Zastao je samo za trenutak kraj poluotvorenih vrata, i odmah zatim odustao od ideje da pokuca na 705. 'Kakvog bi to imalo smisla u ovo vrijeme. Bolje da odspavam bar malo', pomisli, 'Mirta ionako ujutro dolazi na kavu'. Odolio je i porivu da uključi računalo i krene u potragu za tajanstvenim blogom koji u podnaslovu ističe njegovo ime. Umor je bio jači od toga. Strovalio se u krevet skinuvši samo jaknu i izuvši cipele.

'Balade za Kristijana Trenka', što bi to moglo značiti? Chitta... je li to žensko? Možda ga netko samo zajebava. Siki? Rosko? 'Sutra je na redu blog. Uh, ne sutra... danas. Nedjelja je.'

Oči su ga lagano pekle i spuštanjem kapaka izazvao je ono lijepo opuštajuće stanje. Naravno, u Mirtinom stanu je i ovaj put nešto lupilo. 'Ne razumijem kako joj to uspijeva' – pomislio je. Dok su mu se misli i dalje rojile nestao je u snovima kao svijeća kad dogori, bez puno dima i cvrčanja.

Da tog nedjeljnog jutra nije netko tako panično počeo lupati na vrata, negdje oko 10, Trenk bi vjerojatno spavao do kasnih popodnevnih sati. Nije samo jednostavno otvorio oči, nego je skočio s kreveta ne shvaćajući prvog časa gdje se uopće nalazi. Buka s vrata je bila nesnošljiva i svaki udarac mu je odzvanjao u glavi kao da je velika poput bačve.

- Evo, evo, idem! - vikne hrapavim glasom. Požurio je u kupaonu, nije mu se svidjelo ono što je vidio u ogledalu. Ali buka se nastavljala i nije bilo vremena za korekcije. Sav izgužvan, polusnenog pogleda krene prema vratima.

- Kristijane! - začu se s druge strane Mirtin glas. - Otvori! Brzo! Kristijaneee!

Još udaraca

- Evo, otvaram, evo, smiri se, razbit ćeš mi ta jedina vrata... - dok je to izgovarao, okrenuo je ključ. Nije bilo potrebno ni dotaći kvaku, Mirta je već uletjela unutra.
- Pa dobro, što je s tobom, lupam već pola sata....
- Pa spavao sam, što se dogodilo? Gdje gori?
- Campika je nestala! - reče kratko i oštro, poput narednika, okrene se i izađe. Trenk je osjetio da bi je trebao slijediti ali se nije taj čas snašao. Par sekundi kasnije Mirta ponovo proviri iz hodnika:
- No, što je, oblači se. Idemo!
- Pa idemo, idemo... - pauza, pa uzdah – a kuda idemo?
- Tražila te policija! Rekla sam da ne znam gdje si, da si možda u trgovini.
- Ali, što...
- Ma ne pitaj više ništa, idemo k meni, tu su već bili i neće se vraćati, rekla sam da ću im javiti kad se pojaviš.

Trenk podigne obrve.

- Ali neću, naravno. - reče Mirta i osmjehne se – No, što me gledaš više, ajde, pomakni se!

Tek je sad shvatio da se čitavo vrijeme nije pomaknuo s mjesta. Strese glavom, i kao da je odjednom došao k sebi krene užurbanim pokretom tražiti cipele dok je pokušavao istovremeno složiti kockice u glavi.

Deset minuta kasnije pili su kavu, ponovo u njenom stanu. Mirta je ispričala Trenku kako je od policije saznala da je Snježana, koju poznajemo kao Campika, jednostavno nestala, zapravo se uopće nije pojavila doma. Njen otac je digao frku i prvo otišao do Tremodizijaka, tamo saznao tko je sve bio na zabavi i pozvao policiju. Nije znala jesu li već razgovarali s ostalima, Sikijem i Roskom.

- Što se zapravo dogodilo? - upita ona konačno stojeći pokraj stola i držeći tanjurić s kavom u ruci.
- Pojma nemam, otpratili smo je do njene zgrade i ušla je unutra. Zar je moguće da je ponovo izašla?
- Tko zna...
- Bilo joj je jučer malo loše, popila je previše crnog... ali bilo joj je bolje pred jutro. To sigurno nije razlog, njeni ne bi ni primijetili, osim možda kad bi se probudila.
- Da, ako bi izgledala kao ti, onda sigurno. – prokomentira Mirta s vragolastim izrazom lica.
- Znaš da se izblebetala o svom blogu?
- Da?
- Aha, dečki su je malo zadirkivali jer je...
- ...ispalo da se predstavlja kao vitka plavuša. Da, znam za njen blog. - dovrši Mirta.
- Možda je zato...
- Ma, nije. Nije ona takva da bi je to toliko pogodilo. Bar ne toliko da pobjegne od kuće.
- Misliš? Ipak je to neugodno.
- Neugodno je, ali ne vjerujem da je zbog toga nema. Pisala je lijepe stvari, samo se pretvorila u malčice drugu osobu i to je sve. Na blogu možeš biti anoniman pa je ona to iskoristila, možda...
- I nije jedina! - izleti Trenku.
- Molim?
- Mislim... kažem, nije jedina koja... mislim, to... zaboravi... - postalo je malo sklisko pa je Trenk značajno srknuo malo kave trudeći se da izgleda prirodno. Chitta mu je skakutala između ušiju.
- Trenk? - Mirta ga je čudno promatrala, onako pronicljivo.
- Molim?- Odgovori trenk praveći se da je to rekao tek iz pristojnosti i gledajući si malo crnog pod noktom kažiprsta. Pauza je potrajala pa je bio prisiljen podići pogled, Mirta ga je i dalje gledala.
- Mislim da znam što si želio reći.
- Znaš?
- Aha.
- Pa?
- Pa priznaj! - Mirta sjedne pokraj njega
- Oh, gle! - skoči Trenk – Već je prošlo jedanaest...
- Čekaj! - Mirta ga dohvati za ruku, zaustavi ga u namjeri da krene prema vratima i primakne mu se. - Tko je još anoniman na blogu? - reče mazno – Ha?, hajde reci... No, priznaj, na koga si mislio?
- Mirta, ja... gledaj...
- Znači ja moram reći, je li?
- Ma ne, ne moraš, pa nije važno....
- Važno je, naravno da je važno! - Trenk je shvatio da nema kuda. Nema izlaza. Morat će priznati da je vidio Chittin blog i da je posumnjao da je to ona.
- Otvorio si blog, zar ne, prokletniče! - napokon poviče slavodobitno Mirta – I meni ne bi priznao, zar ne? Ajde, reci kao se zove, reci adresu, no... - navaljivala je dok se Trenk uzvrpoljio, osjećao je kako mu se mišići ponovo opuštaju.
- Ma nisam, to jest, nisam još... mislim, još nešto uređujem – lagao je sve u šesnaest nastojeći je učvrstiti u ovoj temi. Je li ona Chitta? Sad je opet na početku. Ne usudi se pitati.

'Ne, moram prvo sve pročitati', pomisli, 'jer ako ona nije Chitta onda bolje da ni ne zna za taj blog.'
Zapravo nije bio siguran zašto Mirta ne bi trebala znati za taj blog. Je li on ipak zaljubljen u nju i boji se da bi ona to s Chittom shvatila krivo i da bi mu propale sve šanse, ako ih uopće ima. Žene ne vole konkurenciju.

Zazvonio je telefon. Kratko su se pogledali i Mirta podigne salušalicu.

- Molim? O, 'bar dan inspektore... ne nije, dolazio... da?... dobro,...aha....dobro... odlično!... ne, niste smetali, hvala vam puno... hvala, doviđenja. . Cve ovo je trajalo oko pola minute. Mirta spusti slušalicu.
- Možeš doma, neće te tražiti. Pronašli su Campiku.
- Stvarno, gdje? Što je bilo?
- Zaspala je ispod stepenica koje u zgradi vode u podrum. Tamo ju je pronašao susjed dok je išao po bicikl. Blentača. Ipak sad mi je lakše. Bit će vjerojatno u kazni ali i to je bolje nego da joj se zaista nešto dogodlio.
- Da, slažem se. Svakako...Čuj, idem onda ja!, Moram se srediti, spavao sam obučen, smrdim sam sebi.
- Dobro, ja idem nešto skuhati, dvije, tri hrenovke. Hoćeš kod mene na ručak? Da napravim više?
- Ma ne treba, imam od jučer – lagao je Trenk.
- A onda dobro, kako želiš – reče Mirta nadurivši se. No vidjelo se da samo glumi, što i nije skrivala.
- Ajd bok, vidimo se poslije.
- Bok, vidimo se.

Prvo što je napravio kad ušao u stan bilo je uključivanje računala. 'Nek se on diže dok se ja ne vratim' pomislio je te uzeo čisto rublje i krenuo prema kupaoni. Činilo mu se da je još uvijek malo pospan.
(nastavit će se)

©2006 Hal