Hello Yellow

Koliko nam treba da napravimo glupost? Računajte u čemu hoćete. U litrama, u mjericama (duplim, lakše je), u godinama, u iskustvu.. nije bitno.
Ja nikako da odmjerim. Iako, u zadnje vrijeme se uhvatim kako često govorim "malo mi je falilo". I to je poboljšanje. Bar se ne lupam po glavi kad se osvjestim u isparavajućem stanju. I bar nisam mutava. Manje-više.



Došao je tren u kojem se sve posložilo. U kojem sam se osjećala kao u novom stanu. Već opremljenom nekom drugom rukom. Sviđao mi se ili ne, prihvatila sam ga. Moj je. Ionako ne daju da ga prodam. Htjela sam ga preurediti. I jesam.

Spustila sam kofere i otišla po kanticu Jupola. Zavrnula rukave. I udrila bojati. Malo žute ne škodi. Pa počela gurati namještaj. Napravila mjesta. Digla tepihe i oprala zavjese. Izbacila suvišno. Počela trpati u neku prostoriju na dnu hodnika. Tamo je pukla žarulja. I nisam ju imala namjeru promijeniti. Bitno da sve štima tamo gdje je svjetlo. Zrak.
To me zabavljalo nekoliko dana. Fizički i me(n)talno. A onda se više nije imalo što za nadodati. Presvlaka na fotelji za zakrpati. Uslijedio je pogled u prazno. U hladan, friško obojan stan. Nije bilo nikog da ostavi stopu. I to me razljutio više od smeđeg broja 44 koji se obično ocrtava na zidu desno od stola na koji se redovno dižu noge.
Prvi gost. Razgledavanje. Otvaranje svih vrata kroz hodnik. Pa i onih na dnu. Upalila sam prenosnu lampicu da dotični vidi što se tu krije. Trebala sam zažmiriti. Ili ga ostaviti samog. A ja, budala, provirila s njim. I vratila se na početak. Svoje priče. I ovog posta. Pa krenula u glupost.

Otada, računam u žaruljama.

I iznajmljujem prozračan stan. Od rente si plaćam razna svratišta. Meni dobro. U najgorem slučaju, imam se gdje vratiti. I paliti i gasiti svjetla po vlastitom nahođenju. I otvarati vrata radoznalim gostima samo u slučaju da nemaju prošlost u meni. Jer, ako su radoznali i kad se radi o onome o čemu znaju više od mene same, znaju me natjerati da selim. U nešto staro. I nezdravo. I, što je najgore, njihovo.