Mind Twister (46): Ja, otac



utorak , 27.07.2004.

Ovo mi je toliko lijepo da moram podijeliti s vama. Znam da ste neki čuli ovu priču, ali dozvolite si da vas dodirne na najbolji način. Pogotovo ako ste otac, ako imate oca, ili ako živite s ocem svoje djece. Ovo je moj prijevod priče Erme Bombeck a sliku sam posudio ovdje. Ne propustite pogledati nakon što pročitate priču. Siguran sam da ćete se osmjehnuti. Sjećam se kao danas kad sam prvi put postao otac. Dobio sam u ruke taj mali zavežljaj s kojim nisam znao što činiti. Koliko smijem pritisnuti? Što ako počne plakati? Bio sam prvi tog dana u rodilištu i nekoliko novopečenih očeva sjedilo je u čekaoni čekajući svoje male zavežljaje. Sjećam se skrivenog pogleda i pokušaja da na brzinu pokupe barem malo iskustva iz onoga što ja radim. A ja nisam imao pojma. Samo sam šetao čekaonom, ukočenih ruku, ne skidajući pogleda s malog junaka koji je spavao. Na sitnim usnicama mimika je govorila da sanja majčine grudi. Znao sam samo da mi je draga bila umorna, lagano žuta, ali pod lagano spuštenim vjeđama bila je beskrajna sreća. Koliko god sam bio nezgrapan i trapav, vjerujem da sam imao isti takav sretan pogled. Stvorili smo novi život.

Kad je Bog stvarao Očeve

Započeo je s jednim visokom okvirom. Ženski anđeo koji stajao kraj njega, reče:
- Kakav će to biti Otac? Ako si Djecu napravio da budu tako nisko pri zemlji, zašto želiš Oca napraviti tako visokog? Neće se moći igrati špekulama bez da klekne, neće moći staviti Dijete u krevetić bez saginjanja, a morat će se pogrbiti da bi ga poljubio.
Bog se nasmije, pa reče:
- Da, ali kad bi ga napravio veličine Djeteta prema kome bi Dijete podizalo pogled?

I kad je Bog napravio Očeve ruke one su bile ogromne. Anđeo strese glavom i primijeti:
- Velike ruke neće moći koristiti pribadače za pelene, male gumbiće, i trakice za konjski repić, čak neće moći izvaditi trn iz dječje ručice.

Ponovo se Bog nasmije i odgovori:
- Znam to, ali bit će dovoljno velike da u njih stane sve što mali Dječak izvadi iz svojih džepova, a ujedno dovoljno male da njima obgrli malo Dječje lice.

Tada Bog na okvir pričvrsti duge noge i široka leđa. Anđeo se zahihoće:
- Shvaćaš li da si upravo napravio Oca bez njedara?

Bog reče:
- Majka treba njedra, Otac treba jaka pleća da bi gurao saonice, da bi držao u ravnoteži Dječaka na biciklu, a bi bio oslonac uspavanoj dječjoj glavici na povratku iz cirkusa.

Kad je Bog stvorio najveće stopalo koje je itko ikad vidio, anđeo se nije mogao suzdržati:
- Ovo nije pošteno. Zar zaista misliš da će se ova ogromna stopala izvući iz kreveta pred jutro kad Dijete zaplače, ili da će moći proći Dječjom rođendanskom zabavom bez da sruše dva-tri gosta?

I ponovo se Bog osmjehne.
- Bit će dobro - reče - vidjet ćeš. Ona će pomoći malom Djetetu koje poželi jahati konjića, ili će otjerati miša iz kućice na stablu, a uvijek će nositi velike cipele koje će biti izazov popuniti. - okrene se Bog i posveti se dalje svom radu.

I tako je Bog radio cijelu noć. Dao je Ocu malo riječi, ali autoritativan glas; oči koje sve vide, a ipak ostaju mirne i susretljive.

I napokon nakon malo promišljanja, dao je Ocu i suze. Tada se okrenuo prema anđelu i upitao:
- Jesi li sada zadovoljna što može voljeti jednako koliko i Majka?

Anđeo nije rekao ništa.

Majke su sjajne i o njima se može napisati romane. Svijet bi bez njih stao i teško je odabrati najbolje i najljepše riječi kako bismo opisali Majku. Ali ovakva mala jednostavna priča ne čini me šovinistom, već me naprotiv, ispunjava ponosom. I baš se osjećam dobro.

<< Arhiva >>