Mušice (14): Rasplet



ponedjeljak , 12.09.2005.

Bilo je lakše nego sam mislio da će biti. Zaista se nisam trudio riješiti se svojih malih prijatelja. Sve se odvijalo po nekom planu. Ponekad bi me netko nazvao Doblijem a ponekad Triksijem. Uvijek se pokazalo da mi se to zapravo samo učinilo, na neki neobičan način. Uvijek na prvi spomen imena. Možda se Dobli i Triksi igraju sa mnom. Misterija. Ili možda nije. Čak mi se učinilo da sam svaki put pri toj neobičnoj pojavi njihovog imena u periferiji vidnog polja vidio siluetu, bilo lijevo ili desno, a svaki pokušaj da se bolje zagledam u nju pomaknuo je jedva naziruću mrlju još dalje u nedohvatljiv neutralni kut. Odlučio sam vjerovati da je to samo jedna od onih mrlja koje nam se muvaju po oku u fazi između buđenja i prve posjete umivaoniku.

Kad bih razmišljao o svim događajima redom shvatio sam veličinu i snagu tih naših sitnih i zanemarivih duša. Nebrojene epizode s Doblijem i Triksijem naučile su me ponešto. Nikad nije sve jednosmjerno. Uvijek ima drugih načina za kretanje naprijed. Neki su bolji, neki lošiji. Naše je da izaberemo. Sloboda izbora je ugrađena u nas od početka. Sloboda, kažem. Ali, između čega ćemo birati to određujemo sami. Samo je potrebno shvatiti da sekunde utrošene u malo promišljanja uzimaju daleko manje od života nego obično spavanje.

Kako smo samo moćni! U sebi imamo skrivenu snagu za stoljeća i najčešće je nepotrošenu odnosimo sa sobom u grob. Nije ni čudno što neki misle da se ponovo rađamo u nekom novom tijelu. Trošimo li mi to višak energije ili smo jednostavno kažnjeni za neaktivnost pa moramo ponovo na start?

Zvuči zaista mistično pa se ne bih time igrao. Najjači sam prema sebi samom. Sebi mogu činiti sve što hoću i uvijek mogu pobijediti svoje slabosti. S druge strane ista ta energija sprječava druge da meni čine što hoće. Tako sam zaključio da je ovu neiscrpnu snagu kontrole, usmjeravanja i ispunjenja potrebno usmjeriti prema sebi. To je jedini i najbolji način da svojoj malenkosti damo značaj u svjetskim razmjera. Živjeti po vlastitom diktatu. Naravno, svijetu to ništa ne znači, znači meni.

Pažljivom čitatelju neće promaći činjenica da sam pri svojim izborima imao značajnu pomoć. Pametujem oko vlastite (ne)savršenosti i dijelim savjete a Doblija i Triksija sam imao stalno na raspolaganju. Moji su izbori time bili lakši. Pitate se bih li se jednako snašao sam, koje bih glupe ili pametne izbore sam sebi ponudio kao što to morate vi.

Samo je jedan odgovor na to. Pogledajte ponekad lijevo ili desno i potražite ima li čega što bi vas moglo trenutno uplašiti, naravno samo na početku. Trebala bi to biti dva lika ne veća od vaše vlastite podlaktice. Dajte im neka imena i pustite da vas vode, neće vam biti žao. Oni nikad ne govore besmislice, svaka njihova izgovorena riječ ima svoj smisao i namjeru. Siguran sam da su oni tamo samo što ih prvo morate pronaći i prepoznati a zatim ih morate izgubiti i zaboraviti. Ono što će ostati bit će samo iskustvo. Nevidljivo, nedodirljivo i nesavršeno ali ipak iskustvo koje će više govoriti o vama nego o drugima.

Sad znam. Siguran sam. Misao se zabila u moj um poput koplja, brzo, žestoko, trenutno.

Ja sam Lain, ja sam Dobli i ja sam Triksi. Tako je bilo oduvijek. Svi naši razgovori su samo farsa, moji unutrašnji monolozi, mali igrokazi pisani u letu koji su trebali primjerom nadomještati nedostajuće putokaze.

...

U taj čas pojavili su se nenajavljeno, ovaj put pomaknuti malo prema naprijed tako da sam ih obojicu mogao obuhvatiti pogledom. Smiješili su se, a u sve četiri zjenice njihovih širom otvorenih očiju vidio sam vlastiti odraz. Nisam se uznemirio. Nimalo. Zatim su počeli nestajati, uz lagano odobravajuće klimanje glave. Znao sam što to znači. I sâm sam se nasmješio. Bio sam tako ponosan. Kako su postajali providni prvo se kroz njih vidio prozor s pogledom na ulicu, u svijet. On je bio najsvjetliji. Sekundu po sekundu pokazale su se i stvari u sobi, ovaj mali teritorij iz kojeg sam izronio tolike dobre i loše ideje, iz kojeg svaki dan krećem prema onome što mogu vidjeti kroz prozor.

Teško je odrediti točan trenutak kad su Dobli i Triksi potpuno nestali. Nije ni važno. Radi se o svega par sekundi.
Nikad se više nisu pojavili.
Nikad me nitko više nije nazvao Doblijem.

(kraj)

Moj vlastiti komentar: Priča o 'Mušicama' nije književno djelo. Možda čak ni djelo. Upoznavanjem nekih krasnih ljudi i čitanjem nekih krasnih blogova stvorio sam odluku - pisati o 'nečemu'. Pokušati bar. Osobno doživljavam to kao uspjeh. Netalentiran i bez iskustva, manjkave gramatike i ograničene naracije, napisao sam priču. Zgodno, nije li?
Iako bi lektori imali pune ruke posla prekrajajući nepraktične izraze, pogrešne redove riječi u rečenicama i slažući tekst u nešto prihvatljivo, ja to ne smatram manjkavostima. Nije mi bila namjera pisati bestseller, to rade pisci i književnici. Samo sam se zabavljao. Ovo je blog i ovdje nitko od mene, nadam se, ne očekuje više nego što sam očekujem.

Zašto su 'Mušice' završile? Zato jer sam priču započeo bez pravog plana, samo s idejom koju nisam razradio, zato jer sam se zapleo u vlaastito pisanje umjesto u stvarni zaplet priče, zato jer sam se umorio od ovoga, nije mi više zabavno, zato jer mi priča više ne teče.... lomi se. Ovaj nastavak je zapravo kraj, pomalo naprasni, ali ipak kraj. Ali nije kraj pisanja.

Sad želim pokušati nešto novo. Možda sam sebi zaradio koji iskustveni bod. Naravno, još ću morati puno toga napisati da bih bio zadovoljan rezultatom, no prije svega mnogo ću više morati čitati. Kad ne znaš, a želiš pisati, čitaj one koji znaju. Vjerujem da bi mi Dobli i Triksi ovo jednoglasno potvrdili. Neće biti najave, ali vrlo je izgledno da ću pokrenuti neku novu, drugačiju priču. Hvala na čitanju Mušica, i iz njih se može nešto naučiti, ako ne drugo a ono - kako napraviti bolje.

Mušice (13): Nova prizma događanja



četvrtak , 01.09.2005.

Ne znam zašto sam pomislio da zadnji događaji s Doblijem i Triksijem nisu prirodni. A zapravo jesu, jako su prirodni. Kad s nekim budeš dugo vremena, navikneš se na to stanje kao na nešto sasvim normalno. Onda taj netko ode. Nema ga...

Nije ni to najgore kad ne možeš birati. To je tek slaba utjeha za određenu prazninu koju brzo treba popuniti nečim drugim zanimljivim. No, od toga je još gore had sam moraš nekog otjerati, maknuti ga. Kako pronaći dobar izgovor za svoj postupak. Dobli je rekao da ću se morati riješiti njih dvojice. Uh! A što onda? Prerano mi je je misliti na to jer još nemam predodžbu kako da to izvedem. Ne mogu jednostavno reći 'hvala, odlazite' a da se pritom ne osjećam nezahvalno i podlo.

Osjećaji su veliko bogatstvo u nama. Osjećaji su, s druge strane, i mali portabl zatvor koji svuda vučemo za sobom. Idemo kud želimo, radimo što želimo, slobodni smo a ipak zatvoreni. I onda neke stvari ne možemo učiniti makar imamo ključ od rešetke oko nas. Pravimo se da ga nemamo.
Osjećaj nezahvalnosti je taj koji me sputava da Doblija i Triksija jednostavno otpišem.

Svejedno, njih dvojice nema već više od dva tjedna. Nisam ni u stanju normale nego nekako potrošen, povremeno mi nedostaje dobar savjet. Sad sam u nedoumici; jesam li ih se već riješio? Ili to tek predstoji? Trebam li ih se zapravo osloboditi?

Čini mi se da mi za sad dobro ide. Svako malo ulazim u situacije koje kao da su stvorene za lagane intervencije mojih malih pratilaca, ali njih nema. Navika na njihovo prisustvo je učinila da ih poznajem i da se zapitam: Što bi sad rekao Dobli? Bi li se Triksi s ovim složio? Uglavnom mislim da znam njihove odgovore i tada uvidim da je sve gotovo isto. S njima i bez njih.

Ipak, vidim da mi ide sve lošije. Još uvijek je bolje nego prije, ali ide lošije. Zaključio sam da će se uskoro sve vratiti na staro. Bez Doblija i Triksija. Jednostavno mi nedostaju.

A onda su se počeli događati neki novi, čudni i drugačiji događaji.

...

Prvi takav događaj bio je susret sa starim prijateljem zamišljenog izraza lica. Gledao je pred svoj korak i sigurno me ne bi ni primijetio u prolazu da mu se nisam obratio.
- Pozdrav tebi, majstore! - čak sam se i nasmiješio.
- Mmm... bok! - mislim da je izgledao postiđeno, kao da pokušava što prije izaći iz mog radijusa.
- Čekaj? Kako si?
- Hmm...
- Htio sam ti reći da mi je drago da si ostavio onaj posao.

Podigao je pogled.

- Pa da, - nastavio sam – svi znaju da ti gazda bio seronja. Ne znam što si čekao do sad.
- Da, ali znaš da...
- Znam! - prekinuh ga – Čuo sam priče da si ga potkradao i govorio protiv njega i njegovog načina rada. No, ja ne vjerujem u to.
- Da?

Dok je to izgovorio kao da sam vidio tračak olakšanja u tom umornom pogledu.

- Većina vjeruje. - rekao je zatim tužno.
- Hej, mislim da poznajem dobro i tebe i njega. Sve su to izmišljotine. On se samo brani kako bi se opravdao za nemoguće uvjete rada. Svi ga znaju. Ne brini se što drugi vjeruju. Budi miran u sebi jer znaš što je istina. Inače, ima jedan posao, nije bog zna što, gdje možeš upasti makar za početak. Pitao me jedan prijatelj znam li koga. Nešto malo papirologije, malo terena u bližoj okolici i tako. Možeš sutra na razgovor ako želiš.

Pogledao me i nije rekao ništa ali vidio sam da mu svašta prolazi kroz misli. Kao da je tražio riječi a nije ih mogao naći. Ili ih je možda našao a nije ih mogao izgovoriti.

- Pa, ne bih te htio opterećivati, - rekao je konačno – već ću nešto...
- Stani, nemoj zajebavati, – rekoh sa smiješkom. Pri tom sam mu lagano položio ruku na rame. - Da mi je to opterećenje ne bih ti ni rekao. Slučajno znam za to radno mjesto. Evo ti ovdje broj telefona pa se pokušaj dogovoriti. - dok sam to govorio pronašao sam u džepu košulje račun za netom popijenu kavu i na brzinu našvrljao broj i ime firme. - O tebi ovisi. I ništa mi nisi dužan, da se razumijemo. Jel' važi?

Još me je jedan tren promatrao i onda jednostavno rekao:

- U redu, daj mi broj. - zatim je pogledao u papirić, pa ponovo u mene, te uz uzdah poluglasno prozborio - Hvala ti, Dobli.

Dobli? DOBLI???? E, sad nisam siguran što sam zapravo čuo, na trenutak sam se zbunio. Prilično dug trenutak. Zapiljio sam se zapravo u mog prijatelja što mu je izazvalo laganu neugodu.

- Što...? Što me tako gledaš?
- Što si rekao?
- Pa, što me tako gledaš...
- Ne to, ono prije...
- Rekao sam hvala.
- Ne nisi, rekao si drugačije, ajde ponovi...
- Paaa, hvala ti...

Rukom sam dirigirao kao da dajem takt i požurujem ga da se sjeti nastavka.

- Hvala ti..., Lain? - reče napokon, napola kao rješenje a napola kao pitanje, kao da nije siguran što od njega očekujem.
- Baš si tako rekao? Hvala ti LAIN?
- Pa da, ne razumijem što...
- A nisi li rekao... ma, nije važno, učinilo mi se da sam čuo nešto drugo. - ponovo sam se nasmiješio i ne bih se kladio da je izgledalo iskreno jer mi nije bilo nimalo smiješno. - Ma, zaboravi, malo sam se zbunio, ajd', želim ti sreću na razgovoru, budi svoj, siguran sam da će biti u redu.

- U redu, hvala ti , vidimo se. - rekao je s olakšanjem i sad već dobro raspoložen.
- Ma nema problema stari – rekoh u okretu – i drugi put.

Tek nakon dobra tri metra odvažio sam se i ponovo okrenuo.

- Hej, samo još nešto! - poviknuh.
- Molim, što? - odgovori. Pri okretu je ispustio papirić s brojem pa se sagnuo. Nakon što se pridigao i ponovo me pogledao upitao sam ga:

- Znači li ti što riječ 'dobli'?
- Nikad čuo. - reče ne čekajući objašnjenje pa lijeno nastavi dalje u u ranije zacrtanom smjeru. Ja sam krenuo u svom desetak sekundi kasnije.

(nastavit će se)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se