: Znam, dobro, pa naravno. Hoću reći, pustimo sad Jocu, nego on je počeo ono s udžbenicima, to je Tvoje da misliš, Jovo. Mijenjat ćemo udžbenike. Moramo. To traži od nas Goldstein, traži svijet, traže svi. Naše je udovoljiti svima. Dosta je ustaških udžbenika! Ako hoćemo odgajati male partizane, male jugoslavene, onda kako čovječe da ih trujemo tim hrvatstvom! To je zločin prema djeci. Kako se ono zove, pedofilija.
JOVO: To ja sada smatram svojom najvažnijom zadaćom, naravno, uz uvođenje novosadskog pravopisa, srpsko-hrvatskog, kako je najavio Goldstein, Slavko mislim. Dakle, što prije na udžbenike! Istina, zakon nas koči još dvije godine, ali riješit ćemo mi to. Pa mi smo zakon, imamo većinu u Saboru, i on je ionako glasačka mašinerija i brbljaonica za zaluđivanje hrvatskog naroda. Što nama može nekakav zakon? Maknimo ga bez milosti!
ZOKI: Tako je, dobro zaključuješ. Dakle, udžbenici!
JOVO: Pa zna se. Van kao prvo s takozvanim hrvatskim kraljevima, to nam je jasno stavio do znanja Goldstein, Ivo naime. Ne ćemo valjda u XXI vijeku još da vaspitamo male kadrove u duhu monarhizma i feudalizma!
ZOKI: Ti kraljevi ionako nisu postojali. To je, u povjerenju, rekao otac od Predsjednika mome ocu.
JOVO: Pa naravno. To je šovinistička izmišljotina, ustašluk živi. Da li je te kraljeve ikad neko vido? Jesi li ih Ti, Sovo, vido?
SOVO: Ama jok, bre. Ne ja.
JOVO: Vidi vidi, kako lepim pravopisom parla!
ZOKI: To na njega djeluje novo ime. Ajde Ti Jovo nastavi s ekspozeom.
JOVO: Pa evo, dakle kraljeve brišemo. Onda ustaštvo: kao što je pokazao ovogodišnji Jasenovac, treba ih još višestruko ocrniti, kao zločince kakvih nema na kugli Zemaljskoj.
SOVO: Gori su od Hitlera.
JOVO: Itler, kakav Itler, pa on je duša od čoveka u upoređenju s krvnicima, s koljačima kao Pavelić, Luburić, Maček...! Ustaše dakle tako opisujemo. A partizani, to je ova naša narodno-oslobodilačka borba, tu nikakvih zločina nije bilo, a ni komunizma. Sve sâm goli antifašista. Oni su oslobodili Hrvatsku i omogućili da Srbi i Hrvati budu braća.
ZOKI: Tito...
JOVO: E, drug Tito, on je najveći sin naših naroda i narodnosti, on je demokratski izabran onim kuglicama još, pa plebiscitarno na stadionu uvek za 25 maj, i ima da naglasimo na stotinjak kucanih strana da je on stvorio hrvatsku državu. Kakav Pavelić, kakav Tuđman, kakva Jadranka Kosor, Polančec i Milinović, nego Tito.
ZOKI: To je sve dobro. Ali treba, kaže Ameba, mnogo govoriti o Jasenovcu. A Bleiburški cirkus osuditi kao obnovu ustaške marionetske takozvane „NDH“. Ali Jasenovac mora postati okosnica cjelokupne povijesti Hrvatske, najveća njezina masovna katastrofa.
JOVO: Nema da brineš. Jasenovac obrađujemo takođe na stotinjak strana, i to se izučava u svakom razredu tokom osmoletke.
ZOKI: A nemojte Ti i suradnici slučajno zaboraviti Holokaust, jer će nam Goldsteini i ostali mater...
JOVO: Kako, druže Zoki, da zaboravim. To je najvažnije. To ćemo da prikažemo kao logički nastavak Jasenovca, najvećeg stratišta u... ovaj...
ZOKI: Ali nemoj, mame Ti, da nam se uvrijede Židovi, onda smo gotovi. Znaš da nema većeg stratišta nego Aušvic; to je tako i amen.
JOVO: Pa da, sigurno. Ima da napravimo, nema bre da nema. Za Holokaust nije dosta jedan ili deset udžbenika. Uvešćemo za sve škole i razrede poseban predmet Holokaust.
ZOKI: E tako treba. Još ćemo se morati na tu temu uvijek iznova vraćati, sve dok udžbenici ne budu gotovi. Djeca su nestrpljiva i dosta im je ustaške propagande u školi. Traže odlučnu akciju.
JOVO: A dobro je naš Predsjednik rekao u Jasenovcu kada je pozvao okupljene preživjele antifašiste (koje su ustaške zvijeri progonile samo jer su druge rase i političkih uvjerenja), da oni moraju ispravljati naše školske udžbenike.
ZOKI: Svakako, oni su glas našeg naroda. Ako su nepismeni, neka diktiraju, a vi se u ministarstvu pobrinite da sve vjerno i doslovce bude zabilježeno, pa onda odmah s tim u udžbenike! I ne izigravajte mi cenzore. Sve što kažu, ulazi, bez obzira koliko je... opširno.
JOVO: Razumije se, razumem!
ZOKI: A što si se Ti, Veljko... ovaj, Sovo, ušutio?
SOVO: E ja, premijeru, ne govorim neprozvan. Ja samo kad me Ti pitaš, kad mi dadeš riječ, e onda ću ja govoriti.
ZOKI: Pa evo, smatraj se prozvanim. Kako Ti vidiš pretakanje Jasenovačkih smjernica u naš turizam?
SOVO: Hvala što ste mi dali riječ, gospodine premijeru. Dozvolte mali uvod. Naša partizanska Hrvatska, osim od zaduživanja i rasprodaje, najvećim dijelom živi od turizma. Zato moramo taj turizam voljeti i cijeniti, jer on je naš hranitelj. I moramo ga razvijati. Evo, imamo već razne vrste turizma. Tu je siromaški turizam, pa tajkunski, onda imamo porno-turizam, masovni turizam, bolesnički, kongresni, pravoslavni, gej-turizam, cionistički, pljačkaški, nasilnički i slične turizme. A sada naše ministarstvo, slušajući državno vodstvo, uvodi i genocidno-holokaustični turizam. Mi ga skraćeno zovemo jasenovački. Možete zamisliti koliko ćemo zaraditi na stalnim hodočašćima u Jasenovac. Dolazit će nam Srbi, Cigani, Židovi, svi antifašisti, homoseksualci, feministice, pa onda mase školske djece iz svih krajeva svijeta, da ponosno pokažemo što mi ovdje na ovim prostorima imamo. Zaradit će... evo tko će sve zaraditi: logorsko osoblje, sladoledari, policija na krivim parkiranjima i pijanim vozačima, zatim autobusni vozači, turističke agencije, javne kuće, obližnji hoteli, privatni smještaj, pa preko njih i država...
ZOKI: Oprosti što Te prekidam, kada to tako lijepo iznosiš. Ali, spomenuo si školsku djecu; imat ćemo tu jedan problem. Naša anketna istraživanja i špijunaža u pojedinim zemljama pokazuju da još postoje neki otpori, kod konzervativnih roditelja, ali i same djece, jer izgleda da nemaju točnu sliku što ih u Jasenovcu čeka. Zabilježeni su slučajevi, neka to ostane među nama, da djeca zaziru kada čuju da će ići u Jasenovac, jer misle da ih tamo čeka smrt u plinskim komorama. Tu još moramo raditi na propagandi i prosvjećivanju.
SOVO: Tako je, premijeru. Da nam se ne desi da svi kapaciteti, cela infrastruktura, budu spremni, a onda da nam korisnici i platiše ne dođu.
ZOKI: To je Tvoja briga i pazi da se ne brukamo, da nam se ne sramoti naš brend Jasenovac.
SOVO: Budi bez brige.
JOVO: Ali da se još vratim ja na školstvo, obrazovanje i vaspitanje. Neka dolaze strana deca, zašto da ne, ali i naša neka se uče. A za njih imamo i škole. E pa, da li se vi sećate kada je po školama pokrenuta ona akcija sa prikupljanjem spajalica, da se prikupi deset miliona tih spajalica i da đaci osjete i količinu i svu muku onih jadnih jevrejskih logoraša iz Jasenovca dabome, ali i iz Aušvica i hiljada drugih nacističkih logora smrti?
ZOKI: Ja to dobro znam. To je na ovim prostorima radio i onaj profesor Hajdarović u svojoj školi. To je izvrsna stvar, ne samo da djecu obrazuje i odgaja, nego ih i odmori tijekom desetak mjeseci, pa i više, od napornih školskih obveza. Jer najslađa je obveza Holokaust.
JOVO: To je tačno u duhu našeg nastavnog programa, da je Holokaust apsolutno u prvom planu, pa neka i trpe malo književnost, hemija, geografija i čega već sve tu ima. Ali, sada mi planiramo nešto novo. Počinjemo s dječjim obdaništima.
ZOKI: Vidim da je inicijativa Tvoja i nova, ništa nisam čuo još.
JOVO: To je, šefe, naše iznenađenje. Da Vam ukratko izložim u čemu je suština projekta. Kazao sam Vam upravo o tim spajalicama u školama. A sada mi hoćemo u vrtićima nešto slično, ali još mnogo obrazovnije. Evo, počinjemo uskoro, dolaze ljetni mjeseci s invazijom muha, velikih i malih, konjskih i ljudskih, zelenih i crnih. Naučit ćemo sitnu djecu kako se najbolje love muhe. Oni te muhe prebrojavaju, trpaju ih u kutije od šibica, i na svakoj kutiji flomasterom napišu brojčano stanje. I tako širom ovih prostora, u svim gradovima i selima, u svim vrtićima gdje god ih ima, a tražićemo i od porodica da u tom smislu organizuju svoju decu. Pa neka tako love muve dok ne ulove Šest Miliona istih. Tako će jednim udarcem ubiti dvije muhe: ubit će naime šest miliona muha, a mislit će i na onih Šest Miliona Jevreja, osjetiti njihovo stradanje...
ZOKI: Bravo, Jovo, imaš moju suglasnost.
JOVO: A ima još jedna stvar koju bih Vas gazda da priupitam. Evo, javljaju mi rođaci iz Srbije šta se tamo radi. Ja ću da Vam ispričam, a Ti procijeni da li to može da se uklopi ovdje kod nas. Da Ti odmah kažem, meni se ideja veoma svidjela. Jedna beogradska profesorka istorije podijelila je đake na naciste i Jevreje i označila jedne kukastim krstom, a druge Davidovom zvijezdom. Godinu dana djeca su bila pošteđena od nastave i u raznim situacijama dvije su se skupine međusobno psovale i tukle. Zapravo, samo nacisti napadaju, udaraju i urlaju: mrš, džukelo jevrejska, ker ti mater kevi ćifutskoj, fuj, niža raso, begaj bre od mene, nema da ždereš naš lebac, i tako dalje. A Jevreji se pomalo brane, plaču i pate. Tako obje skupine shvaćaju što je diskriminacija i rasizam, uče se zajedništvu, toleranciji i sućuti. Na kraju – oni tamo kažu mi – deca iz obe grupe naučila su da su Jevreji viša rasa, i da je nedozvoljeno dovoditi u pitanje bilo što od onoga što oni sami o sebi tvrde.
ZOKI: Eto, i to mi se sviđa. Čak mislim da bi ta vrsta očigledne nastave kod nas još bolje uspjela, jer Srbi su pomalo ratoborni, pa možda više uživaju u mlaćenju Židova negoli što bi s njima suosjećali. A naš je narod osjećajan, dobar...
SOVO: ...pitom, drag, golubinje ćudi...
JOVO: Da, Hrvat na sve šutke pristane. Neće da bidne problema. Doduše, kažu mi da je u Beogradu bilo par slučajeva otpora. Djeca dođu kući i tuže se roditeljima plačući: Mi bre, kao, Jevreji, oni fol nacisti pa nas tabaju, a mi ne smemo da se branimo. A roditelji trk u školu, pa oće da biju nastavnike, nećemo da nam deca budu Jevreji, mi smo Srbi, i slično.
ZOKI: Sam si rekao. Drugo smo mi. Pa Hrvati se najrađe poistovjete sa Židovima. Samo, tko će kod nas glumiti naciste?
JOVO: I na to sam mislio. Pristat će ako im obećamo da će poslije dvostruko biti Židovi. Naravno, to ih varamo. Bit će samo jedanput, kao i oni drugi.
SOVO: A možemo im dovesti i prave naciste, s Bleiburga i Thompsonovih koncerata.
JOVO: I to što kažeš.
ZOKI: Dobro, ministri moji. Ima li nešto što još niste rekli, a htjeli biste?
JOVO, SOVO (uglas): Ima, ima!
ZOKI: A što to?
JOVO, SOVO (deru se): Smrt fašizmu – sloboda narodu, šalooom!!!
ZOKI: E, takve vas volim! Drugovi, pazite kako vozite. Vidimo se u Kumrovcu i Srbu, a onda: šumarak Brezovicaaa!!! Bez zezanja!
