Pticama selicama zovemo ptice koje tijekom godine mijenjaju svoja obitavališta. Masovno se sele s jednog kraja planeta na drugi kako bi iskoristile povoljniju klimu i izvore hrane i razmnožavale se unatoč problemima koje im stvara naš planet kružeći oko Sunca. Godinama su postojala neka neodgovorena pitanja. Kako ptice znaju kuda moraju letjeti? Kako se nikad ne izgube iako prevaljuju udaljenosti od tisuća kilometara?

Zagovornici Darwinove teorije evolucije smatraju da je odgovor u samoj evoluciji, kolektivnom pamćenju, o čulu koje je priroda stvarala milijardama godina.
Naravno, u teoriji jedinstvenog i svemoćnog Stvoritelja Sunca, Neba i Zemlje stvar je puno jednostavnija. On je to jednostavno tako stvorio. Napravio je ptice tako da znaju kuda idu.
Iako su ova dva rješenja u neslaganju, ptice i dalje lete točno prema svom cilju. Nezavisna teorija, koju bismo mogli nazvati 'teorijom zdravog razuma' daje nam nova rješenja. Jedine stvarne činjenice za koje se možemo uloviti pri određivanju smjera i strana svijeta daju nam nebeski i drugi objekti koji se tko zna kako snalaze u prostoru ili se ponašaju u skladu s nekim njegovim zakonitostima.

Imate li sekstant? Ova pametna naprava može vam pokazati smjer sjevera ako ste u stanju vidjeti sunce i ako znate doba dana (i ako se, naravno, znate njime koristiti). Čak možete precizno odrediti svoj položaj na zemaljskoj kugli. Na jednostavnije načine ljudi su naučili da mahovina raste sa sjeverne strane debla, da su crkve i grobovi okrenuti u određenim smjerovima u različitim kulturama, da snijeg prije okopni na južnim stranama krovova, krošnji i brda, da čak i pomoću običnog sata na kazaljke možete vrlo precizno odrediti strane svijeta...

Ali ptice? Sa svojim ptičjim mozgom koji barata s nekoliko osnovnih naredbi kao što su jedi, leti, pari se, leži jaja, sjedi na jajima, skupljaj hranu, svakako se ne zna služiti tim sofisticiranim rješenjima - njih naime treba vidjeti i razumjeti.

Nauka se složila u jednom. Kompas je naprava koja okreće iglu uvijek prema sjeveru zahvaljujući magnetskom polju planeta. Magnetske silnice Zemlje struje od sjevernog prema južnom polu, obavijajući planet. Dugo se špekuliralo da ptice imaju osjet za magnetsko polje Zemlje te da im je ono osnovni orijentir pri njihovim dugim migracijskim letovima. Kako to rade nitko nije znao odgovoriti. Ipak grupa europskih znanstvenika tvrdi da je saznala odgovor na to. Otkrili su molekule koje su nazvali kriptokromi (cryptochromes). Koliko god sam proučavao objašnjenja nisam u potpunosti shvatio kako funkcioniraju. Kriptokromi postoje u velikim nakupinama u retini ptičjeg oka. Pojavljuju se u parovima koji su osjetljivi na zemljino magnetsko polje i na taj način daju ptici 'čulo' za magnetsko polje. Da ne bi sve bilo tako jednostavno, kriptokromi su molekule osjetljive na svjetlo, i to ne bilo kakvo već samo na plavo i zeleno. Ukoliko, navodno ptica ne vidi, na primjer, plavo nebo ili zelene šume i pašnjake, njezino magnetsko čulo nestaje jer se kromosomi drugim bojama ne pobuđuju. Ludo, zar ne? Kriptokromi su otkriveni i na raznim drugim mjestima u živim bićima. Postoje i u biljkama. Kako mahovinna zna na kojoj strani stabla mora rasti? Iako biljke nemaju oči magnetsko čulo je razvijeno i u njima.

To me dovodi do male dizertacije. Znanstvenici tvrde da mnoga živa bića imaju magnetsko čulo ali ga ne koriste, jer im, naime, ne treba. Tako dolazimo i do ljudi. Imaju li ljudi magnetsko čulo? Izgleda da imaju. Čak štoviše, tvrdi se da je razvijenije u muškaraca nego u žena.

I zaista. Razmišljajući o mnogim svojim putešestvijama prisjećam se da mi je nekakav blesavi i neobjašnjivi osjećaj za smjer razvijen u tolikoj mjeri da sam potpuno odustao razumno ga objasniti. Ako je to čulo, svaka mu čast. Kao kad idete preko ceste i istovremeno razgovarate s nekom osobom. Čulo sluha radi za vas, čuje auto, i zaustavlja vas, pa vas zatim pušta dalje a da niste ni prekinuli razgovor.

U velikom nepoznatom gradu krenem automobilom na mjesto za koje mislim da znam gdje se nalazi. Ali, avaj, regulacija prometa nervira jednosmjernim režimom ulica i neminovno idem u smjeru u kojem me vodi ulica umjesto u onom u kojem zapravo želim. Ne poznavajući grad potrebno je negdje skrenuti i vratiti se na mjesto koje će me dovesti do cilja. I tako križanje po križanje, slijedeći bijele strelice na plavim krugovima dolazim sasvim blizu mog cilja. Na neki način uvijek znam gdje sam i koji od nametnutih smjerova mi je najpoželjniji. Primijetio sam da to bolje funkcionira za vrijeme vedra dana. Je li to zbog toga što je nebo plavo pa kriptokromi budu aktivirani?
Jednako je u šumi. Kažu da je šuma na sve strane jednaka kad si jednom u njoj. Ja se nikad nisam izgubio u šumi. Možda nisam pogodio smjer u metar ali barem sam išao tamo gdje sam očekivao da ću pronaći naselje, sjeverno, južno, zapadno....

Vozim se autobusom, zaspim i ne pratim put. Kad autobus stane izlazim van. U 99% slučajeva ću znati gdje mi je sjever. Ne pogoditi već jednostavno znati. Misteriozno. Nikad nisam pomislio da imam magnetsko čulo, to sam radije nazivao osjećajem za smjer ili prostornom orijentacijom.
Moja bolja polovica kaže da ona time ne barata ma kako se zvalo.

Ne mislim da sam freak ili mutant. Pokušajte i sami. Kad negdje hodate po nepoznatom terenu pokušajte iz čista mira odrediti gdje vam je sjever, ogledavajući se oko sebe. Vjerojatno nećete pokazati točno ali možete promašiti za 30 stupnjeva na bilo koju stranu.

Kriptokromi - na boju i magnet izbirljive molekule. U svakom slučaju, dobro mi dođu.