Znao sam da će se i to jednom dogoditi. I dogodilo se - baš danas.

Sjedim jutros uz kavu i razmišljam o jednoj važnoj odluci. Odjednom postanem svjestan dima. Kao klinac u izviđačkoj postrojbi stajao sam s ostalima oko logorske vatre i dim je uvijek išao baš u mom smjeru (a takvom su govorili da je spavao s Cigankom).

Tako sam i sada onako iznenada postao svjestan dima. Osjetio sam ga u očima, u plućima, u odjeći, čitava soba je bila zadimljena. Čak i bez ove niske zimske zrake sunca koja se probijala kao u hororu, bilo je očito da dima ima u izobilju. Pomislio sam, jer zapekle su me oči, što je kad udahnem taj smog, kad sluznica pocrni i cijedi se po mojoj unutrašnjosti, po grlu... čisti otrov. Bljak! Dim, čovječe! Nemam nikakvu masku.

Otvoreni prozor može puno popraviti stvar, barem soba više nije sva u dimu. Ja još malo plačem i to samo na lijevo oko. Ma, u redu je, osim debele naslage u plućima, sasvim mi je dobro. Učinilo mi se da su čak zidovi malo požutjeli, ne mnogo, samo za jednu malu žućkastu nijansu. Kako li tek ja izgledam iznutra? Zidovi su oličeni prije manje od godine dana. I već su žućkasti! Da, sličniji su zavjesama. Je li dim kao neka jako sitna prašina? Pa da, pepeo užarenih plinova. Bljak!

Uzeo sam knjigu. Govorila je o oslobađanju od straha. O stavu.
Imajte, kaže knjiga, svoj stav. Razmišljajte na veliko. Razmišljajte pozitivno. Mislim da je moj slučaj pozitivan. Da.
No, eto, i dim se ponovo pojavio. Zasmetao me je i malo uznemirio, iako sam to i očekivao.
Rukom mahnem ispred lica i dim se razilazi u vrtlozima. Mali tajfuni, male katastrofe. Bljak.
Pokazali su na televiziji jednu sliku. Obdukcija, pluća, lijevo krilo, unutarnja strana, živa rana. Crveno-crne boje s malo smeđeg. Kažu, i to je od dima. Bljak.
Priznajem i ove biljke koje imamo u dnevnoj radi ugođaja su malo potamnile. Tamno zelene su. Mat.

Otvaram kutiju s cigaretama. Prazna je.
Dakle to je to, to je trenutak koji sam čekao. Nema više.
Gasim i ovu zadnju. Odlučio sam da to bude zauvijek.
Tužno? Nije. Možda mala nostalgija, strah od nervoze.
Ali znam nekoliko voljenih bića bića koja će se jako razveseliti.
I ja ću biti sretan, uštedjet ću nešto, bit ću zdraviji.
I neću više nikog ubijati.
Uvjeren sam da sam odlučio najbolje. Možda će me netko slijediti.
Dim se polako razišao kroz otvoren prozor, a ja sam udahnuo svježi jesensko-zimski zrak punim plućima. Možda me je samo malčice zaboljelo. No, svejedno sam ponosan.
Rovinju, pozdrav i tebi!