Razgovarajmo o krugu

Bioetika je poziv filozofima da uđu u jedno područje koje im je strano, a ne bi im smjelo biti jer se tu događa čovjek, možda intenzivnije i presudnije nego bilo gdje drugdje. To je poziv filozofima da ozbiljno shvate probleme koji se javljaju unutar bioloških znanosti i da uspostave most prema znanstvenicima koji već u tom području jesu. S druge strane, to je poziv znanstvenicima za uspostavljanje istog mosta. Mnogi među njima uviđaju da znanje koje posjeduju više nije samo moć ostvarivanja ljudski vrijednog, već i opasnost za preživljavanje čovječanstva, pa čak i izopačivanje života. Naime, o ljudskim se vrijednostima ne može raspravljati ostajući pritom na razini bioloških znanja. Egzaktno, tj neposredno aplikativno biološko znanje traži sponu sa mudrošću. Tu istu sponu traži mudrost sa znanjem, da bi uopće bila i bivala kao mudrost. Naime, bez te spone sa realitetom mudrost se okreće u puku spoznaju. Ne samo filozofi, već i bio-znanstvenici u tom razdvajanju postaju, kako bi rekao Heraklit, mnogoznalci bez mudrosti. Bio-znanstvenici to postaju zato jer im je kao znanstvenicima mudrost van dosega, a filozofi, jer nisu našli načina da uđu u područje gdje se život na presudan način događa. O tom, za autentičan ljudski život bitnom razlikovanju pukog spoznavanja i mudrosti govori Nietzsche u jednom od svojih ranijih radova:
„U nekom zabitnom kutku svemira, treperavo razlivena u bezbrojne sunčeve sustave, bilo je jednom zviježđe na kojemu lukave životinje iznađoše spoznavanje. To je bila najobjesnija i najlažljivija minuta „povijesti svijeta“; ali ipak tek minuta. Nakon nekoliko udisaja prirode skameni se zviježđe i lukave životinje moradoše umrijeti.“*

U nastavku govora o spoznaji Nietzsche je naziva kukavnom, sjeni nalik, prolaznom. Ona se unutar prirode pojavljuje bez svrhe, samovoljno. Ona nema misiju da vodi nadljudski život. Samo je čovjek kao njezin tvorac uzima tako patetično kao da bi se u njoj okretale osi svijeta. Ona napuhava, zastire oči i osjetila zasljepljujućom maglom. Njezin učinak je zabluda, a glavne sile pretvaranje, obmanjivanje, ulagivanje, laganje i varanje, lepršanje oko plamena taštine. Na kraju zaključuje da ništa nije nepojmljivije od toga kako se među ljudima mogao pojaviti pošten i čist poriv za istinom.
„Što čovjek zapravo zna o sebi samom! Uspijeva li on ma i jednom sebe potpuno percipirati, recimo kao u nekom rasvijetljenom stakleniku? Ne prešućuje li mu priroda previše toga, da bi ga s onu stranu zavijutaka crijeva, hitrog tijeka krvnih žila, zamršenih živčanih uzdrhtaja, stjerala i zaključala u oholu lakrdijašku svijest! Odbacila je ključ i jao kobnoj znatiželji koja bi jednom uzmogla kroz pukotinu pogledati van i dolje, i koja bi tad naslutila da čovjek počiva na onome nesmiljenom, pohlepnom, nezasitnom, ubilačkom, u ravnodušju svojega neznanja i, tako reći, viseći u snovima na leđima tigra. Odakle, svega mu na svijetu, pri toj konstelaciji poriv za istinom?“

Govoriti istinu, ne lagati, biti istinoljubiv jedna je od četiri prastare sveobuhvatne smjernice koje se susreću u mnogim religijama svijeta, a prihvaćene su u načelima za novi svjetski etos na drugom zasjedanju Parlamenta svjetskih religija u Chicagu 1993. Ona kod Nietzschea, kao pars pro toto, uključuje i ostale. Djeluj pravedno i fair, odnosno Ne kradi! imaj strahopoštovanje prema životu, odnosno Ne ubij! Poštuj i ljubi drugoga, odnosno Ne ponašaj se razvratno!. Zato se njegovo pitanje može proširiti: Zašto, svega mu na svijetu, u čovjeku ne prevladava poriv za pravednošću, za poštivanjem života, za poštovanjem i ljubavlju prema drugom? Zašto umjesto svega toga u čovjeku vlada poriv za ubijanjem, laganjem, nepravdom, razvratom. Odgovor leži u petom načelu koje se uz spomenuta četiri nalazi na drugoj ploči Mojsijevog dekaloga, a Parlament svjetskih religija ga nije posebno istaknuo. Nietzsche ga u gore spomenutom tekstu nije zanemario. To je zahtjev za oslobađanjem od pohlepe odnosno nezasitnosti: Nemoj hlepiti!

Znakovito je zašto zahtjev Nemoj hlepiti! Parlament svjetskih religija nije spomenuo. Kao da je htio upozoriti na njegov značaj upravo njegovim izostavljanjem. Tako se ukazuje na korijen svih ostalih zala. Upravo zbog pohlepe ubijamo, zbog pohlepe krademo, zbog pohlepe lažemo, zbog nje bludimo. Upravo je ona poriv suprotan onim za istinom, pravednošću, životom i ljubavlju. Ona je krivo usmjerena žudnja, izopačena želja. Ona je glad za životom i ljubavlju. Krivo je usmjerena jer se život i ljubav ostvaruju u jednom drugom usmjerenju – kao glad za istinom i pravednošću. Zato Isus u svojoj propovijedi na gori ne naziva blaženima one koji su gladni života i ljubavi. Svoju ljudsku glad utažit će oni koji su gladni pravednosti.

Pravednost se u Bibliji ne misli usko unutar pravnih okvira već kao vrlina koja uključuje ispunjavanje svih Božjih zapovijedi. Njeno ostvarenje nas opravdava pred Bogom, pred drugima, pred nama samima, pred životom. Samo pravednik uistinu živi. Isus posebno ne inzistira na pravednosti u juridičkom smislu. On to prepušta Rimljanima. On nije društveni obnovitelj. Ono što njega najviše pogađa i na što on posebno cilja nije društvena nepravda, već ono što je u njenim i ne samo njenim korijenima – moral odvojen od života, spoznavanje dobra i zla koje otkriva samo to da si gol, ljudski mrtav, prisiljen da se zaštitiš licemjerjem. Isus daje i odgovor na pitanje, otkud čovjeku poriv, glad za pravednošću i istinom. Ona će se u njemu pojaviti ako dopusti Bogu da ga oslobodi od iskonske pohlepe, da ga opravda. Daje mu svoju pravednost da bi mu njome mogao uzvratiti. Čovjek je sam ne može dosegnuti, ali to ne znači da mu ne pripada. Ona mu pripada, i to iskonski. Naša ljudska glad, glad je za pravednošću. Da bi nas za nju oslobodio, da bi nam je dao, Bog s nama ne manipulira, ne ugrožava našu slobodu, naše dostojanstvo, naš identitet. Biti vođen Isusovim Duhom nije isto što biti vođen računalom koje je netko povezao s našim sustavom neurona**. Njegova intervencija u naš život, u našu dušu i u našu tijelo ne može biti upitna kao što može biti upitna, na primjer, intervencija u genetski kod.

Prema Knjizi postanka pohlepa je vezana uz spoznaju dobra i zla, onog čina kojim su Adam i Eva htjeli postati poput bogova. Dobro i zlo se ne otkriva onima koji spoznavaju već onima koji su mudri. Spoznavanjem dobra i zla čovjek podvaja stablo koje je stajalo kao jedno usred vrta Edenskog na dva stabla: na stablo spoznaje i na stablo života. Ovo drugo se od njega posve odvaja i to ne nekom dodatnom intervencijom već samom uspostavom stabla spoznaje. Jedući s njega čovjeka je zahvatila smrt – drugim riječima, život se od njega tako odvojio da ga ne može ponovo zadobiti ukoliko ne uspostavi opciju nepodvojenog stabla života, odnosno mudrosti. Bioetička literatura se često poziva na ovo biblijsko mjesto, ali nažalost bez pravog razumijevanja. Tu se fiksira postojanje dvaju, od samog početka odvojenih stabala, a čovjekova povijest se prikazuje kao put na kojem dolazi do premještanja interesa sa jednog stabla na ono drugo. Na početku povijesti čovjek dira u stablo spoznaje dobra i zla, a napretkom znanosti koja kulminira u biogenetici, dolazi u situaciju da intervenira i u stablo života***.

Ovim našim tekstom priklanjamo se onim bioetičarima koji bioetiku shvaćaju kao most između egzaktnog znanja o životu i mudrosti razlikovanja dobra i zla. Takva bioetika ne bi bila biocentrična, već bi bila novi filozofski pothvat. Bilo bi to ulaženje filozofije u područje gdje su joj vrata bila zatvorena, njeno novo potvrđivanje kao ljubavi prema mudrosti. Takvo shvaćanje možemo naći kod Huga Tristrama Engelharta u knjizi The Foundations of Bioethic. Uviđajući krizu bioloških znanosti s jedne strane i krizu etike s druge strane , on vidi izlaz upravo u gore spomenutom prevladavanju podvojenost mudrosti i znanja.

Bioetika ne može biti drugo nego na jednom novom području zaživjela etika. Naziv bioetika u kojem se uz etiku veže pojam života, odnosno egzaktnog znanja o njemu jest upozorenje na onemoćalost filozofije, odnosno etike na području bioloških znanosti i s njima povezanim problemima. Riječ etika zbog onog što se u njoj zbiva gubi na snazi pa joj vezanjem uz neku drugu riječ treba ukazati na prostor koji je također mjesto njenog prebivanja. Slično je sa drugim, takozvanim hypen etikama, na primjer s poslovnom etikom, jer etika je onemoćala i na drugim područjima, kao što je područje ljudskog rada, proizvodnje, potrošnje. Ma što uz etiku vezali, ma na koja područja joj tim vezivanjem ukazivali, ona je uvijek kao istinska ljubav prema mudrosti i življenje te ljubavi - etika naprosto. Ma u koje god područje ulazila ona može biti samo jedno – ono što je izrekao Sokrat u Platonovoj Državi: apologija i pohvala pravednosti **** (Država, 358 b). Kao takva ona mora preusmjeriti našu žudnju, da ne bude pohlepa, već glad za pravednošću.

Na već spomenutom drugom zasjedanju Parlamenta svjetskih religija, gdje su usuglašene četiri osnovne smjernice svjetskog etosa, spominju se još tri zahtjeva. Prvi je potreba svijesti da nema novog svjetskog poretka bez svjetskog etosa. Drugo je potreba svijesti da nam ljudskost kao najviša vrijednost nikad ne bude sredstvo već uvijek svrha. Treće je, po mom mišljenju najpresudnije, a to je potreba svijesti o tome da nam treba promjena svijesti, odnosno preusmjerenje naše žudnje. Tko želi sačuvati svoj život taj će ga izgubiti, a tko ga usmjeri prema pravednosti i istini, zadobit će ga.