Hrvatske legende

ponedjeljak, 12.04.2010.

Legenda o Cresko-lošinjskom arhipelagu

Legenda o Cresko-lošinjskom arhipelagu

Jedna od najvećih pustolovina Staroga svijeta, ona u kojoj su Argonauti tragali za Zeusovim Zlatnim runom, prema legendi, na neki je način odgovorna i za nastanak Cresko-lošinjskog arhipelaga. U antičko doba Cres i Lošinj bili su jedan otok te su manjim okolnim otočićima činili otočje koje se zvalo Apsyrtides. Nastanak ovih kvarnerskih otoka datiran je u vrijeme oko 25 000 godina prije naše ere. Pretpostavlja se da je do razdvajanja Cresa i Lošinja došlo za vrijeme Rimljana, koji su prokopali kanal u Osoru. Otočje Apsyrtides je dobilo ime po Apsyrtu, sinu kralja Ejeta iz Kohilde. I tu počinje pradavna legenda o nastanku Cresko-lošinjskog arhipelaga koja kaže:

U davno vrijeme Tesalijom je vladao kralj Pelija koji je došao na prijestolje nakon što je ubio svojeg polubrata Ezona. Ezon je imao sina Jazona kojeg je nakon očeve smrti odgojio minotaur Hiron. Prema proročanstvu, Jazon je morao vratiti oteto kraljevstvo i vratiti prijestolje rodnoga Jolka te je, kad je za to stiglo vrijeme, došao k svom stricu i zatražio od njega da odustupi što on nije želio učiniti te je zatočio Jazonovu majku, a njega ucijenio zatraživši da mu u roku od šest mjeseci s obala Crnog mora u Grčku donese zlatno Zlatno runo iz Kolhide. Runo nebeske ovce posjedovao je kralj Ejet, a čuvao opaki zmaj koji nikad ne spava. Jazon se u Kolhidu zaputio na brodu Argo koji je ime dobio po tesaru koji ga je izradio, a u koji je boginja Atena ugradila gredu mudrog dodonskog hrasta zahvaljujući kojem je bio najbrži, najlakši i najbolji brod zaštićen od svih nedaća. Njegovu je posadu činila skupina najhrabrijih mladića, poznatih junaka među kojima su bili i Tezej, Orfej, Heraklo, Pelej, Laert. Njih pedeset i pet po imenu broda nazvali su se Argonauti.
Nakon brojnih pustolovina stigli su do Kolhide, gdje je kralj Ejet nevoljko dopustio Jazonu da pokuša uzeti zlatno runo, ali tek nakon što je u jednom danu savlada tri vrlo teške prepreke. Jazon je pristao na njegove zahtjeve, unatoč velikoj sumnji u neuspjeh. No, u pomoć mu je pristigla lijepa čarobnica Medeja, Ejetova kći koja ga ohrabrila i otkrila mu lukavstvo pomoću kojeg će savladati prepreke i opasnosti na putu do zlatnog runa. Zahvaljujući njoj, uspio je uz pomoć mudrosti prijeći sve prepreke te čarobnim riječma uspavati zmaja, oteti mu zlatno runo i pobjeći zajedno s Medejom i Argonautima. No, Jazonov uspjeh nije ostavio ravnodušnima ni bogove. Posejdon je tako stao na stranu potjere, a Atena na stranu bjegunaca. U sukobu do kojeg je tada došlo Posejdon je udario mačem po Ateninom štitu zvanom Egida Capris, presvučnom kozijom kožom, koji je pao u more. Na Ateninu molbu, Zeus je od štita stvorio poluotok nazvan Histria, a od komadić koji su se od udarca raspršili po moru, stvorio je otoke oko Istre.
U trećem je stoljeću prije Krista pisac zvani Apolonije zapisao kako su Argonauti, pod vodstvom Jazona, bježeć pred Kolhiđnima, koji su im htjeli oduzeti oteto Zlatno runo i vratiti ga kralju Eeti, stigli do Kvarnera. Jazon i kraljeva kći Medeja, koja se zaljubila u njega, pobjegli su, noseći sa sobom runo, na sjeverni Jadran, a kraljev je sin i Medejin brat Apsyrt krenuo u potjeru za otimačima. Iako je njegova plovidba bila duga, na kraju je ipak ih je uspio sustići. No, prijetvorna ga je sestra namamila na pregovore te ga dovela pred Jazona koji ga je ubio. Medeja je tada raskomadala Apsyrtovo mrtvo tijelo i dijelove pobacala u more. Od rasječenih dijelova tijela nastali su otoci koji su ime dobili po njemu - Apsyrtides ili Cresko-lošinjski arhipelag koji čini trideset i šest otoka, otočića, školja i grebena.

12.04.2010. u 00:10 • 2 KomentaraPrint#

subota, 03.04.2010.

Legenda o rijeci LJutoj

Legenda o rijeci Ljutoj

Legenda kaže da je dotična rijeka izvirala u Hercegovini na Zubcima, gdje je bila važno svratište za sve pastire koji su boravili na obližnjim brdima, gdje su bili na ispašama sa svojom stokom, te su na tom izvoru napajali stoku, utaživali žeđ. Priča, kako je zabilježena u Konavlima, kaže kako je postojala jedna žena, majka koja je imala kćer jedinicu, koja je imala jedno janje ljubimče...

To janje je jednom prilikom palo u taj izvor, te djevojka u pokušaju da ga izvadi iz izvora i sama padne u njega i utopi se. Njezina majka koju je tuga shrvala, od žalosti se potpuno izgubila. Napustila je svoje imanje i pošla prosit, te na dar nije htjela primati ništa osim vune. Majka je tri godine prosila po Hercegovini i svukud i jednog je dana zaključila da je skupila dovoljno vune, te otišla na taj izvor u namjeri da ga zatrpa.Trpala je svu tu vunu u njega, trpala i trpala dok nije zatrpala cijeli izvor. Nakon što je izvor bio zatrpan, rijeka je ponorila i izbila u Konavle. I dok je snažna rijeka izbijala poviše Grude, legenda kaže da su se toliko brda tresla i 'grmjavina i tutnjavina podzemna', toliko da su žene noseće pobacivale djecu. Prema tom razornom 'dolasku' rijeke u Konavle, prema manitom njenom karakteru, nazvali su je Juta.

03.04.2010. u 18:12 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.04.2010.

Legenda iz Radoboja

Legenda o "Dedeku, Babici i Unučici"

Spomenuta narodna predaja glasi: „Dedek i babica imali su unučicu. Njihova je kuća bila na vrhu brijega, a zdenac u jarku. Više puta slali su djevojčicu po vodu na bunar pri „pustači“. Jednog ih je dana unučica nešto naljutila, pa su joj rekli da im vodu u „rešetu“ donese. Djevojčica je otišla po vodu. Kad je vodu zahvatila, i tek što se od bunara malo udaljila, ona je kroz dno rešeta iscurila. Djed i baka ipak su očekivali da će im vodu donjeti, vjerujući u čudo. Kako nje nije dugo bilo, stanu unuku prokljinjati. I taman što su izgovorili: „Bog daj da zakameniš tam gde jesi!“, čudo se uistinu dogodilo. Unuka se pretvorila u kamen i u ljudskoj spodobi ostade stajati na „spašniku“, ali se istodobno okameniše djed, baka, kuća i sve što su imali“.

Inspiracija za legendu o „Dedeku, Babici i Unučici“ velike su prirodne kamene gromade. Obličje „Dedeka i Babice“ smješteno je u sastavu planinskog vrha, a čudovišni lik „Unučice“ je kamena gromada u nadprirodnoj veličini, u podnožju kraj male uvale, gdje je gorski višestoljetni bunar, iz kojeg protiče bistro vrelo, a višak vode u obliku potočića žubori u podnožju zaseoka Kamenečki (Radobojsko Strahinje).

01.04.2010. u 10:03 • 0 KomentaraPrint#

subota, 27.03.2010.

Legenda iz Vukovara

Legenda o Katici

Za turskog pašaluka u Vukovaru živio je ondje čestiti kršćanin Marko Lukić, te je imao u sretnome braku jedinicu Katicu.

Zamalo umre on i žena mu, te sirota Katica ostade sama kao prst. Kako je bila pobožna, zavjetovala se dragoj Gospi da će ostati djevicom.

Da si pribavi svagdašnji krušac, sakupljala je jagode, ljekovito bilje i korijenje u šumi.

S vremenom se djevojčica razvila, da je bila čuvena zbog svoje ljepote u Vukovaru i okolici.

Jednoga će dana po običaju kupiti jagode u šumici kraj sela Lušca. Nuto na svoj užas najednom spazi kraj sebe vukovarskog kajmakama (načelnika) Hasana, poturicu ljutu.

Ovaj je stade odmah salijetati griješnim ponudama, no naša Katica, ta vukovarska Suzana, zagrabi kao srna u bijeg. Na njenu sreću izmiliše najednoć iz one šumice dva kršćanina, koji jadnicu jedva osokoliše i umiriše.

Postiđeni Hasan stade tuliti od jada i bjesnila, zagrozivši joj se, da se sutradan imade zacijelo stvoriti u spomenutoj šumici, ako joj je život mio.

Ona dva poštenjaka dovedoše svu dršćuću Katicu do neke kolibice. Sutradan ujutru čeka Hasan nestrpljivo na djevojku, ali nju ne bi sada nikakva paklena sila u Lužac dopremila.

Hasan se sve pjeni od srdžbe, što mu tako siguran plijen umače, te stade od vaja i očaja guliti i čupati rusu bradu svoju i o paklenoj osveti razmišljati. Naloži svome sluzi Ibrahimu neka Katici, kada pođe u nedjelju u crkvu, potajno podmetne njegov dragocjen prsten u džep.

Poslije službe Božje, stvori se kao iz oblaka pred drvenom crkvicom vukovarskom Hasan ljuti te zagrmi: „Tko se to usudio od vas đaurske štenadi ukrasti moj skupocjeni prsten; držim da će ta drskost tog lupeža haka (sigurno) glave stajati!“

Ibrahim, loši sluga još lošijeg gospodara, stade sada svima džepove prevrtati dok konačno ne nađe taj kobni prsten u džepu prestravljene Katice. Jao i pomagaj sada njojzi!

Svjetina se sada stade kameniti od čuda: ta kako bi mogla čestita Katica najednoć biti podla tatica!

Hasan je smjesta dade uhititi, te je baci u tamnicu ljutu.

Kada se je sirotica osvijestila preporuči se suznim očima Pomoćnici kršćana – dragoj Gospi.

Hasan je ponovno u tamnici napastvovaše, te joj obeća bregove i planine zemaljskih užitaka, ali naša Katica nepomična kao hrid, odoljevaše neprestanim zamamnim obećanjima raspuštenika i prevjernika, Hasana ljutog.

Bijesan i očajan zbog njene postojanosti, dade nevinu djevojku pogubiti, te mrtvo joj mučeničko tijelo baciti pred gladne pse.

Međutim, pobožni vukovarski kršćani iskupiše za skupe novce njene mučeničke ostatke od krvnika, te je noću u najvećoj tišini ukopaše baš na onome mjestu gdje je danas crkvica Svete Petke na Dobroj vodi.

Uskoro se razglasi po Vukovaru i cijeloj okolici da je na onomu mjestu, gdje je jadnica ukopana, najednoć proključao izvor bistre i ljekovite vode, te da ondje noću neka tajanstvena svjetlost gori. Pobožni kršćani nad njenim grobom podigoše crkvicu: i to baš nad onim izvorom koji i dandanas ondje teče.

Tijekom vremena pripadne ta crkvica pravoslavnoj crkvenoj opštini, koja ju posveti 'prepodobnoj' majci Paraskevi, Sv.Petki.

Godine 1830. kopajući vinograd na „Dobroj vodi“, našli su ljudi ljudske kosti i temelje stare kapelice s kalvarijom. Odavle naslućuju, da je ondje nekoć moralo biti groblje i grobljanska crkvica.

(Placido Belavić: „Povijest samostana i župe vukovarske“, Vukovar 1928, str. 50-51)

27.03.2010. u 16:14 • 0 KomentaraPrint#

petak, 26.03.2010.

Kako su nastala Plitvička jezera

Legenda o Crnoj Kraljici – kako su nastala Plitvička jetzera

Teška sparina morila nekoliko nedjelja poljane i gore. Ljudi i životinje, livade i vrtovi čeznuli su za okrepom, blagom kišicom. Sama Crna Rijeka, koja je veselo žuborila između strmih litica, bijaše se osušila. Samo u malim kamenitim izdubinama podržavala se po koja kap vode, koju su posvuda tražile sitne ptice, da utažu ljutu žeđ. Povenula bila i trava kraj obale, koja je prije vrlo bujno rasla. Izdaleka i bliza dolazio narod ovamo, jer je bio naučan, da kod Crne Rijeke nađe vode i okrepe. Badava je narod molio i vapio za blagom kišicom.

Nebo se ne htjede smilovati… Na to se ukaže u dolini sadašnjih Plitvičkih Jezera Crna Kraljica sa sjajnom pratnjom. Ona je u vrletnom Velebitu imala svoje vilčnske dvore te je katkada dolazila u plodonosne ravnice Ličkoga Polja i Gacke Doline, gdje je svojom dobrotom usrećivala narod.

Narod zavapije kraljicu za pomoć, za vodu, jer će skapati od žeđi i narod i blago a propasti i žita i livade. Kraljica se smilova i obeća dati vode u obilju. Uz grmljavinu i bljesak spusti se za tinji čas na zemlju silna kiša, koja je okrijepila ljude i životinje, polja i livade. Kiša je padala cijelu noć a voda je sve više rasla… dok nije stvorila trinaest jezera u koritu Crne Rijeke, a od njih je prvo jezero nazvano Prošćanski po „prošnji“ naroda za vodu.

Marljive ruke zahvalnoga naroda uzeše tada nositi na brijeg kamen po kamen te se je domala na vrhuncu brijega nad Kozjakom dizao ponosit kraljičin dvor. Narod je bio sretan i zadovoljan a Crna Kraljica je poput bijele vile bdjela nad onim krajem radujući se i sama Plitvičkim Jezerima. – Poslije se dvor nad Kozjakom zapustio malo po malo, jer se, kako vele, kraljica povukla u podzemne vilčnske dvore kod Galovca i Okrugljaka. Puk je išao na poklonstvo na ta mjesta i molio kraljicu, da mu se pojavi ili da dade kakav znak od sebe, da je živa. Najedamput dignu se voda iz Galovačkog jezera i stade se velikim bukom prelijevati preko pećine.

Jednom opet nasta pogibao za čitavu okolicu od velikoga povodnja. Silan vihar diže se naglo te stade rušiti drvlje i kamenje. Sa bregova tekli su od velike kiše curkom potoci i nosili mutnu vodu u jezera. Činilo se, da je došao sudnji dan. U smrtnom strahu zatraži narod opet pomoć u svoje dobre majke ‚Crne Kraljice‘.

Munja bljesnu uzduhom, vihri i kiše stadoše se utišavati a na vodopadu Galovca ukaza se čarobno svijetlo, ukaza se obožavana kraljica te reče umiljatim glasom: ‚Narode, ti si dobar, vjeran i odan svojoj zemlji i svome kralju; poslušan si i ustrajan, ali češ biti dugo na straži kršćanstva prolijevajući krv za svoga vladara, vjeru i otadžbinu. Stoga ću ja opet k tebi doći a s mojim će ti dolaskom sinuti sunce ljepše budućnosti. Onda ne će biti zapušteni tvoji hladoviti gajevi i lijepe doline; otada će k tvojim divnim Plitvičkim Jezerima u pohode dolaziti gospoda iz svega svijeta.‘

26.03.2010. u 23:42 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 24.03.2010.

Kletva kralja Zvonimira

Kletva kralja Zvonimira
U toj legendi Zvonimir je opisan kao kralj koji je dobre pomagao, a zle progonio. I za dobrog kralja Zvonimira bijaše sva zemlja vesela jer bijaše puna svakoga dobra, a gradovi bijahu puni srebra i zlata. I veliko bogatstvo bijaše za kralja Dmitra Zvonimira, kako u Primorju, tako i u Zagorju. Ali u to se vrijeme dogodi da car bizantski, s voljom Svetoga Oca pošalje pisma i poslanike moleći pomoć kralja Zvonimira kao draga brata i među kraljevima kršćanskim kralja poštovanoga. U prvom ga pismu prosiše neka sabere svu gospodu zemlje svoje i sve ljude od vrijednosti. Kada dobri i sveti kralj Zvonimir primi pisma od pape i cara, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na Kosovu polju. I kada dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu neka odluče da li će, zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoću Božjom, poći osloboditi mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje je predao duh Ocu i gdje je u grob bilo položeno preslavno tijelo njegovo. Ali čuvši to, "Bogom prokleti i nevjerni Hrvati" počeše vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati. I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokleo je hrvatski narod rekavši: "Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!!!"
Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. godine u Kosovu kod Knina, točno 900 godina nakon izrečene kletve počeo je pokret stvaranja danas slobodne, neovisne i demokratske Republike Hrvatske.

24.03.2010. u 22:03 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 23.03.2010.

Ludbreg centar svijeta

Ludbreg centar svijeta
Centar svijeta nalazi se upravo u Ludbregu, a o njemu svjedoče brojne legende...
Ona iz vremena Rimljana kaže da su baš u Ludbregu bili zamišljeni i opisani krugovi zemaljski, na čijim se obodima i danas nalaze velike europske metropole...
Ludberga je baš na tom mjestu takvom silinom satrla nečastivog u zemlju da je na suprotnoj strani kugle zemaljske eksplodiralo tlo, od kojeg je danas ostao samo mali otočić Antipodes (naš antipod), a u Ludbregu i danas na tom mjestu izvire voda koja istovremeno i gori jer dolazi iz samog središta zemljine kugle...
Baš se na tom mjestu u Ludbregu združuju zemlja, voda, vatra i zrak, a Ludbrežani im kao vrsni vinogradari pridružuju još jedan elemenat - iskričavo ludbreško vino, koje se samo u Centru svijeta, svakog prvog travnja na Ludbergin rođendan toči iz gradske fontane...

23.03.2010. u 14:58 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 22.03.2010.

Legenda iz Dubrovnika (3)

Legenda o lopudskoj sirotici
Sv. Andrija mističnan otok i zbog toga što ima svoju legendu i ima potvrdu u povijesnom dokumentu iz 1483. godine, koji se nalazi u dubrovačkom arhivu.
Priča je to o Mari, koja je živjela u Šunju, na obližnjem Lopudu, s trojicom braće, ribara, bez roditelja koji su davno umrli. Imala je prijateljicu Cvijetu, čiji je brat Niko za Maru bio zainteresiran, no ona na to nije marila, pa je čekao i nadao se. Svi su zajedno bili jako povezani, kao jedna velika obitelj.
Jedne noći braća su se zatekla na moru, a pojačao je maestral, pa su se Mara i Cvijeta jako zabrinule, no nisu mogle drugo doli čekati. U neki kasni sat, uz fijukanje vjetra čuli su ljudsko zapomaganje i s mišlju o braću iz kreveta izletjele s feralom u ruci ka brodici, pa su počele veslati prema zvuku dozivanja. U plićaku se nazirala sjena jedrenjaka, a kad su se približili, opazili su obamrlog mladog muškarca, kojeg su nemoćnog podigle i odvezle na sigurno. Vidjeli su da se radi o plemiću, a kasnije su saznale da je to Ivan, sin jednog od utjecajnijih vlastelina iz Dubrovnika. Mara ga je njegovala, do trenutka kad je bio spreman da ode kući, a on se pravio i bolesniji nego jest, jer mu se Mara svidjela. No, nakon nekog vremena, morao je kući, a stroga pravila obitelji nisu dopuštala da ostanu zajedno; on vlastelin i ona – obična seljanka. Njegov otac unatoč velikoj zahvalnosti što su mu spasili sina, i velikodušnoj nagradi za spasitelje, na takvo nešto nije mogao pristati.
Braća nisu za ovo znala, jer je takav slučaj i njima bilo nezamisliv, a u međuvremenu je zaprosio i Niko. Braća su oduševljeno pristala, no Mara se još uvijek izvlačila, pod izgovorom da mora skrbiti o braći.
Ivan je u to vrijeme na sve načine pokušavao nagovoriti oca da mu da blagoslov da bude s Marom i kako nije uspijevao, odlučio se ostaviti svjetovni život i otišao je u samostan na Sv. Andriju. O tome je pričao čitav grad, no on je makar na taj način mogao biti bliži Mari. Vijest je vremenom došla i do nje, pa je jednom iskoristila priliku dok su braća ribarila da odvesla do otočića. Kad je stigla, ugledala ga je i njihovoj sreći nije bilo kraja. Mara je dolazila sve češće, a kako je ljeto odmicalo, a dan bio kraći, trebali su smisliti način da se može snaći kuda da usmjeri brodicu. Braća su često koristila barku za ribanje, pa je Mara znala i plivati do Sv. Andrije. Tako su se dogovorili da Ivan zapali fenjer na stijeni i da je čeka, a ona će plivati prema signalu.
Kako se Marini odlasci s otoka nisu dugo mogli skrivati, za to je doznao i Niko koji ju je krišom pratio i u silnoj ljubomori nagovorio je njenu braću na pakleni plan. U jedan tmuran dan, Mara je po običaju plivala na Sv. Andriju, a oni su je promatrali, skrivajući se. Kad je pao mrak, zapalili su u barci vatru i udaljavali se prema pučini. Valovi su jačali, a ona je plivala prema signalu sve dalje i dalje, dok je umor i more nisu svladali…
Ivan ju je na obali čekao tu noć i tri slijedeća dana. Kad su je valovi izbacili na stijene, u svojoj tuzi odlučio se ostati u samostanu zauvijek…

22.03.2010. u 12:31 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 21.03.2010.

Legenda iz Dubrovnika (2)

Pustjerna


Prema opisu, legenda o pustijerni smještena negdje u sam početak 12. stoljeća, tj. u vrijeme kad se Dubrovnik prostorno proširio i na Prijeko. Tu je već bila sagrađena crkvica Sv. Nikole, što znači da se otok Laus preko današnjeg Straduna, spojio s kopnenim dijelom Dubrave.
To teritorijalno spajanje Dubrovnika još nije značilo miješanje stanovnika jednog i drugog dijela grada. Zapravo, netrpeljivost među njima nije dopuštala nikakve bliže veze. to je i tema ove legende.
Tema je tragična ljubav Dubravka iz Dubrave i Silvije (liti, Dubravke) s Lausa. On Slaven, a ona Latinka. Takva ljubav nije prihvaćena ni kod njezinih nit' kod njegovih, pa je on završio na jednom jedrenjaku, a nju je otac zatvorio u samostan puncjela. Međutim, to je bila privremena mjera. Silvanin otac ju je nakanio udati i odabrao joj ženika. o njezinoj nakani da ostane u dumana, nije htio ni čuti. svadba je trebala biti o 'tri kralja'.
Do Dubravka je doprla vijest o njezinoj udaji i prije tog događaja kriomice se je vratio u grad. s putovanja je donio prekrasan biser, koji joj je želio darovati. Kako sam nije imao mogućnost predati joj ga, našao je jednu staru prosjakinju koja je neometano obilazila i jedan i drugi dio grada. Davno prije su joj sina jedinca u jednoj tuči ubili latini. to je svatko davno bio zaboravio. ne i ona. kad joj je dubravko dao biser uz plaću i molbu da ga preda silviji, nije mogao ni zamisliti na što će to izaći. Prosjakinja se odlučila osvetiti latinima. Zamotala je biser u maramu što je uzela jednom kužnom bolesniku i u crkvi dala ga potajno silviji. Ubrzo je Silviju zahvatila vrućica, a onda se razvila bolest. Umrla je na Dubravkovim rukama. Kroničar piše da ju je sam položio u grob kraj crkve Sv. Petra, kako bi joj more pjevalo vječnu pjesmu ljubavi.
Nije taj biser bio tragičan samo za silviju, nego i njezine roditelje i puno stanovnika osobito tog predjela grada. Što zbog smrti, što zbog straha, taj je kraj opustio. zato su ga i nazvali Pustijernom.

Biser je donio zlo, ali i dobro, jer od tog vremena nestalo je netrpeljivosti stanovnika Dubrovnika. Ženili su se međusobno i izmiješali. i junak ove legende Dubravko, kad su rane tuge zacijelile, oženio se sestrom nesuđenog silvaninog muža atinkom Agnezijom.

21.03.2010. u 12:09 • 0 KomentaraPrint#

petak, 19.03.2010.

Legenda iz Dubrovnika (1)

Lokrumsko proklestvo


Negdje oko 1023. godine u Dubrovniku je izbio veliki požar pa su se Dubrovčani tada zavjetovali sv. Benediktu da će mu sagraditi samostan i crkvu ako im spasi grad. Požar se istog trena ugasio pa su zahvalni Dubrovčani sagradili na Lokrumu benediktinski samostan i crkvu koju su posvetili Blaženoj Djevici Mariji. Činjenica je da je benediktinski samostan doista osnovan 1023. i o tome postoji prijepis originalne isprave iz 13.stoljeća. Isto tako stoji i činjenica da je 1023., i to točno na dan sv. Benedikta, u iznenadnom noćnom požaru izgorio veći dio tada još uglavnom drevnog Dubrovnika. Legenda o lokrumskom prokletstvu ima svoj početak u odluci generala francuske vojske da zatvori samostan na Lokrumu i potjera iz njega benediktince. Zaprepašteni takvom odlukom francuskog generala, redovnici su činili sve što su mogli da ostanu tu gdje je njihov red stoljećima živio, a kad nije ništa pomoglo, jedne noći su pošli u Crkvu sv. Marije, odslužili posljednju službu Božju na otoku, obukli redovničke kabanice s kukuljicama na glavi i jedan iza drugoga, pogrebnim korakom pošli u ophodnju otokom. Upaljene voštanice, kao znak prokletstva, okrenuli su prema zemlji tako da ih je plamen lizao odozdo i vosak kapao putem kojim su hodali. Tri puta su tako obišli čitav otok i cijelo vrijeme glasno i svečano su izgovarali strahovite, teške riječi prokletstva: „ Nek je proklet svaki koji pribavi Lokrum za svoje osobno uživanje!“ U zoru, napustili su otok i nikad više na njega nisu stupili.

Tada je na Lokrum bačeno prokletstvo koje se ubrzo počelo obistinjavati. Tri plemića koji su bili prenositelji poruke o zatvaranju samostana, jedan od te trojice bacio se kroz prozor, drugi se utopio u moru na putu prema Lokrumu, a trećeg je ubio vlastiti sluga. Nakon pada Republike vlasnik otoka postao je kapetan Tomašević. Bio je to veoma bogat čovjek, ali je nakon kupnje otoka naglo materijalno potpuno propao te je morao prodati Lokrum. Nakon njega otok je kupio Maksimilijan. Bio je očaran ljepotom otoka i želio ga je preurediti za svoje ljetovalište. Usred šume borova, lovora, palmi, čempresa, naranča, limuna, liljana uživao je kao vlasnik raja sa svojom ženom. A onda ga je benediktinsko proklestvno odvelo u Meksiko, tamo su ga zarobili i strijeljali.

Prokleti otok kupuje dr. Jakopović iz Budinpešte, glasovit po tome što mu je car Franjo Josip I. povjeravao vođenje nekih svojih poslova. Kratko vrijeme nakon kupnje otoka otkrilo se, međutim, da je on, potpuno nelegalno, sebi sam pripisao titulu doktora pravnih znanosti, a da je zapravo bio brijač. Nasljednik otoka bio je njegov nećak i već prvog dana u čamcu prema Lokrumu ga je zahvatio vrlo jak vjetar, prevrnuo mu barku i on se utopio.

Tada su se kao vlasnici pojavili Habsburgovci. Lokrum se dopao prijestolonasljedniku Rudolfu, jedincu sinu cara Franje Josipa I. i carice Elizabete Bavarske. Na Lokrumu je boravio neko vrijeme sa svojom ženom, dopunjujući otočni park egzotičnim biljem. Na kraju je izvršio samoubojstvo.
Tada carica Elizabeta donosi odluku da se kraljevska obitelj mora riješiti tog otoka, nudi benediktincima otok, ne bi li tako prokletstvo bilo poništeno, ali oni, vjerni zakletvi svoje braće prethodnika da se više nikad neće vratiti na taj otok, odbijaju ponudu carskog dvora.

Carska obitelj, opsjednuta strahom da ne izgubi još kojeg člana obitelji, daje svoj novac dubrovačkim dominikancima da prividno kupe otok i upišu se kao njegovi vlasnici, uz uvjet da ga, ako to zaželi netko od Habsburgovaca, može opet kupiti. Unuka cara Franje Josipa I., Kneginja Elizabeta, bila je očarana otokom i bez obzira na prokletstvo, odlučila je kupit otok. Nedugo nakon toga, njezinu baku, po povratku s Krfa u Ženevi, ubija talijanski anarhist, i to zabunom.
I... kraj Habsburgovaca je poznat. Njastraiji sin nadvojvode Franje Ferdinanda ubijenog u Sarajevu 1914. završio je kao agronom, kneginja Elizabeta je u nekom noćnom lokalu u Pragu pucala u neku pjevačicu, pa je se carska obitelj odrekla, i konačno, Habsburgovci su 1918, nakon točno 700godina, izgubili i krunu.
Ali tu nije kraj. Sve nabrojeno samo je onaj dio priče koji prokletstvo Lokruma vezuje uz povijesno poznate osobe. Legenda o lokrumskom prokletstvu se dopunila bezbrojnim pričama i pričicama da su se povijesno istiniti događaji i oni koje je tim događajima dodalo praznovjerje predajnom dogradnjom i preoblikovanjem tijekom stoljeća kulminirali, do sintagme – misterij Lokruma.

Fantazija je isplela mnoštvo misterioznih priča i oko lokrumskih pećina u kojima za vrijeme oluja bjesni more, a njegova se jeka čuje kao teški udarac zemlje o poklopac mrtvačkog sanduka.

Nijedan Dubrovčan neće ostati preko noći na Lokrumu, a oni koji su ostajali nisu se vraćali isti, gonjeni legendom, neki se nikada nisu ni vratili.

Danas je Lokrum pitomo turističko izletište, a sve te legende možda su pridonijele odlučnosti građana drevne Rrepublike da se održe svoji, poznati i slobodni.

19.03.2010. u 16:10 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 12.08.2008.

Legenda s Raba 2

Priča o klesaru Marinu, osnivaču republike San Marino

Prije više od 17 stoljeća Marin se rodio u mjestu Loparu na otoku Rabu. Rastući izučio je zanat za klesara. U vremenima neimaštine Marin je u potrazi za kruhom krenuo preko druge strane Jadranskog mora, pristavši na obala Apenina, smjestio se u blizini današnjeg grada Riminija. Zbog svoje marljivosti i virtuoznosti postao je vrlo cijenjen u kršćanskoj zajednici te tako postade đakon biskupa Gaudientium. Bio je progonjen zbog svojih kršćanskih propovijedi te je pronašao utočište na brdu Titan koji je bio teško pristupačan.
Tamo je sagradio malu crkvu, koje je brzo postalo utočište za sve one što su tražili novi dom i zaklone u njemu. To je bila osnova za razvoj današnjeg grada-države San Marina . Tamo se i danas nalaze ostaci Sv.Marina.

12.08.2008. u 00:45 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.07.2008.

Legenda s Raba 1

Legenda o Sv. Kristoforu

Stara legenda kazuje da je nakon smrti kralja Krešimira IV. Rabljane snašla velika nevolja. Rab su 14. travnja 1075. svojim lađama opkolili italski Normani. Nemoćni da se obrane od brojnog i naoružanog neprijatelja, Rabljani pozvaše u pomoć svog zaštitnika, svetog Kristofora, na taj način što su njegovu glavu u svečanom ceremonijalu iznijeli na gradske bedeme.

I nekim čudom Normani su se udaljili 9. svibnja ne osvojivši grad. Rabljani su dugo vremena posebno obilježavali taj dan, a sv. Kristofora i danas drže za svog zaštitnika, čijim čudotvornim moćima pripisuje još dvije uspješne obrane grada od napada Ugara i Kroata, početkom 12. stoljeća

Sv. Kristofor zaštitnik je grada Raba. 9. svibanj slavi se kao dan grada Raba. Također i dan sv. Kristofora 27. srpnja.

07.07.2008. u 22:57 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 17.04.2008.

Legenda o Crvenom jezeru

Crveno jezero

Jednom u davna vremena živio je bogati Gavan i na rubu Crvenog jezera imao je velike i prekrasne dvore. Njegovo je bilo sve, Imotsko polje i sva okolica. Živio je veoma raskalašno i bio je veliki proždrljivac. Prema svima bio je naprasit i nemilosrdan, osobito prema siromašnima; nije poznavao nevolju i njegova su vrata za sirotinju bila uvijek zatvorena, a kad bi ih otvorio, to bi bilo zato da ih isprebija i otjera. Takav Gavan, a još gora mu žena Gavanuša, opakija i lakomija. Nije znala za Boga, a siromahu nikada nije pomogla, nego im se samo podrugivala i ismijavala ih, tjerajući ih ispred vrata dvora. Gore žene pod suncem nije bilo. Gavan je imao mnogo sinova i kćeri te mislio da će u najvećoj raskoši i zadovoljstvu vječno provoditi dane s njima te im ostaviti svoje bogatstvo.
Djeca se ni po čemu nisu razlikovala od Gavana i Gavanuše.

Jednoga dana Gavan odluči napraviti veliku gozbu za svoje prijatelje, koji su također bili raskalašni i proždrljivi kao i on. Bili su pretjerali svaku mjeru. U tom momentu prikaže se anđeo u liki odrpanog siromaha, tražeći u ime Božje koju mrvicu kruha za sebe i gladnu dječicu koja su bila s njim. Kad je Gavan opazio siromaha, veoma se naljutio što mu za vrijeme njegove gozbe dosađuje. Gavanovi sinovi i kćeri odmah potrčaše kako bi pustili iz veza pse da rastrgaju jadnog siromaha i njegovu djecu. To bi i učinili da se u posljednji trenutak nije usprotivila Gavanuša, ne iz sažaljenja, već zato što je bila trudna i bojala se da joj takvo zlo ne naškodi. Ustala se od stola, uzela komadić kruha te lijevom nogom gurnula pred siromaha, srdito mu govoreći: "Uzmi, gladniče i zahvali našoj blagodarnosti". Anđeo je uzeo komadić kruha, poljubio ga i razdijelio među dječicom. Zatim je zamolio Gavanušu: "Daj mi gospo, na put božji i kapljicu vode da zagasim osušena svoja i ove sa mnom dječice usta, a tebi će Bog dati čestitost u tvom porodu i imanju". Umjesto milosti Gavanuša zamahnu nogom kako bi udarila siromaha govoreći: "Što će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj"?

Na takvo bezdušno ponašanje rasrdi se anđeo, zbaci odrpanu odjeću, u desnu ruku uzme vatreni mač Božjega pravednoga suda i nebo propara nebeskom svjetlošću, prokune Gavana, Gavanušu, njihovu djecu, goste i sve Gavanove dvore, te odleti u nebeske visine. U taj čas nebom zaparaše munje, gromovi zatutnješe, zemlja se strašno zatrese, rastvori se i u nju propuntaše dvori, Gavan, Gavanuša njihova djeca i svi gosti.
Na tom mjestu nastade Crveno jezero, a i ostala jezera u Imotskoj krajini, kakve ih danas znamo.

Još su dan danas na rubu Crvenog jezera ostale zidine za koje se govori da su ostaci velikih Gavanovih dvora.

Činjenica da se u Crveno jezero ne može ubaciti kamen i da mu se ne može izmjeriti dubina...stari to pripisuju legendi o Gavanu a znanstvenici činjenici da je strujanje iznad jezera tako jako da se kamen poput magneta vraća među stijene...u svakom slučaju ako ikada budete prolazili onuda stanite i probajte ubaciti kamen...navodno da onog koji uspije ubacit kamen prati vječna sreća... mozda bas vi budete te srece.

17.04.2008. u 22:56 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 16.04.2008.

Legenda iz Gornje Stubice

Seljačka buna

Godine 1573. nakon što su se uzalud žalili caru i banu na zlodjela stranih plemića, seljaci su u znak protesta prestali plaćati nerazumne poreze. Tako je jedan od najgorih plemića Franjo Tahi (Tahy) poslao svoje naoružane plaćenike, ali su ih seljaci s oružjem spremno dočekali. Zbog tog otpora Hrvatski sabor je seljake proglasio izdajicama domovine, na što su oni odgovorili sveopćim ustankom protiv feudalnih gospodara.

Za vođu bune izabran je Ambroz Gubec (kasnije nazvan Matija) iz Gornje Stubice. Seljaci se nisu samo ograničili na rušenje nepravednog poretka, nego su napravili program po kojem su planirali ukinuti vladavinu plemstva i uspostaviti seljačku vladu, koja će voditi brigu o porezima i drugim davanjima za obranu domovine od Turaka. Gubec je sa svojim najbližim suradnicima i prijateljima Ilijom Gregurićem, Andrijom Pasancem, Nikolom Pozepcom, Vinkom Lepoićem i drugima podigao seljake na ustanak krajem siječnja god. 1573.. Pokret seljaka brzo se je proširio, a buna je zahvatila 60 vlastelinstava na područjima Hrvatske i Slovenije.

Feudalna vojska je brzo slomila bunu. Tako je već 5. veljače 1573. kod Krškog slovenske kmetove rastjerao kapetan žumberačkih uskoka Josip Thurn, a dan kasnije je podban Gašpar Alapić razbio kmetsku vojsku kod Kerestinaca. Jedino su ostali neporaženi Gupčevi pobunjenici u hrvatskom zagorju kod Stubičkih Toplica, koje je 9. veljače 1573. napala plemička vojska pod vodstvom Gašpara Alapića. Iako su seljaci bili loše naoružani i bez konjaništva, pružili su tako žestok žestok otpor, da se nije znalo tko će pobijediti sve dok feudalnoj vojsci nije stigla pomoć.

Gubec je nakon bitke zarobljen i odveden u Zagreb, gdje je okrutno pogubljen na Markovom trgu 14. veljače god. 1573.

16.04.2008. u 18:05 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 15.04.2008.

Legenda o dolazaku Hrvata

Dolazak Hrvata

Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (912-959) u svom djelu "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio") napisao je o dolasku Hrvata u današnju domovinu sljedeće: "Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme s onu stranu Bavarske gdje su sada Bijelohrvati. Jedan od njihovih rodova, petero braće - Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelili su se od njih, došli su zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju i našli Avare u posjedu te pokrajine. Pošto su neko vrijeme međusobno ratovali, pobijedili su Hrvati; neke su od Avara pobili, a ostale prisilili da se pokore. Otada su u toj pokrajini zavladali Hrvati; i sada još ima u Hrvatskoj potomaka Avara i vidi im se da su Avari... Od Hrvata pak koji su došli u Dalmaciju odijelio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom; a i oni su imali samostalnog kneza koji je također sam slao knezu Hrvatske darove u ime prijateljstva."

Car Konstantin VII. Porfirogenet također navodi, da su Hrvati došli u današnju domovinu početkom 7. stoljeća na poziv bizantskog cara Heraklija, da mu kao ratni saveznici pomognu u borbi protiv divljih Avara. Hrvati koji su bili organizirani kao pleme ratnika-konjanika i poznati zbog svoje snage nisu bili slučajno izabrani. Bizantsko Carstvo je računalo da će Hrvati nakon što im pomognu u izvršenju njihovih planova, nestati s vremenom kao što su nestali i njihovi prijašnji saveznici, ali su se grdno preračunali.Za razliku od Bizanta, Sveta Stolica nije podcijenila nego je pravilno prosudila mogućnosti hrvatskog naroda. Tako su u papinskom ljetopisu "Liber Pontificalis" zabilježeni prvi kontakti i veze između pape i Hrvata. U njemu je zapisano da je papa Ivan IV. Dalmatinac (640-642) poslao u Dalmaciju i Istru opata Martina, kako bi platio otkupnine za zarobljenike i kosti starih kršćanskih mučenika. Opat Martin je zahvaljujući pomoći hrvatskih vođa putovao Dalmacijom, te je
ujedno "snimao" situaciju za uspostavu stalnih odnosa.

Hrvati će ubrzo nakon doseljenja prihvatiti kršćanstvo zahvaljujući Svetoj Stolici, koja je obavljala pokrštenje po uputama iz bule mudrog pape Grgura I. Velikoga, koji je zagovarao da se primjenjuju nauci prave vjere običajima pučkog poganskog vjerovanja. Pa tako papa Grgur I. Veliki između ostalog navodi: "ne uspinjemo se skokom na vrhunac jedne gore, nego pomalo, korak po korak... U prvom redu treba izbjegavati rušenje hramova idola; dovoljno je oboriti idole, a onda svetom vodom blagosloviti hramove i u njih staviti svete moći... Ako su hramovi dobro građeni, dobra je i korisna stvar da prijeđu iz službe demonizma u službu pravoga Boga; jer narod, vidjeći tako preobražena svoja stara svetišta, po svojoj će navici biti sklon dolaziti onamo i štovati pravoga Boga...".

15.04.2008. u 15:26 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< travanj, 2010  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (7)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (17)
Ožujak 2008 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Prikupljanje legendi iz svih krajeva Hrvatske

Kontakt

krapinausrcu@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se