Još o prašini



petak , 16.02.2007.

Prašina, sitne čestice nečistoće koje se najčešće u oblacima uzdižu i kovitlaju u zrak pokraj puta. Šoferima je to prva asocijacija. Domaćicama pak je to ona grozna siva naslaga koja ima sposobnost da se pojavljuje na namještaju kao njegov sastavni dio. Ima u njoj čestica zemlje, tkanina, tepiha, obične ulične prašine, pa čak i mikroorganizama. Prašina je materijalna i prema zakonu o očuvanju materije je neuništiva.

Prašina je i metafora. Svaka riječ, akcija ili događaj koji uzdrma užu ili širu okolinu a komentari se množe u oblacima mogla bi se nazvati “dizanjem prašine”. Problem je u tome što je nitko ne čisti.

Ljudi po prirodi rođeni za dizanje prašine, u tom metaforičnom smislu.. Neki je dižu svjesno a neki nesvjesno. Nešto bih opet komentirao ali bez ikakve namjere da proširujem oblake. Dizanje prašine je već postala umjetnost. Dizanje prašine je postala profesija. Za profesionalno dizanje prašine trebate biti spretni. I kao i u svakoj profesiji možete svoj proizvod napraviti sami a možete iskoristiti i neći tuđi rad. Što je veći oblak prašine bolje za vas jer vas se od dalje vidi. I kvaliteta prašine je također važna. Od kakvih se čestica sastoji, u kojem smjeru ćete je otpuhnuti, odakle će se podići njen famozni oblak i u čije će nosnice zapeti.

Politika praši sve u šesnaest. Oni već imaju oblake koje neprestano dotjeruju. Na neke zaborave pa im druga strana dobro puhne i vrati ih natrag na ishodište. Onda oni kažu to nije naša prašina, a ako je, onda ste je modificirali. Ili je to ona koja je ranije bila vaša. Mi uglavnom mašemo rukama jer oblak prašine je prilično amorfna stvar pa je zato pogodan za ono čemu služi bez da mu se pokoji put otkrije izvor.

Iza politike tu su mediji, da malo suzimo priču. Njima je to profesija. Oni proizvode, popravljaju i otkrivaju u zametku ogromne količine prašine. I oni to rade savršeno. Ne treba to gledati samo s negativnog aspekta. Ta prašina je medij za prijenos podataka i može se iskorisiti u pozitivne svrhe, kao što znamo iz dnevnih medija.

Kao i obično, ja se prvo nalaprdam koječega pa tek na polovici posta krenem na bit. Mali zavidni čovjek također praši. Svi mi prašimo više ili manje, namjerno ili nenamjerno. Bez reda. A što se događa s tim našim oblačićima koji se vide jedva s desetak metara? Netko ih gleda. Profesionalci.

Suzimo još priču. Ovdje na blogu već već skoro 4 godine lebdi lagana izmaglica. Svako malo netko nešto pokrene. To se primijetilo već odavno. Onda su neki oblaci kao Vibi, pa ukori blogerima, pa dnevnik jedne Ane i slični izazvali profesionalce i uskoro se sve prašilo da je milina. I to se pokazalo kao dobro. Nekima. A nekima ne. Kako god bilo, danas se to može korisno upotrijebiti. Ako znate na pravom mjestu u pravo vrijeme podići mali oblačić prašine sve su šanse da ćete uskoro nakratko prekriti nebo. Ako tako želite.

Pogledajmo par primjera. Nedugo je Večernji izazvao omanji atmosferski poremećaj angažirajući dvoje poznatih ljudi da pišu blog. Bio je to lijepi i šareni oblak koji su svi zapazili. Onda su na tim blogovima zaredali komentari i digla se tolika prašina, ona sivo crna, da se moglo vidjeti do Luxemburga. Ali ovaj put su je podigli oni manji ljudi, ne naširoko poznati, već anonimni i poluanonimni, koji su samo imali nešto reći o lijepom i šarenom Večernjakovom oblaku. I tako je jedan mali oblak uletio i u urede Jutarnjeg. Jutarnji je svojedobno digao popriličnu prašinu recenziranjem hrvatskih blogova. Kako nisu svi bili zadovoljni mišljenjem recenzenta prašilo se naširoko i nadugačko. Onda kad se više nije moglo disati. Pa je prestalo. Sad je Jutarnji uvidio da konkurencija prekriva veći dio blogerskog neba pa su ubacili par anonimaca u komentare ne bi li oni još malo zaprašili i time učinili nešto za opću bolju vidljivost. Pokazalo se to kao neučinkovito jer je oblak prašine bio sve veći i veći, a oba oblaka, i onaj šareni i onaj sivo-crni radili su svoj posao kako treba. Onda je došlo do preokreta. Jutarnji je proučio malo detaljnije što se događa sa onim malim oblačićima prašine. Pa su utvrdili postojanje čestice koja se zove “novinari koji pišu blog, za pare, fuj!”. Odabrali su zatim smjer “fućkaš novinare” i angažirali nekoliko blogera da pišu novine. Taj se oblak sad sasvim drugačije razvija. Čak je i stanoviti recenzent (oko kojeg se prašina uglavnom slegla) odlučio ponovo progovoriti pa je nahvalio spomenute blogere možda po prvi put u životu podigavši oblak u svim bojama. I još malo dalje, uzeli su si za pravo malo proanalizirati kakav je to oblačić prašine podigao njihov novi bloger a u svezi Večernjakovih blogera. Tako su dobili kredibilitet. Njihova se čestica zove “blogeri koji piše novine, za novac, yes!”. Je li tu nešto sporno?

Nema što, profesionalno i s jedne i druge strane. Rekao sam prije da su to profesionalci, to je njihov posao. Ne postoji univerzalna istina. Postoje samo oblaci prašine u kojem je svakome na volju pronaći istinu koja mu odgovara. Nitko nema pravo reći “moj oblak je jedini dobar i lijep”.

Čitam i Malenicu i Mišaka, čitam i T-Zombixa i novac, na primjer. Meni su svi dobri, svaki u svom području. I u čemu je kvaka?
Večernji i Jutarnji rade svoj posao, neminovno je da su napravili to što su napravili. Takva su vremena, takvi su trendovi, takva je tehnologija, takve su mogućnosti. Bilo bi čudno da to nisu napravili. Zašto mali ljudi praše oko toga?
Malenica piše onako kako zna i želi, ne treba se slagati s njom. Ali ne treba je vrijeđati i prašiti tek toliko da se praši.
Mišak je prošao malo bolje ali i njemu su nekoliko puta zaprašili, tek toliko da ne misli da je sve pet. Zašto?
T-Zombix je legenda bloga, moguće najčitaniji, sve što zna dijeli nesebično i nitko mu to ne može osporiti. Neki su mu sprašili da je izdajnik. Bože sačuvaj.
Novac zna toliko o financijama da bih mu najrađe platio pet kuna svaki put kad otvorim blog da bih nešto naučio. Dvornikove neću ni spominjati, oni su i glumci i blogeri i novinari. I već postoje mudrijaši koji praše li praše. Čemu to?

Zavist je jedna od najdestruktivnijih emocija. Ona uništava zavidnoga i čini štetu njegovoj okolini. Zavidni ljudi dižu uvijek prašinu, dajte im bilo kakvog materijala. Oni su takvi i gotovo. Svijet je protiv njih i oni su se dužni braniti. Takav je njihov stav. Neki čak idu tako daleko da brane i nas ostale. Od silnih prašina veće se odavno ne zna koji je čiji oblak.

Zavist funkcionira na jednom nepisanom pravilu. Ako si bolji od mene, ako imaš ono što ja nemam, ako me u bilo čemu natkriljuješ, ja ću te spustiti malo niže, ocrniti te, sve tvoje poteze ću prikazati kao loše, tako da će izvana u tom silnom oblaku prašine izgledati da sam ipak ja bolji. A ostat ću i dalje to što jesam.

Zašto ne umjesto toga učiniti sebe boljim, dati si truda, zaslužiti biti bolji i istovremeno priznati da u ovom trenutku to nisi.

Moja počast Večernjem koji se dosjetio pokrenuti svoju blog kampanju, počast i Jutarnjem koji je našao svoj način sa odgovor. Pokazali su da vladaju poslom koji rade i da su spremni dok postoje tražiti nove načine i nova rješenja. Pa mi i očekujemo od njih da prate stoljeće u kojem se nalaze, zar ne? Počast i blogu koji se eto nalazi u sredini i služi kao spona. To su ljudi koji rade cijele dane i ne treba vjerovati da je drugačije. I nije im lako. Kad bi bilo, onda bi svatko mogao imati svoj portal. A nema ga.
Svaka čast Malenici koja u silnim oblacima prašine i dalje šiba po svome. Iako je uglavnom kritiziraju vidim je boljom od sebe jer to može izdržati. Ja ne bih. Čast Mišaku koji je u kratko vrijeme skupio mnogo čitatelja. Koliko samo vremena taj čovjek troši da bi napisao ono što piše i da bi pripremio emisije koje priprema. I on je bolji od mene jer ja o njegovim temama nemam dovoljno argumenata. To su ljudi koji suprotno mišljenjima, ne sijede po cijeli dan u fotelji i čekaju da im nešto padne s neba. Ako je koji dan ležerniji to ne treba nikome uzeti za zlo. Jeste li pokušali kad napisati post o nekoj temi, ali ne onoj koja vam padne na pamet nego po narudžbi. Da biste to napisali a ako ne potrošite min 5-6 sati na kvalitetno istraživanje napisat ćete obični šund ili prepisati od nekog drugog. Jer treba nešto znati da bi se napisalo. I ovo što sad pišem nije apsolutna istina. Ovo je samo moje mišljenje i ne treba nikoga uzrujavati.
Počast T-Zombixu koji nije novinar ali je iskoristio priliku koja mu se ponudila kao blogeru pa piše kolumnu. I svaka mu čast na tome što ga baš briga što mi mislimo, on ulaže svoje vrijeme u traženje svojih tema. Mi ne plaćamo njegove račune. I on je bolji od mene jer piše blog redovito, zanimljiv je i zna što govori. Zaslužio je da ga netko angažira. Jednako vrijedi i za novac. Da ne znaju to što znaju, da nisu uložili (i još ulažu) vrijeme da bi to znali, nikad ih nitko ne bi trebao niti tražio. I što njima svima treba reći? Pa nije valjda vi ste bezveze, trebali su uzeti mene, ali ja ne bih htio jer bi mi to bilo ispod časti.... Aha, sigurno.

Dakle, zavist na stranu. Prestati dizati prašinu i žaliti se na one koji su iskoristili priliku. To nikog neće dovesti niti s bloga u novine niti iz novina u blog. Tko i ne želi dospjeti drugdje nego je sad nek samo kaže “super, svaka čast” i pusti druge da žive kako im paše. Ako o datoj temi netko zna više, uvijek je uputno argumentirano diskutirati. Ali ako ne zna, prašina neće pomoći. Jer svaki oblak najbolje i najviše govori o onome tko ga diže, bez obzira kojim ga likovima nakitili.

Ako bude među vama onih koji bi ovu moju laičku dizertaciju komentirali, molim ponovo, ne dižite prašinu oko toga što sam napisao, nije vrijedno. Uz to, baš sam neki dan glancao po blogu.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se