Mislim da je već dobro zagazila jesen. Barem tako izgleda. Na umu su nam toplane, protočni bojleri zuje, zaliha drva se načela, ponegdje svijetle i grijalice. A ja se osjećam sve tromije. Za razliku od potpuno suprotnog osjećaja u proljeće. Možda su i ljudi nekad spavali zimski san, prije nego je došao internet :)

Svejedno, što nam donosi jesen, a iza nje i zima? Stanje mirovanja, barem u fizičkom smislu. Da, da, znam da se neki neće odreći izlazaka pa makar smrznuti vrapci padali s neba, ali ipak... nije to isto kao u toplija godišnja doba. Dani će biti kratki, vremena će biti više, natalitet će ponovo porasti za koji promil.

Jesen i zima su pravo vrijeme za sebe. Ali ne za vanjski izgled. Ispod sve debljih jakni ili kaputa, visokih čizama, kapa, šalova i rukavica ionako se ne vidi je li frizura u redu, je li depilacija uspjela, koja je boja na noktima, koliko smo se udebljali ili stanjili, koliko nam je izblijedila jadranska ili kvarc boja. Fizički izgled ostavit ćemo proljeću i ljetu. Kroz ove hladne dane možemo se provući kakvi jesmo sve dok ne donesemo neobičnu odluku da ove zime nećemo skijati, klizati, sanjkati se i grudati nego ćemo BAŠ ići na bazen.

Iznutra smo isti u sva godišnja doba. Razlika je samo što u hladne dane imamo malo više vremena koje možemo posvetiti generalnom spremanju malih pametnih sivih stanica. Čak ako i nemamo namjeru to raditi, jesensko-zimska tromost donosi nam dovoljno dosadnih trenutaka kad sami sebe jednostavno ne možemo izbjeći. Bit će više razmišljanja, promišljanja i zamišljanja, ponekad i umišljanja ali sve uvijek rezultira ovako (otprilike):

Kako smo sve tromiji i dan je sve kraći subjektivno osjećamo užurbanost, ponekad i paniku, tim više što se godina bliži kraju. Taj pojam kraja nečega nam je valjda genetski ugrađen na način da sve mora biti završeno kako bi se zadovoljila neka cjelina i kako bismo bili spremni početi od početka. Polako nam ponestaje novaca, sekiramo se koliko će se dana blagdana spojiti za Božić, primjećujemo da nam prošlogodišnja hladno-vremenska garderoba više ne odgovara jer smo smršavili. Kraj godine odnosi više novca nego protekla dva ili tri mjeseca zajedno. Ipak, na novom početku nakon velikog veselja nastaje jedno smirenje, borba sa snježnim nanosima i čekanje buđenja. U međuvremenu je dobro pročitati i koju knjigu, donijeti pokoju ključnu odluku, zamisliti nekoliko novih ciljeva, razraditi plan i gledati naprijed. Trebat ćemo napraviti nešto u budućnosti jer ćemo tamo, naime, sami življeti...

Zato ja volim proljeće, to je vrijeme koje jedino zaista osjetim. Kad prve travke pokažu znakove rasta, kad voćke...ma neću sad nabrajati, to ste učili još u osnovnoj,...kad osjetite da je došlo toplije vrijeme i da se sve probudilo, ja se jednostavno budim s prirodom. U to godišnje doba imam najviše energije. Sretniji sam i pozitivniji, osjećam se odmorno, pun elana, oslobođen zimskog oklopa... skočio bih najradije u zrak i tamo neko vrijeme ostao.

E, ova nedjelja je bila prava jesenska. Onako troma, neispunjena, čak i kišna, baš jesenska. Zašto to kažem? Zato jer je danas ponedjeljak, taj ponedjeljak koji genetski, organski i biološki mnogi toliko mrze. A on će, ako je vjerovati stričeku kraj prognostičke karte, donijeti početak jednog krasnog i sunčanog tjedna. Možda baš ovaj ponedjeljak osvjetla obraz svih ponedjeljaka. Naravno, vrijedi za svakoga, posebno ako se uspijete nasmijati jutru i svim ljudima koje budete sreli. To bi zaista bilo poželjno, jer moguće su jutarnje magle, ali nemojte da vas to zbuni i skrene s puta. Napravite svoj dan. Oni koji se bude kasnije, u utorak ujutro će imati novu priliku. Za upamtiti je: Vaš dan se ne prepoznaje po jutru nego po tome kako ste vi u tom jutru izgledali. Ja za ponedjeljak imam svoj plan.