četvrtak, 23.04.2009.
Stanje Mirovanja
|
jutro kroz prozor reflektira oblak,
kapci posljedično odumiru. a htjela sam te vidjeti. još jučer. umalo sam nestala u tvom okršaju s vratima. utvaro, možda se nisi ni dogodio. vjerujem da bi to tražilo previše sudjelovanja. opet me stavljaš na vagu. |
srijeda, 01.04.2009.
cijeli sam život ispohađala
|
... No s notama mi u početku nikako nije išlo. Tipku pritisneš, a notu? Tipka postoji, ovdje je, evo je, crna ili bijela, a note nema, nota je na liniji (na kakvoj??). Osim toga, tipka se čuje, a nota ne. I čemu nota kad postoji tipka? i ništa nisam shvaćala sve dok jednom na naslovnici čestitke, koju mi je Avgusta Ivanovna dala za Glückwunsch majci, nisam vidjela kako u notnom stanu umjesto nota sjede - vrapčići! Tada sam shvatila da note žive na grančicama, svaka na svojoj i od tuda skaču na tipke, svaka na svoju. Tada one - zvuče. Neke od njih, zakašnjele (kao djevojčica Katja iz "Večernjih dokolica": vlak, mašući, odlazi, a zakašnjele Katja i dadilja - plaču...) - zakašnjele, kažem, žive iznad grančica, ne nekakvim zračnim grančicama, ali i one skaču (i ne uvijek na pravo mjesto, a tada je falš). Kada prestajem svirati, note se vraćaju na grančice i spavaju kao ptice i kao ptice nikada ne padaju. Poslije dvadeset i pet godina sve su mi one pale i čak su se bacile:
svaka se nota bacila s lista, svaka iskrenost s usta... No note, iako sam ih uskoro započela odlično čitati s lista (bolje nego s lica odakle sam dugo, dugo čitala - samo najbolje!) - nikada nisam zavoljela. Note su mi - smetale: smetale gledati, točnije ne-gledati na tipke, skretale od melodije, skretale od znanja, skretale od tajne, kako obaraju s nogu tako su obarale i s ruku, smetale rukama da same znaju, uvlačile se kao treća strana, kao "vječni treći u ljubavi" iz moje poeme (koju zbog jednostavnosti - njezine ili složenosti - moje, nitko nije razumio) - i nikada sigurnije nisam svirala kao kada bih svirala napamet... Marina Cvetajeva, Ono što je bilo, 2005., prijevod: Adrijana Vidić |
