Mind Twister (36): Kotačić



srijeda , 30.06.2004.

E danas neću o blogu, diže se neka prašina okolo. Spuštam loptu. Baš ima sjajnih ljudi. Neki su sjajni samo ako ih pustiš na miru i zaobilaziš u luku. Uvijek možeš nekoga povrijediti ali možeš biti i sam povrijeđen. Toleriram. Jer lako je anonimno vrijeđati ljude. Malo teže je anonimno činiti dobro. Ego pati kad mu se "ne vide zasluge". Poznajem jednog čovjeka koji nije baš siromašan. Ni u džepu a ni duhom. Osobno znam da je već nekoliko puta donirao pozamašne svote za neke stvari i ni jednom nije tražio da se zna o tome, da pišu mediji, da bude na sponzorskim plakatima. Čak je zapravo to i odbijao. Anonimni donator. To mi se čini zgodno. Moraš biti karakter da radiš takve stvari a ne tražiš i ne želiš publicitet. Radiš samo zbog vlastitog dobrog osjećaja. Koliko treba biti velik da bi to mogao. Nije riječ samo o novcu. Svaki oblik pomoći je pozitivan. Lako je nekome u noći ključem oguliti auto, lako je prevrnuti saobraćajni znak, lako je napraviti male pakosti bez publiciteta, lako je ptici srušiti gnijezdo.... I ti se ljudi osjećaju važno i veliko. Razlika je u tome da u ovom drugom slučaju jedna strana gubi, umjesto da obje dobivaju.

Gledam danas satni mehanizam koji su klinci pronašli u šupi. Stara 'vekerica'. Ne radi više jer nedostaju neki važni kotačići i zupčanici. Tek nekoliko njih, najmanjih. Neki su pomalo zarđali, a neki sjaje punim sjajem samo ih ništa ne pokreće. Zbog toga je čitav sklop postao bez svrhe. Ako smo mi satni mehanizam, mislim na ljude, tada je diskutabilno pokazujemo li točno vrijeme. Ako je svaki od nas jedan od zupčanika, koliko je sklop oko nas učinkovit? Vrtimo li se kako treba ili samo škljocamo, zvocamo i kočimo? Promijenio sam nekoliko puta mjesto i način na koji se vrtim, trudeći se upasti u sklop koji će djelovati skladno i raditi svoj posao. Većinom uspijeva. Nikad nisam mislio da sam premali kotačić da i o meni ne bi nešto ovisilo. Ne treba se smatrati malim. Ako mislite da ste mali i da ste stoga beznačajni, onda niste još nikad bili u sobi sami s komarcem :) Ili se niste zagledali u mravinjak. Kakav god kotačić bili negdje se sigurno možemo uklopiti.

Tras! Odlučio sam izmisliti pjesmu, to sam često radio kao srednjoškolac (da ne pomislite da je netko hackirao moj blog :)

Hvala ti na suncu koje si postala,
Razgrnula mi oblake
I od njih napravila ležaj
Na kojima mi misli spavaju.

Hvala ti za snove
Što ih mogu i budan sanjati.
Jedan let iznad oblaka poklonit ću tebi.
Tamo bliješti od zvijezda,
Život nas voli.


Hmm...:)) Eh, eto... pa to je samo pjesma :)) Na kraju krajeva, ne gledamo koliko je godina prošlo u našem životu, već koliko života prolazi u našim godinama.

I spy! (6): Tips'n'tricks



ponedjeljak , 28.06.2004.

Hvala svima na komentarima, hvala na lijepim riječima, samo nemojte pretjerivati. Ovaj blog nije ipak toliko dobar, a niti sam ja savršena osoba. Mnogo još stvari moram naučiti i spoznati. Rado bih bio bolji. Nemojte da čitajući moje postove zanemarite koliko ste sami zapravo sjajni. Nemojte se osjećati manje vrijednim. Pa tko je taj Hal? Hal nije stručnjak niti je jako "pametan".
Možda sam samo pročitao više knjiga, isprobao mnogo stvari na svojoj koži, možda sam samo – više vjerovao u sebe. Ovo o čemu vam pišem je samo prepričavanje onoga što sam pročitao ili naučio od drugih. I nisam škrt svoja iskustva podijeliti sa svakim tko ih želi. HAL:UI nije fenomen. Nije. Samo je sretan ako je nekome uljepšao dan. I žao mu je ako ga je nekome pokvario. Toliko o tome. Ovaj uvod ne spada u današnji post.

Današnji post je o nečemu sasvim drugom. Rezultat je promatranja bloga i individua koje se u njemu muvaju. Nazvao sam ga Tips'n'tricks. Idemo redom.

Promatranje (neviđenog)
Otvorio sam mnogo blogova, ne u nekoj posebnoj namjeri, već jednostavno iz radoznalosti, tražeći nešto za sebe. I tako sam naišao na neke stvari koje s ponavljaju na različitim blogovima. Scenario je slijedeći: novi blog, sjajni tekstovi, nepoznata osoba, nikog ne zna s foruma, drugih blogova ili stvarnog života. Piše sjajno ali nitko ne zna za to. Nakon deset do petnaest blogova pojavi se jedna od dvije rečenice: - Ovo nitko ne čita, odoh ja! (depresija na djelu), ili - Juhuuuu, gle pa ovo netko i čita! (sarkazam do sebe samoga). Onaj tko ga je pročitao nije ga stavio ni u bookmark ni na svoju listu linkova, i zaboravio je adresu bloga. Stvari se polako gase na petnaest postova i ukupno dva komentara. Šteta.

Predrasuda (o postojećem)
Prvo zanemarite pravilo da blog netko piše za sebe. Zavaravanje. Mogu se sporiti oko toga ali neću. Tkogod misli drugačije, reći ću mu da je u pravu tako da slobodno odustanete. No i dalje tvrdim da blog ne treba pisati online ako ga pišete za sebe. Jer vašu intimu možete i bolje sakriti. Hoćemo li biti iskreni? Gledate li nekad s nelagodom svoj counter? Čitatelji su ono što blogu daje smisao. Naša misao podijeljena na stotine ljudi. Kad to ne bi bilo važno, ne bismo ni razgovarali o 'cool' i 'necool' listama. Čak i blog.hr ne bi trebala biti javna adresa već samo hosting i diskovni prostor kao naše vlastito skladište depresija i ushićenja. Zašto blog kojeg sam gore spomenuo gasne u kratko vrijeme? Jer ga nitko nije čitao, izgubila se svrha. A zašto ga nitko nije čitao? Pa gdje je taj blog? Daj da ga i ja pročitam. Pojma nemam, bio je tu negdje. Želite li čitatelje morat ćete se potruditi. Ne puno, samo malo.

Zaključak (o viđenom)
Tko i koliko mene čita? Pitajte se i sami. Moj counter nije 'nafriziran' već je uredno brojio od nule. Moj counter ne broji otvaranje bloga (oko 15000 puta) nego unique korisnike u razmaku od 3 sata. Ne želim nikog impresionirati, ima daleko prometnijih blogova od mene, svaka im čast. Imaju nešto što osvaja. Hvala onima koji su i ovdje nešto pronašli.
Ovo što slijedi je jedan skup razmišljanja koji je moj osobni. Niti je službeni niti ima veze s bilo kakvim trećim istraživanjima. Nadasve, nema veze sa 'bloghaerom' već samo s blogom kao blogom. To je samo ono što ja mislim i ako vam nešto od toga pomogne, baš ću biti sretan. Tips'n' tricks, kako stvoriti, zadržati i povećati broj čitatelja ako je to vaš interes? Ako nije, ako 'pišete za sebe', hvala na čitanju, ovo što sljedi neće vas zanimati (svakako svratite ponovo jer već slijedeći post će vam možda biti zanimljiviji).

Tips'n'tricks (o načinu razmišljanja)
1. Pišite s nekakvom energijom, dajte nešto što se može osjetiti, nemojte pisati kao da vam se neće da ili kao da morate. Jer ne morate :) Kad netko piše postove bez volje , ja ga zaobilazim. Čitam mnoge blogove i ne želim gubiti vrijeme na ono što nije niti napisano da potakne moj interes. O čemu vi pišete? Jedan od mojih prvih postova zvao se Dan kad ću brisati postove. Zašto bih brisao? Zato jer sam se dvoumio o čemu ću pisati, pisao sam o svačemu. Pronalazio sam uzore u drugim blogovima i činilo mi se da bih mogao pisati o svačemu. A to je meni teško. Zato je taj post bio napisan, vjerovao sam da ću se isprofilirati da ću pronaći gdje to ja mogu biti dobar, a ostale ću vjerojatno obrisati. Što ću pisati da bi čitatelji znali što mogu očekivati? Nisam obrisao ni jedan. Rađe sam napravio kategorije :) Tako se mogu odmoriti od teme i pisati o nečem drugom. Ali nisam ja u pitanju, vi ste u pitanju. Što vi čitate a što ne? Zašto neke blogove zaobilazite? Ako znate zašto, nemojte i sami raditi takav blog jer će drugi zaobilaziti vas. Ima smisla?

2. Komentirajte. Gledam statistiku i redovito vidim s kojih blogova dolaze ljudi na HAL:UI. Kad pronađete blogove koji vas interesiraju imate velike šanse da vam se interesi poklapaju. Zato će vlasnik bloga vjerojatno razdragano kliknuti na link vašeg komentara i ako zaista imate sličan način razmišljanja, možete se naći na njegovim favoritesima. Nadalje, ljudi koji njega redovito čitaju i komentiraju vidjet će da se pojavila nova faca. I njihov klik bi mogao biti usmjeren put vaše kreacije. Neki od posjetitelja će ostati, neki neće. Veći broj neće, ali negdje treba početi :) Broj vaših čitatelja je proporcionalan mogućnosti da netko uopće dođe do vas. Sa koliko mjesta se može doći na vaš blog? Mislim da je HAL:UI linkan sa oko tridesetak blogova. Sjajno. Sad ni ne znam kako se to proširilo. Svaki novi čitatelj na nečijem blogu može postati i vaš, zbog poklapanja interesa. I tako se polako plete mreža. Možete i varati, ići okolo i masovno komentirati, ljudi će klikati i klikati, doći jednom i nikad se više neće vratiti. Jer ste samo vi mislili da ste zanimljivi, izigrali ste ih.

3. Želja da vas netko stavi u svoju listu ostat će samo želja ukoliko niste u stanju uzvratiti. Ako ste prelijeni komentirati, ili nemate što komentirati, barem stavite znak da ste bili tamo. Jedan smajlić bit će dovoljno, kao što to VLado voli napraviti. Komentiranje radi komentara može izazvati suprotni efekt. Zato samo dajte do znanja da ste prisutni, da čitate, da dajete podršku. Znate li cijeniti pisce koje volite, znate li biti čitatelj, moći ćete računati sa zahvalnošću. Jer i drugi bi se htjeli osjećati korisnima. Znači li vama, na vašem blogu, nekoliko komentara ili barem naznaka da su ljudi koji vas cijene još uvijek tu?

4. Vaša lista favorita mnogima je putokaz, pa čak možda i startna točka svakodnevnog blog krstarenja. Samo smo ljudi i ako takvu listu nemate (čak ni najmanju) , u redu je. Vi ionako 'pišete za sebe', pa ni ne razmišljate o 'razmjeni linkova'. Ako ste skloni promatranju tih lista primijetit ćete razne interesne grupe, mreže međusobno isprepletenih srodnih blogova koji se razlikuju u relativno malom broju linkova. Koji je vaš interes? O čemu pišete? O čemu želite čitati? Koga učite? Od koga učite? Koga zabavljate? Tko zabavlja vas? S kim plačete? Koga rasplačete? Koja je vaša interesna grupa? Upadnite, jednostavno upadnite, ostavite trag i netko će doći.

5. Ako refreshate blog dvaput mjesečno onda vam je bolje da budete prokleto dobri :). Ali vama, ako ste takvi, vjerojatno i nije stalo do čitatelja jer ništa ne dajete zauzvrat.

Posipanje (pepelom)
Auu, ovaj se post odužio. Je li vam žao što ste započeli čitati pa onda niste mogli prekinuti? Šalim se, samo sam zamislio glas iza vaših leđa: - Ti kad sjediš za tim kompjuterom, niti vidiš, niti čuješ, niti reagiraš! Događa li se to i vama? :)) Oduzeo sam vam više vremena nego ste navikli. Isprika.

Poanta (o rečenom)
Blog je druženje. Nijedan blog nije otok i izložen je javnosti, htjeli vi to ili ne. Ne možete se družiti ako sjedite u kući. Izađite van i čitajte, recite nešto i vidjet ćete što će se dogoditi. Ne postoji blog koji se nikome neće dopasti. Jer i vi ste po nečemu posebni. Tako dugo dok vaš blog ima više čitatelja nego pisaca, trud se isplati. Izdržite! Ako i 'pišete samo za sebe', nemojte odustati jer to je vaš izbor. Imate pravo.

Disclaimer: ovo nisu postulati i pravila, već samo moje mišljenje i praktični savjeti o putu kojim sam vidio svoj blog. Nemojte se pravdati jer nema smisla. Krvavi ste pod kožom i većina vas se osjeća kao i ja. A gluplji od mene niste. Ako mislite da jeste, užasno ste se prevarili i ne činite sebi dobro.

Mind Twister (35): Retrovizor



nedjelja , 27.06.2004.

Danas je bio baš šugav dan. Sve ovo nema smisla. Razmišljao sam da li da zatvorim ovaj blog ili ne. Jednostavno, kad se sve okrene protiv mene onda tek vidim koliko su ljudi podli i bezobrazni. Sasvim mi je jasno da čovjek ne može u životu postići ništa. Sav moj trud odnose drugi ljudi. Ne možeš si pomoći. Ne ostaje drugo nego spakirati stvari. Jer ništa mi se ne radi, i baš je sve bezveze i bla, bla...

Ha, volio bih, dragi čitatelju ili još draža čitateljice, vidjeti sad tvoj izraz lica :). Oprosti, samo se zabavljam i priznajem da to nije lijepo od mene. Jednostavno sam morao probati kako bi to bilo kad bih ja pisao ovakve 'bed' postove. Užas! Već od onih par gornjih rečenica osjećam neugodu. Zato jer sam zapravo drugačiji. Nisam naviknut osjećati se kao u uvodu. Preciznije rečeno, odviknuo sam se.

Ja sam u jednom svom dijelu života zaista bio takav. Bez samopouzdanja, bez ambicija, smatrao sam da sam nitko i ništa, osjećao sam se jednako, stoga sam to zaista bio. Uf! I opet uf! Što se dogodilo? Teško mi je odrediti mjesto i vrijeme kad su se priča počela odvijati u drugom smjeru. Dobro je da sam zaista oduvijek bio sklon analiziranju samog sebe. Uvijek me zanimalo 'zašto?'. Nikad nisam pronalazio prave odgovore. Kakva je situacija kod vas? Znate li koji je najjači znak u pismu jednog jezika? Upitnik! Pitaj i dobit ćeš odgovor.

Omiljen u društvu, uvijek dobrodošao, sve sam svoje relacije uništavao kratkim potezima neizmjernog pesimizma i glumljenja žrtve. Tada je moj dotadašnji život dodirnula osoba koja je u meni gledala sasvim druge stvari, ono u čemu sam bio dobar, neponovljiv. Izdržala je sve moje izboje negativne energije, onako spontano. Jednostavno je bila takva. Malo pomalo, u toj sam osobi vidio vlastitu sliku drugačije nego sam je i sam zamišljao.

Ohrabren svojim razmišljanjima, nastojao sam mijenjati sebe u osobu kakva sam zaista želio biti. Bio bih zadovoljan da sam zaista u srcu, iskreno postao barem onakav kakav sam se s manje ili više uspjeha prikazivao drugima. Nije bilo lako. Nije bilo ni uspješno. Bilo je teško, ali bio sam si najvažniji i ustrajao sam. Više godina kasnije već sam bio malo sretniji sobom. Tek u zadnjih pet ili šest godina čitava moja povijest mi je postala zaista smiješna i djetinjasta. Još sam milju daleko od osobe kakva bih želio biti. Ali počeo sam cijeniti ono što sam i sam radio, promjene, stjecanje vrlina, pozitivan stav, shvatio sam da ako sam ja mogao nešto promijeniti onda to može svatko. Počeo sam vjerovati u ljude. Hm, da, problem vjerovanja u nekoga sastoji se u tome da često više vjerujemo u osobu nego što je ona sama spremna vjerovati u sebe. Ustrajnošću i dosljednošću možemo postići sve. Ustrajnim vjerovanjem u nečije pozitivne snage i iskrenim isticanjem istih možemo dovesti do istog rezultata do kojeg je mene dovela jedna draga ranije spomenuta osoba.

"U neke stvari moramo prvo vjerovati da bi ih vidjeli."
Ralph Hodgson
"Imamo sklonost vjerovati nepoznatim osobama. Nikad nas nisu prevarile."
Samuel Johnson
"Ljudi uvijek okrivljuju okolnosti za ono što jesu. Ja ne vjerujem u okolnost. Ljudi koji dolaze na ovaj svijet su ljudi koji ustanu i traže okolnosti kakve im odgovaraju. Ne nađu li ih – stvore ih sami."
George Bernard Shaw
"Uvjek se događaju stvari u koje čvrsto vjerujemo: a vjera u stvari čini da se one dogode."
Frank Lloyd Wright

Jeli sad ponedjeljak ujutro? Svejedno.
Želim ti reći, dragi čitatelju ili još draža čitateljice, da vjerujem u tebe. Ne poznajem te, ali znam da kakav god da jesi u tebi postoji mnogo dobrih strana: Znaš li koje su? Vjerujem da kad ih jedanput odlučiš i sam potražiti, da ćeš ih pronaći i da ćeš ih znati upotrijebiti. Ako nisi onaj tko bi želio biti, možeš se promijeniti. Sve što je za to potrebno, već je u tebi. Vjeruj u sebe, jer ćeš vjerovati jače i bolje no što to mogu ja. Još se jedan dan polako odmotava oko tebe, a ti postaješ drugačiji, zadovoljniji sobom. Pobjednik. Vjeruj u sebe, i nećeš pogriješiti.

Homo addictus (5): Punjenje



petak , 25.06.2004.

Dugo već nisam pisao Homo Addictusa, ovisnika. Eto, kad sve radi kako treba, pa nije bilo razloga. Ovo je jedan od onih postova koji idu po inerciji. Najave nek pričekaju, ideje još nisu zrele kako treba. Gledam malo po ovom svom blogu i pitam se koliko je to zapravo blog. Je li to uopće blog? Je li točno da sve stvari prvobitno nastaju u jednom bljeskovitom izboju energije? Izgledaju kao da će postojati zauvijek. A ono, osjetiš se ponekad umoran. Sad sam umoran. Naučio sam da je to jedno privremeno stanje. Svatko se može i treba odmoriti. Kako dugo? Pojma nemam. Što kraće, a da bude dovoljno.

Ovo mi se sve čini kao prvi post koji pišem nekako osobno. Onako za dušu. Za sad mi se ne sviđa ton. Ali ja se tako punim. Do kraja će svi akordi biti zvučati sasvim ok.

Krstarenje
Pa i danas sam malo krstario blogovima i valjda sam imao takvu sreću da sam nalijetao na sve neke depresivce. Ah, tužne su to priče. Ponekad pomislim hoće li se itko od njih oporaviti. Kad se toga sjetim odmah mi je ljepše. Kad bih mogao energiju koju imam barem malo podijeliti s drugima, ono, svakom uliješ malo, do prve benzinske postaje ili nekog događaja koji će ih dopuniti. Naučio sam da budem stalno 'overflow', da se prelijevam, da ne oskudijevam, da mi motor radi stalno. I još ostane za druge. No, ponekad, kao danas, malo sam usporen, započeo sam previše stvari. Ali nije to ništa, nije ovo 'jedan od onih dana', barem za mene nije. Tu sam frazu ukinuo. Dan nije ama baš ništa kriv. To je mnogima samo opravdanje. To što zovemo 'jednim od onih dana' je samo period od buđenja do slijedećeg spavanja u kojem se nismo potrudili pronaći svrhu, jer smo bili lijeni i nezainteresirani. Svaki dan je dobar ukoliko se ne obaziremo na loše nego na dobro. Eto.

Ovisnost
Baš mislim, koliko sam ja ovisan o ovom virtualnom svijetu?. Izgleda da malo jesam. Kladio bih se da sam u vrhu ljestvice kad bismo mjerili vrijeme provedeno online. Pa dobro, volim to raditi. Molim da mi se ne javljaju psihoanalitičari koji će ovo objašnjavati 'mojim bijegom od stvarnosti jer me je mama u djetinjstvu tukla'. Ja volim ljude i druženje, ne volim ljude razočaravati. Ponekad moram. Sorry. Da bih mogao voljeti drugih deset. Zašto mi je blog tako važan? Nije blog. Ljudi su važni, a blog je sredstvo komunikacije. Komentari su kratke misli iz neke vrlo bliske prošlosti. Na blogu ste korak ispred. Dok ja ovo pišem, vi još nemate pojma o čemu pišem. Kad napišete komentar ja ga uvijek pročitam poslije vas. I tako se držimo na distanci koja se mjeri vremenom unutar jednog dana. Bit ćemo još bliže, stalno radim na tome. Nije mi dosta. Neke od vas već kao dobro poznajem. Imate newsletter, tamo gore desno, prijavite se, priđite bliže, ako vam se sviđa ovdje.

"Lijenost nije drugo nego navika da se odmaramo prije nego smo se umorili."
Jules Renard
"Zaključak je mjesto gdje smo se umorili od razmišljanja."
Martin H. Fischer
"Napredak ne dolazi od ranoranioca. On dolazi od lijenih ljudi koji pokušavaju pronaći lakše načine za nešto napraviti."
Robert Heinlein

Danas sam opet čitao i sebe, neke dijelove (kako je to nenamjerno postalo moćno pitanje!). Pa ja zapravo uopće nisam depresivan. Blago meni i mom pravu izbora. Probudim se ujutro i vidim da sam još uvijek 'iznad' zemlje. Zaista valjani razlog da uhvatim dan. Bit će nešto od mene. Zadovoljan sam i nisam više tako umoran. Trebate energije? Ako pronađete nešto od nje ovdje - poslužite se. Ajmo dalje :)

Mind Twister (34): Limunada



četvrtak , 24.06.2004.

Limunada je fini osvježavajući proizvod koji dobijemo od ne baš finog, nego kiselo-gorkog južnog voća. Super kiselog. Ni kora mu nije za jelo. Neki mogu pojesti limun. Ima i kaskadera koji mogu pojesti limun skupa s korom. Stišću li vam se zubi? Limun je žut kako bi izvana lijepo izgledao. Raste na stablu. Jeste li kad vidjeli pravo i zdravo stablo limuna? Na limunovom stablu istovremeno žive tri generacije limuna. Prva su cvijetovi, zameci, zatim mali zeleni jednogodišnji plodovi i zreli žuti, dvogodišnji.

Sad ne morate biti ni botaničar, ni filozof, ni kuhar već je dovoljno da ste do sada više manje redovito pratili Mind Twistera pa da vam svane da je limun savršena metafora života.

Pojavimo se kao zametak na roditeljskom stablu života. Tu već postoje neki koji su se formirali, pojma nemaju da su limuni, iznutra su gorki i nedefinirani a to im pokazuje i zelena boja. Ima i onih najstarijih koji izgledaju prekrasno, debelo, okruglo, presijavaju se na suncu, uzor su svim drugim limunima. Ali iznutra su kiseli. Do bola. A neki su još uvijek i malo gorki, uspomena na dane iz mladosti. Ispod vizualno dopadljivog tankog sloja žute boje nalazi se debela kora koja štiti kiselu unutrašnjost. Kod rijetkih je ta kora tanka.

Naš je život baš taj limun. Kiseli smo i gorki u duši ali smo to pokrili korom kako bi sakrili nutrinu, pa smo i koru zamaskirali lijepom vanjštinom. Baš smo dopadljivi. Ipak, kad stanete pored stabla limuna osjetite njegov miris. Nijedna kora nije dovoljno debela da sakrije miris. Ljudi koji su u našoj blizini osjećaju našu kiselost i gorčinu, ne vide je, ali je osjećaju.

Ok, dakle od života smo dobili limun. I limun smo dok ne pocrnimo i smežuramo se, tada izgubimo i kiselost i gorčinu, ali prekasno. Otpadnemo sa stabla.
A zašto da ne napravimo limunadu? Treba nam recept!

Pravljenje limunade je način da kiseli život učinimo malo snošljivijim. Odbacimo ljepotu, maknimo koru, otvorimo našu unutrašnjost i iz nje istisnemo sadržaj. Esenciju. Pazite, to bi moglo boljeti. Dodamo vode kako bi od suštine života dobili više. Poželjno je da to bude mineralna voda koja je bogatija i sadržajnija od obične. Kišnica ne dolazi u obzir, to bi bilo zavaravanje Dobro je sve skupa procijediti kako bi maknuli one tvrdokorne kisele komadiće koji kaotično plutaju i nikad ne znamo kad će nam sjesti baš na jezik. Najvažnija stvar je dodati šećera. Slobodni smo dodati šećera po volji. Šećer ima svoju cijenu ali isplati se. Ako želite možete umjesto šećera staviti i meda. Med je rezultat jednog ogromnog i strpljivog rada. Čista asocijacija. Nemojte pokušavati sami skupljati pelud i cvjetni slad da biste dobili med. Netko je to već napravio.
Koru naribamo jer nam više nije potrebna kao štit i dodamo je. Ona će nam dati lagani tek gorčine i sjećanja na ono što smo bili kad smo bili limun. Na kraju, jedan dio kore sa žutom površinom koju smo s toliko truda gradili formiramo u neki poželjni oblik i stavimo na rub. I dalje želimo izgledati lijepo.
Mala tajna je da limunadu možete napraviti bogatijom i sočnijom uzmete li dva limuna.
Upozorenje svima koji ćete pokušati primijeniti ovaj recept. Od limuna ne možete dobiti sok od višnje ili grejpa, možete dobiti samo limunadu zato nemojte pokušavati nešto drugo. Svi će prepoznati da je to ipak limunada. I svi će znati da je od limuna.

Kad sam prvi put vidio izreku 'Ako ste od života dobili limun, napravite limunadu', ona mi se zakačila u neki važan kutak tupave pameti i nisam je jednostavno mogao maknuti. Morao sam pokušati. Prvih nekoliko limunada nije bilo baš idealno ali mogu reći da sam se izvještio. Svaka slijedeća je sve bolja. Za limune ne brinem, dobivam ih dovoljno.

I spy! (5): I blog you



utorak , 22.06.2004.

Plivajući u moru stilova i HTML koda, nekako nisam sebi nabio onaj željeni naboj da pišem Mind Twistera. Kako sam u fenomenu bloga - danas sam malo špijunirao. Fenomen nogometa me brzo pustio. Baš sam sretan zbog toga.

Blog, ah kako to zvuči gordo. Neću nikoga kritizirati, svi su super. Baš je kao neki mali grad. Ljudi sa svojim interesima obilaze redovito određena mjesta. Dođeš tamo, pogledaš komentare i stalno srećeš iste ljude. Izlaze kud i ti. Na dobra mjesta. Odjednom spaziš novu facu, nešto je nažvrljao u komentaru, nije uopće pogodio temu, ili nije shvatio što je pročitao. Prolaznik. Hmmm, a evo i pametnog komentara. Tko je to? Nije se potpisao. Šteta, sviđa mi se što je rekao, sigurno ima dobar blog - ako ga ima. Aha evo i pametnog komentara s potpisom. Ajde da vidimo gdje taj živi. Klik, pet ulica dalje novi blog. Prvi put ga vidim, a i dobro se uredio. I ovo izgleda dobro mjesto za izlazak. Da vidimo kakva je ovdje hrana, duhovna mislim. Nije loše, nije loše. Mogao bih izaći još koji put baš na ovo mjesto. A tamo u kutu s desne strane vidim linkove. Da vidimo... ohoho, pa ovdje je sve puno ljudi koje poznajem. Zanimljivo, kako nisam prije otkrio ovo mjesto? Taj mora da poznaje još neke nove... ovog znam, ovog znam, ovog znam, e ovog ne znam... ajmo tamo.

I tako prokrstariš po blogovima, vidiš svašta, zavoliš svašta, preskočiš svašta, naučiš svašta. Blogovi se grupiraju, kao i njihovi vlasnici, po interesima, čitaju jedni druge i to je to. Tko je duže ovdje a počeo je pisati blog kao samo sebe, sad ga piše za svoje čitatelje. Nitko ne može ostati ravnodušan na čitatelje. Ako te hvale, žele još. Ako te pljuju, dobit će još.
Primijetio sam nekoliko osnovnih obrazaca odnosa prema vlastitom blogu.

Preskočit ću profesionalce koji odmah zabriju na dizajn. Ali odmah. Njih zanima prvo mašina. Prije prvog posta deset puta će sve ispremiješati da vide što se sve može. Preskočit ću i one principijelne koji bi, kad bi htjeli, mogli naučiti kako promijeniti dizajn ali ne žele, dobar im je ovaj kakav je i odmah se bacaju na pisanje. Možda i znaju kako dizajnirati ali ne žele. Oni su otvorili blog da bi pisali a ne se igrali bojama. Oni pišu uspješno. Preskočit ću i one koji nemaju pojma ni o čemu ali se dobro zabavljaju. Njih baš briga, baš je fora imati blog.

Zaustavit ću se na prosječnom bloggeru. Ali, hej, ovo je samo moja vizija prosječnog blogera, nitko se ne mora žestiti zbog toga.
Oni naprave blog. Izaberu predložak i krenu nešto napisati. Super je, baš sam dobar, napisao sam nešto. Predložak im ostaje takav kakav je, koga briga. Ili ne znaju, ili ne žele znati ništa. Onda blog bude otkriven od slučajnog putnika namjernika i pojavi se na nečijem blogu kao link. Ponetko osvane i na naslovnici. Polako počinju na blog dolaziti ljudi, komentirati, kritizirati, hvaliti, podržavati, dopunjavati, osporavati, tumačiti.... Uh, pa pisali su samo za sebe, a sad ljudi dolaze komentiraju, kritiziraju, hvale... i sve ostalo. Netko se počinje baviti njihovim razmišljanjima. I sada se dolazi do točke kad većina reagira ljudski. Dolaze gosti, pa što će misliti o njima. I onda krene, pa vidiš da se prvo promijenila boja linkova. Zatim je naslov odjednom drugačiji. Aha evo osvanula je i lista linkova, pa... kad svi to imaju tako valjda treba. Onda kalendar doživi određene estetske promjene. I tako malo po malo, face lifting bloga bude više manje uspješan.

Kad jednom shvate da ih netko zaista gleda počinju raditi veliko spremanje :) Nije li to zanimljivo? Mnogi ljudi i kod kuće imaju veliko spremanje prije dolaska gostiju.

Sve što sam primijetio nije uopće loše, sjajno je, mnogi nauče stvari koje prije nisu znali a uz to i dobro pišu. Blog je dobar. I koristan. Da ne pišemo ovdje nikad ne bismo tako sjajno sredili vlastite misli. Vjerujem da mnogi mogu potvrditi vlastitu promjenu otkako su ovdje. Zato je blog dobar. I blog you!

"Bila su vremena kad je čitatelj neuzbudljivih novina primijetio: - Kako je glup današnji svijet! Danas on kaže: - Kakve glupe novine!"
Daniel J. Boorstin
"Tajna dobrog pisanja je da kažete stare stvari na novi način ili nove stvari na stari način."
Richard Harding Davis
"Kad se nešto čita bez napora, znači da je napor uložen u pisanje toga."
Enrique Jardiel Poncela

Moj blog mi otkriva začuđujuće spoznaje o meni samome. Čitam sam sebe i čudim se, dobivam neku sliku o sebi samom koju prije nisam baš tako vidio. Čitate li i vi sebe?

Publikalije (4): Mi, vi, oni 2004



nedjelja , 20.06.2004.

Ova je godina započela burno. Promjene u društvu koje doživljavamo zadnjih desetak godina sigurno će ostaviti nekakav nauk za buduće generacije. Mnogi smo naučili da si u ovom uređenju sam za sebe. Boriš se kako znaš. Najbolje što znaš. Ako ne znaš moraš naučiti jer nikoga nije briga. Zašto sve to još ide tako kilavo? Zato jer još uvijek većina ljudi živi po programu od prije trideset godina. Govorim o sredovječnima. A mlađi drugi program nisu ni učili. I oni rade po tom programu. Trebaš biti dobar, učiti, postati dobar radnik i sve će ići kao po loju. Nema više! Jeste li primijetili? Ne igramo se više da ti netko mora dati, igramo se da ćeš tražiti gdje se nešto može dobiti i zaraditi, što možeš dati za to... jer te nitko ne pita trebaš li što.

Generalno stanje: još se uvijek smijemo onima koji imaju san, jer znaju da je to ono što njih osobno može voditi naprijed. Zašto se tome smijati? Oni koji nemaju nikakav san svojski se trude da ga ukradu onima koji ga imaju. Zašto onaj tko nema vlastite ambicije pokušava drugome umanjiti njegove. To smo naučili. Zato jer svaki napredak nekoga drugoga stavlja one koji stoje u manje vrijedan položaj. Barem se tako osjećaju. Grupa alkoholičara često pokušava svog prijatelja, liječenog alkoholičara, vratiti natrag za šank. Ne zato jer je to dobro, ne zato jer mu žele napakostiti, ne zato jer je to realno, nego zato jer se vidi da oni nisu uspjeli učiniti isto. Ostali su bez opravdanja svoje tvrdnje da se nemoguće izliječiti. Vraćanje prijatelja za šank bilo bi izravno pretvaranje dokaza da se može u dokaz da se ne može.

Takve primjere gledam ove godine na svim ravninama. U politici, u sportu, na estradi. Pljuvačnica ogromna. Nikad nismo bili toliko zavidni koliko smo sada, nikad nismo toliko pljuvali na račun te zavisti. U socijalizmu to nismo smjeli a nije i bilo toliko puno razloga zašto bi. U kapitalizmu do izražaja dolazi pojedinac, sa svojim uspjehom neuspjehom. Verbalna satisfakcija je ako ništa drugo a ono moralna pobjeda, Pirova takozvana J.

Netko je tu kod mene komentirao 'zašto su ljudi takvi i takvi'. Pa zato jer im nije stalo išta promijeniti, mijenjati je teško. Ali ako ćete mi vjerovati, ponekad bih plakao zbog promjene, ali nagrada je puno ljepša. Da, prihvaćam sebe kakav jesam, ali pazite na zamku. Nije dobro to zloupotrebljavati protiv sebe: Ja sam takav i kao takvog se prihvaćam. Svatko treba biti svoj ali je logično da bude onakav kakav je zadovoljan. I tu je zamka, Ako sam zadovoljan onda se ne žalim, zar ne? A mnogi nisu zadovoljni, ne mijenjaju ništa, kukaju i tješe se da su prihvatili sebe kao takve pa je to kao ispravno. Objesite to o klin!

Ako su ti djeca gladna, ne možeš biti zadovoljan sobom, zar ne? Mnogi su radije nezadovoljni Sanaderom ili Mesićem, ili župnikom, ili državom, ili ovim okrutnim svijetom. Ovo je kruta stvarnost i ako ste jedan od onih koji su dotakli dno života, nije mi vas previše žao. Ja pomognem mnogim ljudima, volim to raditi, ali ne plačem s njima. Imam nebrojeno prijatelja koji traže posao, uvijek pitaju jedne te iste, a za posao su pitali na tri mjesta i to je to. Poslije opet slijedi kuknjava. I ja hodam po dnu života. Ali ja hodam, ne sjedim i ne plačem. Nisam ni bogat ni imućan, niti pljujem po sirotinji i depresivcima. Bio sam i gori. Dobro znam tko sam bio i dobro znam tko sam sad. I to se može! Tvrdim! Ajmo malo energije... ajmo tražiti svoju sudbinu kao lovački pas, kao krvosljednik. Idem dok ne nađem, možda će trajati godinu dana možda i dvije. Osim ako je to preteško. Pa kome je teško? Onome koji dvije godine uporno traži posao ili onome koji te dvije godine kopa po rudniku ili pretovaruje smeće?

A eto, skrenuo sam od teme totalno, htio sam reći kako još uvijek ili zapravo tek sad u pravom smislu dolazi do izražaja dvoličnost ljudi.
Prvo smo popljuvali reprezentaciju i Barića, sad su ispali narodni heroji. (nakon poraza od Engleske vraćamo se na pljuvanje op.a.) To ne volim. Za mene su uvijek bili heroji jer su uopće došli na europsko prvenstvo. Mnogih tamo nema.
Seve je napravila gaf. Jesmo li joj oprostili što nam je uzburkala život? Još smo na kraju i mi patili više nego ona, zar ne?
Kandidirali smo se u EU? Jesmo li spremni prihvatiti da su i sadašnja i prijašnja vlada imale prste u tome. Ili sad vrijede samo jedni a drugi ne? Što smo govorili nekad a što sad. Ne ide nam se u EU, propast ćemo. A da ne idemo onda bi vjerojatno pala vlada koja nas nije tamo odvela.
Kritiziramo sve što rade drugi, opravdavamo se kad isto napravimo mi. Stop!

"Ljudi ne vole ogovaranje jedino kad ogovarate njih same."
Will Rogers
"Tko god vam ogovara druge, drugima će ogovarati vas."
Španjolska izreka
"Razgovor je vježbanje uma, dok je ogovaranje vježbanje jezika."
Nepoznati autor

Dvostruki kriteriji života se svakome odbiju o glavu takvom silinom da se rijetko kad oporave od toga. Pazite se dvostrukih kriterija, ogovaranja, i govora prije razmišljanja. To vas ne vodi nikuda a pogotovo ne na bolje. Mi, vi i oni mogu biti kakvi žele, ali JA moram znati prije svega kakav sam sam.

Mind Twister (33): Sudar svjetova



subota , 19.06.2004.

Jednom sam negdje pročitao "Promijeni način razmišljanja i promijenit ćeš svijet". Sjajno iako mi se nije tako učinilo u početku. Počnemo li razmišljati na drugi način zaista ćemo svijet gledati drugim očima. I tada to više neće biti isti svijet, bit će promijenjen. Slažemo se? Neki vide svijet u kojem je nogomet jedna totalno glupa igra. Drugi pak ga ne mogu ni zamisliti bez nogometa. Samo je stvar razmišljanja i vlastitih uvida.

Svatko od nas je jedan svijet. U svakom od njih postoji nezamisliv broj različitosti. Ono što zbunjuje je da svatko uglavnom pronalazi nevolje u svom svijetu. Ako ste u stanju biti objektivni tada ste u prednosti. Ako ne, tada se svedete na mašinu za kritiziranje i ne prihvaćate ništa osim onoga što sami mislite. A mislite da bi svačiji svijet trebao biti baš kao vaš. Tako dugo dok vas drugi ljudi izbjegavaju ili vas naprosto ne poznaju, stanje bi se moglo nazvati redovnim. Ipak, ponekad, tražili to ili ne, dva svijeta se sudare. Dang! I dolazi do promjena.

Kad bih sad htio pronaći prave primjere bilo bi ih bezbroj. Ali jedan nam je svima blizak. BLOG! Pet tisuća različitih svjetova. Zavirujemo jedni drugima u razmišljanja. Uzimamo ponekad nešto i smještamo u svoj svijet. Uglavnom ono što već imamo. Ponekad ostavimo nešto svoje. Uglavnom ono što oni već imaju.

A sudari su neminovni. Dođeš, zaviriš, ne sviđa ti se, i tras!. Pokušavamo promijeniti nešto u nečijem tuđem svijetu. Sudar se dogodio. Zašto? Zato jer svatko može mijenjati samo svoj vlastiti način razmišljanja, najučinkovitije.

Postoji Svemir, u Svemiru svjetovi. Postoji na primjer i Direktor svemira :). On gleda naše svjetove koji plove okolo tim svemirom i komentira što je tamo vidio. Ta zapažanja vide svi koji odlaze kod njega. Postoje Kreatori Svemira. Oni rade svoje viđenje stvari. Njihova zapažanja vide svi. Na naslovnici su. Izgleda da je dobro što to vide svi. A možda i nije jer dolazi do sudara. Već sam nekoliko puta vidio male i pametne rasprave o ocjenjivanju, rangiranju i "cooliranju". I znate što sam zaključio? Svi su u pravu. Subjektivno, jer oni tako vide u svom svijetu, i objektivno, jer tako zaista jeste. Svatko od nas na blogu ima svoju listu drugih razmišljanja, života i svjetova, no one se ne poklapaju, zar ne? Pa to je jako normalno. Svatko od nas traži sebi slične, sebi dopadljive. I svatko od nas ima barem nekoliko kandidata koji se poklapaju s naslovnicom, zar ne? Pogledajte liste na tuđim blogovima. Prepoznajete li uvijek jedne te iste? Zašto nekih nema nigdje? A dobri su. Trebaju se probiti.

Jedanput sam pisao da ako želiš voditi, moraš prvo znati slijediti. Primjenjivo. Ako želiš da te čitaju, moraš prvo čitati. Osobno sam mnoge dobre svjetove pronašao tako što su ostavili komentar na mom blogu, ili na nekom od onih koje ja čitam. To su oni pokretni, zainteresirani, čitaju, jako dobro čitaju i ostavljaju trag. Odjednom iskoče i tu su. Hoće li ostati?

Kad pokušamo intervenirati u to sudaramo se. Naša razmišljanja se ne poklapaju. Naslovnica je jedna i jedina u svakom od naših svjetova, ne uklapa nam se baš i voljeli bismo da je drugačija. Ali samo je jedna. U mom svijetu je također takva, i meni nije sto posto naj ali prihvaćam je. Jednog dana vjerujem da će kraj svakog svijeta biti mala kućica gdje ćete spustiti iglu miša i virtualno reći: Ovaj svijet je lijep! A onda ćemo biti svako za sebe. U nedostatku boljega, za sada nekoliko ocjenjuje i preporučuje mnoge, ali vjerujem da će biti bolje kad budu mnogi preporučivali nekolicinu.

"Aristotel je bio poznat po tome što zna sve. On je mislio da mozak postoji da bi rashlađivao krv i da ne sudjeluje u procesu razmišljanja. To je točno samo za određene ljude."
Will Cuppy
"Ako se dvoje ljudi slaže mu svemu budite sigurni da jedan od njih razmišlja."
Lyndon B. Johnson
"Značajni problemi ne mogu se riješiti istom razinom razmišljanja kojom smo ih stvorili."
Albert Einstein
"Previše ljudi razmišlja o sigurnosti umjesto o prilikama. Izgleda da se više boje života nego smrti."
James F. Byrnes

Svijet oko mene je onakav kakvim ga ja vidim i zamišljam. Igrom slučaja povremeno se sudarim s nekim. Ništa strašno. Ništa neću dirati, ništa neću mijenjati tamo. Sve što mi treba je da jednako dobijem uzvraćeno. Sve što moram mijenjati je ovdje, u mojoj glavi. Ponešto od toga zapazio sam baš u vrijeme sudara.

Mind Twister (32): Ta važna sekunda



četvrtak , 17.06.2004.

Klik! Sekunda je prošla. Tako mali djelić vremena, a tako važan sadržaj u njemu. Ne uvijek, ali ponekad može imati strahovit utjecaj. Događaji oko nas traže određeno vrijeme da bi trajali. Ponekad prođe i par dana a da se ništa ne bi promijenilo da smo ih preživjeli drugačije. Vrijeme bez utjecaja. Ali uvijek me iznova fascinira ta jedna jedina sekunda koja može ponekad promijeniti i tijek ljudske povijesti. Najčešće je jedna sekunda dovoljna da donesemo (ili ne donesemo) neku odluku koja će imati dalekosežne posljedice. Osobno sam mogao umrijeti već nekoliko puta 'da sam samo'... ili 'samo da nisam'... Imate li takvih sekundi u sjećanju? Saobraćaj je dobar primjer, sekunde su ovdje često presudne. U nekim slučajevima zaista nisu, ali mnoge stvari su se mogle dogoditi drugačije samo da se ono što je prethodilo tome dogodilo sekundu prije ili kasnije. Neke sekunde su strahovito važne. Samo što to ne znamo unaprijed.

Malo ću se poigrati. Jedna je osoba prije dvije godine u jednom djeliću sekunde donijela odluku 'da' umjesto odluke 'ne'. Danas, dvije godine kasnije, zbog tog tananog djelića vremena srušio se Internet, pokrenulo se nekoliko sudskih parnica, neki ljudi su naučili nešto novo, čitava nacija se našla u interakciji... Sve se pokrenulo. Što mislite, ako smo ovime samo zagrebli površinu na nekom višem nivou, koliko je života zbog te jedne odluke otišlo u drugačijem smjeru? Neki su otišli samo privremeno a neki su se promijenili u potpunosti. Možda je netko doživio nesreću na putu u televizijski studio kamo je išao zbog tog događaja, možda je netko izbjegao smrt jer je nekuda krenuo 11 minuta kasnije. To su samo dvije indicije koje u lančanoj reakciji izazivaju nove i nove promjene, nove i nove događaje. Sve je vrlo slično teoriji kaosa po kojoj zamah leptirova krila ovdje izaziva tornado tamo.

Kako to da ja danas ovdje pišem blog. Zato jer sam polovicu života vezan uz kompjuter. Kako je to toga došlo, da kupim kompjuter, da mi to postane nekakva preokupacija. Kako to da nisam liječnik ili prodavač. Prije mnogo godina, kao dječak, na putu prema trgovini, na sekundu sam okrenuo glavu, spotaknuo se, pao i razbio koljeno. Pristupila mi je gospođa s dječakom mojih godina. Pao sam baš ispred njihove kuće. Povela me unutra da bi mi oprala ranu. Kod njenog sina sam prvi put vidio kompjuter. Spectrum ZX! Nakon soka i kolača, malo smo se igrali, postali prijatelji i godinama se kasnije družili. Odigrali smo sve postojeće igrice, razgovarali smo o kompjuterima, poželjeli smo nešto bolje. A ja sam tada nabavio svoj kompjuter! To je zauvijek ostalo u mojoj glavi. Možda bih i bez tog događaja danas bilo isto. A možda i ne bi. Poznajem mnogo ljudi koji ovu kutiju ne razumiju baš ništa. Možda nisu imali priliku upoznati je i zainteresirati se. A ja sam samo okrenuo glavu i previdio glupi rubnik. Da nisam, ne bih pao, ne bih upoznao novog prijatelja i ne bih baš TADA započeo moj interes. Možda bi započeo kasnije, nekim drugim događajem i možda bi sve bilo isto.

Ali... o tome možemo samo razmišljati. Svaka, pa i najmanja naša akcija stvara novi razvoj događaja. Možda bih, da se to nije dogodilo, pao kasnije ispred kuće nekog veterinara, mehaničara, pijaniste, nekoga tko bi mi pružio priliku da upoznam nešto o čemu nisam razmišljao. Kad bismo mogli kroz neki paralelni svemir gledati ostale varijante svog života, sigurno bismo se iznenadili. Na onim mjestima gdje je bila skretnica odabrali smo jedan od dva smjera i više se nismo mogli vratiti. Povukli smo za sobom slijed događaja koji su izvan našeg utjecaja.

Poigrajte se i vi: Početkom dvadesetog stoljeća jedno pile je prelazilo cestu, a 1941. započeo je Drugi Svjetski Rat. Kako su ova dva događaja povezana? Mislite li da vaša priča "drži" pošaljite mi je, rado bih je pročitao.

"Ne smijemo dozvoliti satu i kalendaru da nas zaslijepe pred činjenicom da je svaki trenutak života čudo i misterija."
H. G. Wells
"Ne možete vratiti sat unatrag. Ali, možete ga ponovo naviti."
Bonnie Prudden

Svaka sekunda može biti dragocjena. Znam da ne mogu to kontrolirati, to se jednostavno dogodi i rijeka poteče u drugom smjeru. To me uči vrijednu lekciju. Događaji koji su u jednoj sekundi usmjerili moj život su prošli. Ne mogu to ispraviti jer sam pokrenuo more drugih događanja koja se također neće promijeniti. Mogu samo biti razborit i vjerovati da ako sam svake sekunde posvećen životu na pozitivan način da će me put na raskrižju uvijek povesti boljim od dva smjera.

Mind Twister (31): Smirivanje lopte



srijeda , 16.06.2004.

Sve je u znaku lopte. I moja današnja metafora o njenom smirivanju se baš paše u aktualni trenutak. Valjda će svi htjeti čitati o lopti. Lopta putuje od igrača do igrača, neki su nam prijatelji, neki neprijatelji. Prijatelji je tjeraju s nama na jednu stranu, neprijatelji nam pokušavaju pomrsiti konce. Imamo svoj cilj i spremni smo uložiti napor da bismo ga postigli. I tamo uvijek postoji netko tko će nas pokušati spriječiti u postizanju cilja. Ponekad uspije, ponekad ne, ponekad i samo promašimo jer želimo previše... ili premalo. U drugom poluvremenu trebali bismo igrati pametnije. Metafora: živimo utakmicu koja ima početak i kraj, lopta je jedina veza među ljudima sličnih ili različitih interesa u istoj igri. Podsjetimo se još nekih metafora...

Lopta je okrugla za one koji više vjeruju u Božju volju i slučajnosti nego u neiscrpnu i kreativnu ljudsku energiju. Ova metafora mi se ne sviđa, ona je samo izgovor. Što bi tek bilo da je lopta kockasta?
Loptaju se sa mnom u ovoj birokratskoj državi i moram otvoriti stotine vrata, ispuniti gomile obrazaca, i potpisati brda dokumenata da bi riješio jednu sasvim jednostavnu stvar. Za vrijeme dok se time bavim, činovnici me poput lopte šalju od jednog ureda do drugog. U neke se vraćam nekoliko puta.
Na prvu loptu idemo sa rizikom i osjećamo strah. Ići na prvu znači da nismo baš provjerili što radimo ali nismo čekali ni trenutka. Odlučili smo po inerciji. Dvije mogućnosti da idemo 'na prvu loptu': Ili smo potpuno neiskusni pa ne znamo što radimo, ili smo jako iskusni pa znamo što radimo. 90% ljudi nalazi se između :)
Vratiti nekomu lopticu tj. dati nekomu ravnopravan odgovor u stilu 'evo ti na, da vidim što ćeš sad'... Često upotrebljavamo ovu metaforu jer nam znači razgovor. Ako se samo lagano i zaigrano dodajemo. Kad počnemo loptu lupati i vraćati žešće onda je to svađa. Nakon početnih dobrih udaraca, lopta se izmakne kontroli i počne se odbijati nekontrolirano, pri tome razbije mnogo stvari, napravi prilično štete, možemo je zbog brzine nabiti i u vlastiti nos. Mi više ne kontroliramo loptu, sad ona kontrolira nas. Mi više ne vladamo svađom, ona vlada nama.

Iskusni igrači znaju stati na loptu. Čini li vam se zanimljivo loviti tu nit usporedbe lopte i ljudskih relacija? Osobno nisam neki igrač i volim smiriti loptu prije nego je pošaljem dalje. Smiriti se, koncentrirati i odigrati dobro. Možda nekad i promijeniti odluku o smjeru, ako si damo dovoljno vremena. Život među ljudima ionako nije toliko brz kao prava nogometna igra. Zašto onda žuriti i ostati bez vaza, prozora, dragocjenosti i otići razbijenog nosa... metaforički naravno.

Lopta je u utakmici života stalno prisutna. Nema utakmice bez lopte, nema života bez relacije s drugima. Što ćemo s loptom raditi? Hoćemo li samo udarati pa što bude? Od sumanutog udaranja nema koristi, često pogriješimo i smjer i odstojanje. A cilj niti ne vidimo. Ubrzo naši neprijatelji postižu svoje i mi smo gubitnici. Za upamtiti je da lopta uvijek ide ponovo na centar, tako dugo dok ne odustanemo ili je kraj igre. Igrajući uvijek iznova sa centra stječemo iskustvo i postajemo bolji igrači, naučimo smiriti loptu i pravilno je plasirati prema cilju ili do nekih drugih igrača koji rade u našem interesu.
Kad završi igra, netko će komentirati. Što će reći za nas? Kakvi smo bili igrači? Jesmo li započeli mnoge akcije? Jesmo li pomogli drugima da završe svoje? Jesmo li dovoljno često pažljivo vratili primljenu loptu? Jesmo li postigli puno ciljeva? Jesu li naši suigrači bili zadovoljni našom igrom? Jesu li naši suparnici makar u sebi priznali da smo dobri? Jesu li mlađi igrači imali prilike od nas nešto naučiti?

Ili... ili smo se cijelu utakmicu samo napucavali okolo bez cilja i smisla, radeći tako protiv sebe, protiv svog tima i onih koji su vjerovali u nas. Ako je tako, vjerojatno bismo na kraju rekli da je bila strašno loša utakmica. Nismo mogli učiniti ništa.

"Moj rad je igra, vrlo ozbiljna igra."
M. C. Escher
"Ako vam život ne ponudi igru koju vrijedi igrati, izmislite novu."
Anthony J. D'Angelo
"Postigli ste uspjeh na svom polju kad ne razlikujete je li ono što radite rad ili igra."
Warren Beatty

Ne volim se svađati ni prepirati. Uvijek postoji rješenje bolje od onoga koje napravim u afektu. Kasnije kad je prekasno moglo bi mi biti žao. Znam da moram stati na loptu kad igra izmakne kontroli. Samo tako mogu osvojiti prvenstvo i dobiti priznanje svih koji igraju sa mnom.

I spy! (4): Nekro(b)log



utorak , 15.06.2004.

Naslov je možda malo morbidan ali je isto tako i prikladan. Naime, jedan od blogova koje sam volio čitati prestao je postojati. Da li će nekome nedostajati? Vjerujem da hoće. Težnja savršenstvu samo je pogon za probijanje kroz aspekte vlastite nesavršenosti. Teško ju je zadovoljiti, posebno ako si je postavimo kao cilj. Problem sa nama ljudima je što se naše vizije savršenosti preklapaju. U sinusoidi vlastitih emocija ponekad smo toliko duboko da nam se vrhovi čine nedostižni. U toj dubini često mnogo naučimo. I budemo još bolji i bliži savršenstvu. Još uvijek miljama, godinama daleko, ali ipak bliže.

Ovo je bio blog na kojem sam zaista vidio pravi i iskreni odnos do sebe. Bez umjetnih filozofiranja, direktno u srž. Zato će mi nedostajati. Jedan od onih koje sam razumio i imao osjećaj da je razumijevanje obostrano. Ovo je jedan od načina da mu kažem: hvala za tvoja razmišljanja, zbogom... ili doviđenja... i svako dobro :)

Ima ljudi

"Stvarnosti ne možemo pobjeći. Ne možemo ju zanemariti. Ne možemo ju mijenjati. Mislim da ništa od toga i ne smijemo, jer to je zadano, jer tu stvarnost ne činimo samo mi. To je konglomerat raznovrsnih elemenata, pa uostalom i čovjek je samo elementić svemira, mada se zanosi da je više od toga, ili barem "više biće". No neću filozofirati.
Ono što nije zadano i što možemo mijenjati to smo mi sami. Mi možemo napraviti samokorektiv za samopoboljšanje ili pak korektiv na način da se uklopimo u tu stvarnost prihvačajući sve njene događaje i sudbine koje nosi, pazeći pri tom da nikog ne oštetimo.
Ja sam među onima koji misle da je potrebno tražiti u neugodnim situacijama tolerantni put, koristiti se humorom, uspoređivati i upozoravati na stvari koje su identične, slične, lošije, glupavije, na one stvari koje su reakcije blesavo na blesavo, pokušavajući pri tom biti i uljudan i koristan. U stvari nitko od nas ne misli identično nama i nikad ne možemo biti sigurni zašto se nešto dogodilo, a uvijek za to nešto postoje razlozi koje uopće ne možemo prepoznati, štoviše kada bismo za njih u istini znali, vrlo često bili bismo šokirani razlogom nekog događanja. Iskustvo života tome me naučilo i upravo sam zbog sasvim drugačijeg razmišljanja vrlo često bio neugodno iznenađen, bolno razočaran zbog nekih događanja i njihovih razloga potaknutih od ljudi od kojih sam najmanje nešto neugodno ili "bizarno" očekivao. Ali ja sam samo pojedinac, već napisah "Lazar" koji nije sam. No kao ni "Lazara" niti druge tekstove mnogi nisu pročitali, možda im nisu dovoljno zanimljivi, ali ne tugujem. Svjestan sam svoje različitosti i tako prihvaćam sebe i druge. I još uvijek vjerujem, borim se, nadam se i želim dobro..."
Ukosnica, 04.06.2004.

Cijenim te.

Mind Twister (30): Rječitost šutnje



ponedjeljak , 14.06.2004.

U binarnom sustavu nula je jednako važna kao i jedinica. Ona nije 'ništa' nego je broj. Sve ima svoju suprotnost, crno - bijelo, yin -yang, gore - dolje, svijetlo - tama, plus - minus, dobro - zlo... Kad ne bi bilo tako nebi bilo nikako. Svaka od suprotnosti zapravo daje značaj i svrhu onom suprotnom. Ako ste bili ovdje vjerojatno ste primjetili da sam u najavi zamislio ovaj post kao "Rječitost tišine". No to mi se sada čini neprikladno. Da bismo nekoga ušutkali najčešće mu kažemo 'tiho!', a zapravo mislimo na 'šuti!'. Ulovio sam se na taj štos.

Rječitost šutnje. Šutnja nije tišina, šutnja je odsutnost glasa, odsutnost govora, njegova suprotnost. Kako je šutnja ipak rječita? Jako. Strašno. Ne reći ništa može biti jednako razorno i jednako poticajno kao i izgovorena riječ. Riječi nas ubijaju baš onda kad bismo htjeli da nas ostave na miru. Šutnja nas uništava kad vapimo samo za jednom riječju. Ili dvije. A one ne dolaze. Šutnju vrlo malo gledamo u pozitivnom kontekstu. Ona je uglavnom asocijacija na laž, prikrivanje nečega i nesigurnost. Šutnja izgriza polako. Šutnja nas umiruje, od nje uglavnom ne pobijesnimo (ponekad da: pošalji me u k****, samo nemoj šutjeti), ali nas i plaši, jako nas plaši. Zbog nje moramo razmišljati, raditi u glavi konstrukcije bez ikakvih informacija, raditi pretpostavke bez osnova. Nismo sigurni u njih. Preostaje nam da samo umilno upitamo: - Zašto šutiš?. Šutnja je često oružje jer potiče neizvjesnost, stvara nesigurnost. Šutnja je isto tako i posljedica straha od odgovornosti za rečeno. Zbog te loše navike mnogi ljudi se nađu u poziciji da su iskorištavani.

Hej, ali šutnja ima i pozitivne strane. Kao prvo, ako šutimo tamo gdje je predviđeno da šutimo izbjeći ćemo neugodnosti, prijekor ili podsmjeh. Propovjed, školski sat, poslovni sastanak, klasični koncert? Opća kultura. Šutnja pokazuje naš interes kad sugovornik ima riječ. Šutnja može značiti slaganje s nekim. Šutnja može biti potvrda da smo uspješno pregrizli jezik o ostavili mač u koricama. Šutnja nam može dati dovoljno dugu pauzu da smislimo što ćemo zapravo reći, pa neka to bude dobro. Šutnja je nešto što treba koristiti pametno. Kažu da je bolje šutjeti ako nemamo što pametno za reći.

Kako imamo lice dobro bi bilo obavijestiti ga na vrijeme o razlozima naše šutnje. Jer lice govori mnogo više nego nam se čini, u suradnji s čitavim našim tijelom. Ako šutimo neiskreno, zavaravamo se da će to imati željeni efekt. S iskrenim i čistom razmišljanjem, šutnja će nam postati saveznikom u borbi za svoje bolje ja. Šutnja nas može spasiti od slike o sebi koja bi nastala loše izgovorenom misli. Šutnja govori više nego manje. Ako se nalazi na pravom mjestu u razgovoru. Šutnja postavlja kraj na slijed misli, kad razum nadvlada smjer u kojem nas vodi govor, a koji nam se ne sviđa. He, šutnja nas pošteđuje blamaže.

Kako god pogledamo šutnja je jedna vrlina, ako znamo kako i kad je vrijeme da šutimo. U najvećem broju slučajeva šutnja može biti samo nama na korist. Sliku o nama stvara ono što govorimo o drugima a ne ono što smo prešutjeli. Šutnja je dobra. Ako nije uvjetovana strahom, neugodom ili nesigurnošću, šutnja je dobra. Treba znati kad treba prestati govoriti i ostati ono što želimo biti. Time ćemo reći više nego što smo očekivali. Kako je netko primjetio u komentaru na "Snagu riječi", ne raspolažu svi istim riječnikom i ne mogu se izraziti jednako, što je točno. Ali šutjeti svi mogu jednako. Kad govorim, govorim svojim riječnikom, ali kad zašutim tada govorim tvojim. A to je prednost.

"Na kraju, nećemo pamtiti riječi naših neprijatelja nego šutnju naših prijatelja."
Martin Luther King Jr.
"Šutnja samu sebe podstiče, i što smo duži govor prešutjeli to će teže biti reći bilo što."
Samuel Johnson
"Prekrasno je slušati šutnju."
Thomas Hardy

Kad prihvatim da je netko drugi u pravu onda kad ja to zaista nisam, dovoljno je samo nekoliko riječi: U pravu si! Ostalo će sve nadomjestiti jezik za zubima. Izraziti osjećaje može se također s nekoliko riječi: Volim te! Riječ tada preuzima šutnja i iskreni pogled u oči, nježan zagrljaj i topli dah.

Mind Twister (29): Snaga riječi



subota , 12.06.2004.

Ok, već iz naslova svi sve znaju. Riječi pogađaju, ubijaju, liječe, deprimiraju, informiraju, izazivaju nas, nasmijavaju nas. Riječ je osnovna jedinica ljudske komunikacije. Ljudski mozak je neprilagođen slušanju riječi i njihovih čistih i istinskih značenja. Da bismo prikrili to nesavršenstvo izmislili smo pojam "slušanja između redova". Sada nam manjkavost zapravo dođe kao prednost. Hej, hej. Sposobnost slušanja nije samo aktiviranje centra za sluh. To je sposobnost povezivanja rečenog sa smislom koji to rečeno predstavlja. Brzina misli je tolika da ih je teško prezentirati riječima, jezik je prespor. Zato mi to kompenziramo frazama, svoje misli izražavamo skraćeno ili u metaforama.

Svatko svoje misli izražava drugačije, nemaju svi jednaku sposobnost preciznog izražavanja onog što zapravo misle a niti se služe istim ključem po kojem to rade. Isto tako nemaju svi jednaku sposobnost 'dešifriranja" rečenog dakle obrnutog smjera. Pa i s tim bi se moglo živjeti. Pravi kaos nastaje zbog još jedne prirođene nesavršenosti a to je da mislimo kako je naš način govora razumljiv svima, čak štaviše čudimo se kad u kanalu 'moja misao - moj glas - tvoje uho - tvoja misao' dođe do pokvarenog telefona pa moja misao i tvoja misao zaista nemaju ništa slično ni zajedničko. Takvi se komunikacijski kvarovi riješavaju sa 'nisi me razumio', 'nisam to mislio', 'pa kako ne razumiješ'... Vrlo, vrlo, vrlo rijetko se razjašnjavaju na ispravan način - počnimo od sebe i priznajmo da nismo dobro rekli ono što smo mislili. Želimo li prenijeti poruku moramo je prenijeti na način koji će razumijeti sugovornik. Mi ionako znamo što mislimo. Valjda.

Zamislite svađu. Svađa nije komunikacija jer nitko ne čeka kraj rečenice već ga zaključi sam na osnovu prve dvije riječi i ide dalje 300 na sat. Nakom pet minuta žestoke svađe sudionici obično govore svaki na svoju temu. Svađa je bezveze. I bez komentara da je svađa ponekad potrebna. Nemojte se tješiti time. Svađa nikada ne donosi situaciju pobjednik-pobjednik.

Provjera toga je vidljiva svakodnevno. Namjerno vađenje teksta iz konteksta sasvim razumljive priče može dovesti do obrnutih efekata. Neoprezna igra riječima koja završava tragično po početnu misao. A i po završnu. Netko to radi namjerno, valjda on zna zašto, pravo mu bilo.

Stigli smo i do srži. Kako smo strogo emotivna bića i riječi povezujemo s emocijama tako riječ može imati ogromnu snagu, kako pozitivnu tako i negativnu, u kreiranju našeg emotivnog stanja. Govoriti o drugima jako puno govori o nama samima. Shvaćanje te činjenice ukazuje na jednostavno riješenje. Govorimo li, moramo se potruditi da govorimo ono što stvarno mislimo, da budemo sigurni da naši sugovornici stvarno na kraju mogu raspolagati našom pomisli. Time ćemo umanjiti mogućnost nerazumijevanja. To je jedno. Drugo: slušamo li, moramo se bazirati na ono što je rečeno, bez stvaranja vlastitih iskustvenih zaključaka i konstrukcija, naš kod je vjerojatno drugačiji od govornikovog i rezultati mogu biti nepredvidljivi. To će pak umanjiti mogućnost našeg vlastitog nerazumijevanja i razmišljanja u pogrešnom smjeru. Rješenje je tako jednostavno da ga je kao i sve jednostavne stvari jako teško sprovesti. Jer ne polazimo od sebe. A trebali bi. Uvijek polazimo od sugovornika:
- Ja sam pažljivo slušao ali ti nisi dobro objasnio.
- Ne, ja sam dobro objasnio ali ti nisi shvatio što ja mislim.
I tome ima lijeka. Svatko teži da svoje misli izrazi sa što manje riječi, u prvom naletu. To je poželjno ali mi ga pretjeramo. Ako i izgovorimo dovoljno riječi često one ne odražavaju naš misaoni tijek. Poznato? Smatrate li da ono što ste zaista čuli nije zaista dovoljno za razumijevanje - postavite pitanje. Pri rođenju smo opskrbljeni neograničenom zalihom upitnika.

Što ćete pitati? Pa ono što nedostaje da biste razumijeli. Ne razumijete ništa? Jednostavno recite da niste razumijeli i da vas zanima na što je govornik točno mislio. Već pri razjašnjenju svog stava druga strana će si dati nešto više truda.

Snaga riječi je prevelika da bismo si olako dozvolili igru s njima. Mnogo puta smo se loše osjećali zbog loših riječi ili zbog onih za koje smo sami odlučili da su loše. A možda nisu bile. Samo smo traljavi komunikatori. U jednoj knjizi sam jučer pročitao da postoje i magične riječi: oprosti, molim, izvoli i hvala. Sjajno! Treba ih često upotrebljavati. Riječi pohvale su također snažne riječi no primjetio sam jedno: na nekakvoj skali od najnegativnije uvrede do najbriljanjtnije pohvale, pokazalo se da se vremensko razdoblje potrebno za promjenu emotivnog stanja skraćuje kako ste bliže 'tamnoj strani'. Uvreda nas ubije odmah, dok pohvali treba neko vrijeme da prodre u nas i natjera nas na promjene. Valjda je to zato što negativnih riječi još uvijek ima više, i zato što su komunikacijske greške učestalije nego besprijekorno razumijevanje. Na kraju, mi smo ipak ljudi, nismo mašine i nismo jednoznačni.

"Čovjek misli da izgovaranjem teških riječi razumije teške stvari."
Herman Melville
"Riječi mogu malo i podivljati jer su one napad razmišljanja na nerazmišljanje."
John Maynard Keynes
"Za mene su riječi vrsta djelovanja sposobna utjecati na promjene."
Ingrid Bengis
"Koristite mekane riječi i čvrste argumente."
Engleska poslovica
Srdžbu u riječima tvojim razumijem,
Ali ne i riječi.
William Shakespeare

U mojim mislima je riznica riječi. Kako novu zalihu primam svaki dan nešto moram izbaciti van. Većina ljudi rijetko drugima poklanja riječi ohrabrenja, podrške ili poštovanja. Kao da su škrti. Premalo takvih riječi imaju na zalihi, premalo ih primaju od drugih. Zato se riješavaju onih loših koje postoje u izobilju.
U mojim mislima je riznica riječi. Riječi koje nikome nisu drage više ne primam. A ostale sam naučio proizvoditi sam.

Mind Twister (28): Ne slijedi me, izgubio sam se



petak , 11.06.2004.

Kad se bavimo raznim stvarima u životu za svaku od njih imamo nekoga kao uzor. U početku su to naši roditelji. Njih kopiramo i slijedimo. Ako smo i sami roditelji tada nas ova činjenica treba držati u spremnosti. Kao i sve drugo, uzor može biti dobar a može biti i loš. Slijediti jedan od ta dva uzora postaje navika. I to je šansa da stvari izmaknu kontroli. Ako ste čitali moje ranije postove sigurno ste već posumnjali koliko je uzor na tragu priči o ciljevima, snovima, gorljivoj želji da nešto postanemo. Ja želim biti kao ti. Ta nam se misao ponekad toliko ureže u pamet da smo tome posvećeni i koristimo svaku priliku koja nas dovodi bliže tom cilju. Zato je dobro imati uzor. I slijediti ga. Bolje neka bude dobar. Slijedeći dobre uzore radimo s vremenom vlastiti fine tuning svega što smo naučili. Nove osobine razlijat će se kroz nas kao kroz prizmu i dotaknuti mnoge živote.

Želi li netko od vas biti nekome uzor? Kome? Zašto? Kako? Ili rađe nebi! Ha, ovo je trik pitanje. Nema pravog odgovora jer ne možete birati. Vi svakako već jeste nekome uzor. Netko vas zasigurno gleda. I što vidi? Šta ponavlja? Čime se povodi? U kojem smjeru ide? Kuda ga vodi vaš trag? Koju ste kreativnost ili razornost pokrenuli a da niste bili toga svijesni?

I evo nas opet tu, na početku. Zar i ovo počinje od nas samih? Ne znam koliko sam puta to ponovio i koliko ću to još puta ponoviti. Sve što se događa oko nas počinje iz nas. Život u društvu je postao nalik na bučnu grupu ljudi koja se pokušava stišati na način da svatko od pojedinaca viče ostalima da se stišaju. Kako time rade još veću buku stvar se multiplicira. Kako bi bilo lijepo kad bi svatko sam sebi rekao: - Šuti!. Sve bi se smirilo za tren. Zavezati vlastiti jezik je promjena koja teško pada. Lakše je biti glasniji i ušutkivati, mijenjati druge.

Danas je u svijetu sve popularnije vodstvo namjesto managementa. Razlika je drastična jer manager kaže naprijed dok voditelj kaže za mnom. Ha? Vidite li i vi tu razliku? Voditelj daje primjer, on je uzor. Da bi to bio mora platiti cijenu, vlastitom promjenom u stavu, poniznošću, zahvalnošću, samodisciplinom, znanjem, odnosom. Ako govorimo o profesionalcima. Obični čovjek nema nikakve afinitete da bude nekome uzor, pa stoga ni ne polaže previše pozornosti na sebe i primjer koji daje. Zamka je u tome da čim vam se rode djeca vaš ignorantski odnos do vlastitih vrijednosti može dovesti do situacije 'sva su djeca sjajna ali ovi moji su grozni, ne znam što im je došlo'. Tek se tu pojavi potreba da se nešto mijenja ali, avaj, opet upadamo u zamku i pokušavamo promijeniti svoje potomke da budu nešto što im nikad nismo pokazali, što nikad nismo bili. S cigaretom u ruci ne možete pričati djeci o štetnosti pušenja, ili im zabranjivati pušenje. Bojim se da takav prisup neće uspjeti. Naš vlastiti nemar do svojih vrlina ne možemo nadoknađivati na drugima.

Svijest o toj važnoj činjenici, da smo uvijek uzor nekome, radili mi dobro ili loše, morala bi nas natjerati da ozbiljno promišljamo što zapravo radimo. Ako vam je stalo do toga. Ako nije ne morate ni čitati dalje, samo si uzmite minutu iskrenosti i odgovorite sebi na pitanje: - Što će biti s onima koji su baš mene izabrali za svoj uzor? Vaš odgovor će vam objasniti tko ste zapravo. Da ne bih bio ignorantan prema naslovu, ipak ću reći, ako ste na prethodno pitanje odgovorili sa: - Baš me briga! - ili bilo čime što gleda u tom smjeru, budite toliko pošteni pa recite onima koji vas gledaju: - Ne slijedi me, izgubio sam se!

"Svatko ima talent. Ono što je rijetko je hrabrost slijediti talent u tamno mjesto kamo on vodi."
Erica Jong
"Vodstvo i učenje su nezamjenjivi jedno drugome."
John F. Kennedy
"Moć se sastoji od nečije sposobnosti da poveže svoje želje sa svrhom svih ostalih, da vodi s razlogom i poklonom suradnje."
Woodrow Wilson

Ne znam kome bih ja trebao biti uzor, nisam osobiti tip, ali povremeno primjetim da netko iza mene ide za mnom.. Biti uzor je odgovornost, ako sam uzor onda nisam vozač nego vođa puta. No ako sam vođa puta onda su oni koje želim negdje dovesti prije svega moja djeca. Ja želim biti kao tata!, krasna melodija. Čime sam to zaslužio? Jesam li zaista? Ako jesam, onda moram paziti kakav će biti taj koji 'bude kao tata'. Svaki dan... 24 sata... bezuvjetno!

Mind Twister (27): Tragovi u vremenu



četvrtak , 10.06.2004.

Biste li htjeli ostaviti trag za sobom? Nešto po čemu ćete ostati u sjećanju onima kojima nešto značite. Hoće li to biti nalik sluzavom tragu lijenog puža ili blještavi trag repatice. Ne tako davno u jednoj sam knjizi pročitao taj pojam, 'ostaviti trag za sobom'. Od tog trenutka nisam ga nikad više zaboravio. Razmišljao sam o toj metafori sve više uviđajući da se u te četiri riječi može smjestiti čitav jedan ljudski život, svo stvaranje koje smo namjerno ili pak nehotice pokrenuli.

Čiji smo sve život dotakli svojim bivanjem i na koji način? Koje smo riječi izrekli pa su se nekome urezale duboko u svijest? Koliko smo promjena izazvali u ljudima i u kojem smjeru? Koliko smo suosjećanja i razumijevanja pokazali prema ljudima u nevolji? Koliko smo radosti i simpatija podijelili s onima koje volimo i s neznancima pri slučajnom susretu? Koliko smo svijetla unijeli u nečiji mrak postojanja? Kamo smo poveli one koji su nas slijedili i koliko smo iskreno opraštali onima koji nisu? Koliko smo ponizno priznavali vlastite pogreške i koliko smo predano iz njih nastojali nešto naučiti? Koliko smo cijenili prijetelje a koliko neprijatelje iako se nismo slagali s njihovim mislima? Koliko smo bezuvjetno voljeli? Koliko smo vremena posvetili samom sebi u pronicanju vlastitih vrijednosti? Koliko smo energije posvetili životu koji nam je poklonjen da od njega nešto napravimo? Koliko smo pozitivnih ljudskih vrijednosti ugradili u svoj život i u naše potomke?...

Vjerojatno bih mogao do kraja posta razmišljati o ovakvim pitanjima. Kad bi odgovore mogli izraziti brojevima njihov zbroj bi pokazivao snagu sjaja tog traga koji ostaje za nama u vremenu dok putujemo kroz život. Komarac, da bi preživio, mora znati slijediti trag topline naših tijela i ugljični dioksid koji izdišemo. Skromni ljudi, da bi bolje živjeli, mogu izabrati da slijede nečiji zvjezdani trag.

Našim tragom osvjetljavamo grbavi put života generacijama koje dolaze poslije nas. Našim primjerom usmjeravamo druge pri izboru. A davati primjer nije izbor, osuđeni smo da ga dajemo stalno, i kad je dobar i kad nije. Trudimo li se da uvijek bude dobar, svijetlit ćemo neprestano. To je naš cilj.

"Ne idite tamo kuda vodi put, idite tamo gdje ga nema i ostavite trag."
Ralph Waldo Emerson
"Trag je važan, a ne njegov kraj. Putujete li prebrzo propustit ćete sve zbog čega ste putovali."
Louis L'Amour
"Neka vaš trag bude krivudav, vjetrovit, usamljen, opasan i neka vodi do najboljeg vidika. Neka se vaša planina uzdiže iznad oblaka."
Edward Abbey
"Čak i ako ste na pravom tragu, preteći će vas ako samo tamo sjedite."
Will Rogers
"Na čitavom putu bio sam istinoljubiv. Istina je puno zanimljivija i ako govorite istinu nikad ne motrate skrivati svoj trag."
RealLivePreacher.com Weblog

Ne bojim se sebi postavljati pitanja. Postavljam si uvijek dobra pitanja, jer kakvo pitanje postavim takvom se odgovoru mogu nadati. Na zbunjeno pitanje dobivam i zbunjujući odgovor, na glupo pitanje jednako takav. Naučio sam da ako nemam prave odgovore tada sam propustio postaviti prava pitanja. Suosjećam s ljudima koji nemaju nikakve osdgovore?

Mind Twister (26): Veliki i mali



srijeda , 09.06.2004.

Svatko od nas bi volio biti veliki čovjek. Ili velika žena :). Netko za koga se zna. Netko tko predstavlja vrijednost. Kakvi su to veliki ljudi? Koliko se ti, dragi čitaoče, osjećaš veliki? Nekako logično ispada da bi veliki ljudi trebali imati sve naj epitete. No da li je uvijek tako? Rijetko ih prepoznajemo među nama. O velikim ljudima ljudima pomišljamo tek kad govorimo o nekome iz povijesti, o onima kojima su podignuti spomenici i napisane knjige. Kroz život ta naša veličina raste, ko nekog brže kod nekog sporije, kod nekog u suprotnim smjeru. Ovdje se radi o veličini duše.

Koliko se zaista osjećate veliki? Kolikim ste ljudima pomogli? Koliko ste bili tolerantni? Cijenite li druge ljude? Je li vaš prioritet davanje ili uzimanje? Pohvala ili ocrnjivanje? Volite li bezuvjetno? Možete li se pohvaliti iskrenošću, vjernošću, srdačnošću, požrtvovnošću, marljivošću, otvorenošću? Teško da ćete za sebe ako ste skromni tvrditi da ste veliki čovjek, ali možete li barem reći da ste usmjereni gajenju vrlina, da zaista želite za sobom ostaviti trag. Zanimljivo je da je skromnost jedna od najvećih vrlina velikih ljudi. Kod malih je obrnuto. Napuhanost, netrpeljivost, izrugivanje, 'pametovanje', žaljenje na druge. Ja to jednostavno tako shvaćam. Mali ljudi nemaju ambicije iako nisu zadovoljni sobom. Ne žele se pokrenuti... nekamo. Kako sami određuju takvu svoju sudbinu za jih je to u redu. Nažalost, u takvom očajnom stanju jedini relativni rast njihove veličine svodi se na umanjivanje drugih.

Veliki ljudi se zapravo ne osjećaju velikima, oni su zahvalni i ponizni, žele upijati život svakom porom. Mali ljudi, nasuprot tome, skloni su neprestano isticati svoju veličinu. O svojoj veličini valja razmišljati na pravi način a pomoći će i ako izaberemo pravo mjesto. Zamislite da odete negdje dolje na more i sjednete ispod pet stotina godina stare masline. Zagledate se u krošnju i razmišljate. Pokraj te masline su nekad davno prolazili rimljani. Bure su je pokušavale otpuhnuti, ugostila je milione ptica na svojim granama, živjela na kamenu i upijala svaku kap rose. Izborila se za svoj život. I sad je još tu, prkosna i impozantna. Koliko se čovjek može osjećati veliki kraj ovog bića? Možete u nekoj spilji sjesti u podnožju stalaktita (ili stalagmita, kojeg li već) koji je kroz tisuće godina tempom od jedne kapi čiste vode koja na njega padne u minuti izrastao u diva od nekoliko metara. Vidite li u tome neku vrijednost i veličinu. Koliko je naš život kratak naspram ovih divova, a toliko toga bi još mogli napraviti. A što radimo? Ponašamo se kao da imamo vremena, kao da je ovo tek generalna proba za neki naš drugi život. Prošetajte malo po blogu, i čitajući razmislite o ovome što sam rekao. Blog vam daje da zavirite malčice u tuđi život ako vam je taj dijelić stavljen na raspolaganje. Pročitajte i procijenite. Može vam nakon toga vaša osobna veličina biti daleko jasnija.

Kroz prizmu objektivnih poteškoća zastiremo pogled pred mogućnostima i jednostavno smo navikli ne razmišljati o životu kao pozitivnom, kao nečemu čemu bi se trebalo veseliti. Život je poklon i to sjajan, u raznim kutevima postoje zadovoljstva kojima se možemo posvetiti. Zadovoljstvo pronalaženja ljudskosti u ljudima je možda jedno od najzanimljivijih. Ovakvo moje razmišljanje nerijetko je izazvalo neslaganje. Kao, lako je meni govoriti, ali život je nešto sasvim drugo. Tipičan način razmišljanja malog čovjeka. Za njega je život nešto što je teško, i u kojem ne treba ništa raditi da bi se poboljšao jer se ne može. A može se. Ne osjećate li se dobro poslije dobro obavljenog posla, čak ako ste i umorni? U duši postoji zadovoljstvo jer smo riješili još nešto što nam je život učinilo ljepšim.

Možda smo samo pokosili travu u dvorištu, ili smo bili u krasnoj šetnji parkom, ili smo sreli neke zanimljive ljude i nešto novo saznali i naučili, možda smo nekom pomogli nešto napraviti, ili se jednostavno samo družili... Uvijek postoje stvari koje se mogu napraviti. Možda smo tek čvrsto donijeli neku važnu odluku i punom snagom se bacamo na realizaciju. Možda smo odlučili manje pratiti skandale a više čitati knjige s provjerenim znanjima, možda smo uspješno promijenili neku lošu naviku. Jeste li u zadnjih sedam dana napravili išta od nabrojenog? Ako niste, zašto bi se trebali osjećati dobro. Biti jadan i siromašan ne znači da je netko mali čovjek. IMati probleme također to ne znači. Jednako kao što izobilje ne označava veličinu. Veličinu čovjeka određuje ono što nosi u sebi i stvara oko sebe. Stvaranje je ono što će ostaviti trag. Pazi čovječe, da ne ideš malen ispod zvijezda...

"Tajna veličine je jednostavna: napravite bolje nego itko i nastavite to raditi."
Wilfred A. Peterson
"Cijena veičine je odgovornost."
Sir Winston Churchill
"Pobrkali smo, bojim se, moć i veličinu."
Stewart L. Udall
Veličina ne dolazi kad se stvari odvijaju dobro za vas. Ona dolazi kad ste u iskušenju, kad primate udarce, razočaranja, kad vas savlada tuga. Jer jedino ako ste bili u najdubljoj dolini možete znati kako je veličanstveno biti na vrhu planine.
Richard M. Nixon

Sebe ne smatram veličinom. Vjerujem da svatko može težiti da bude bolji nego što je bio jučer. O našoj veličini će govoriti naša djeca, naši prijatelji, suradnici i poznanici. Zahvalan sam svakoj lijepoj riječi i poklonjenom osmjehu. Ponizan sam pred veličinom života. U njega želim ugraditi dio sebe. Bude li itko od mojih najbližih na kraju života rekao 'volim te!', to je to! Mission accomplished!

Mind Twister (25): Nebo iznad oblaka



utorak , 08.06.2004.

Nadasve zanimljiva metafora života je nebo iznad oblaka. Tamo je uvijek sasvim jasno, sunčano ili zvjezdano.Tamo vlada potpuna sloboda. Život ispod oblaka je hod po zemlji, čvrsto i s obje noge. Real life. Znate li sanjati? Znam da znate, ali se ne usudite. Sanjati znači u mislima biti iznad oblaka. Mnogi će vam reći: - Spusti se na zemlju, get life! Točno, ne možete sanjati hodajući po zemlji. Ispod oblaka su smog, kiša, problemi, razočaranja sve ono što nas okružuje. Pravila koja su nametnuta su neumoljiva i nalažu da se ostane na zemlji. To je kao normalno. Ako sanjaš i želiš nešto više onda nisi normalan. Jer svaki 'normalan' čovjek treba raditi do penzije, imati toliko da preživi do smrti, odlaziti na posao svaki dan, moliti za slobodne dane i godišnji odmor, mučiti se s bankama... to je ono što rade normalni ljudi!

Ja na to ne gledam tako, ali nemojte misliti da sam daydreamer. Snovi bez cilja su samo sanjarenje. Niš' koristi. Ali i ciljevi u kojem nema dreama, strasti i želje za postignućem ostaju samo neostvarene želje koje se nisu ostvarile zbog jednog od brojnih razloga koji se uglavnom ne tiču nas.
- Nisam dovoljno obrazovan, država je u ku***, vlada nam ne vrijedi, župnik nije dobar, moje susjedstvo je bezveze, firma mi propada, nemam dovoljno vremena itd. Inače, kad bi to sve bilo kako treba pa gdje bi meni bio kraj, ja bih rasturio....
Ljudi možda misle da je to hodanje po zemlji. Ma kakvi, to je tek sanjarenje. Kad bismo imali državu blagostanja, zmaja predsjednika, vladu koja dijeli novac, da smo slobodni po čitav dan, dovoljno novaca za život i za luksuze, e onda bismo mi nešto napravili. Što bi napravili? Pa što bi trebalo napraviti? Kad imaš sve! A hodanje po zemlji je samo čekanje da netko drugi nešto pokrene, da stvori uvjete koji bi nama odgovarali, pa bismo opnda mi kao nešto napravili.

Sami trebamo kreirati okolnosti oko nas umjesto da okolnosti kreiraju nas. Nije lako. Za let treba energije. Svaki početak je težak. Sve teži mirovanju. Treba uložiti sebe i ne obazirati se na 'normalna' pravila. Zašto se pomiriti s činjenicom da je i drugima loše pa onda naša situacija i nije tako strašna. S kim se uspoređujemo? S lošijima od nas? Zar je to jedino što nam može dati osjećaj da smo bolji? Po kojim pravilima igraju ljudi koji su pošteni i uspješni? Po tome da misle na sebe, vole sebe, i rade za sebe. Imaju san koji žele ostvariti, pretvaraju ga u cilj, u misiju i ne odustaju dok ga ne ostvare. Krv, znoj i plač... ali nagrada je ogromna za one koji su spremni na promjenu i koji su spremni platiti cijenu.

Cape Canaveral, rano ujutro. U potpunoj tišini, čak i bez cvrkuta ptica, u udaljenosti uspravna stoji naprava koja če šačicu ljudi odvesti u svemir. Ova grdosija od 2.000 tona čuči tamo nepomična i troma. Pri završnom odbrojavanju metalni okovi je otpuštaju iz zagrljaja i pale se motori. Glavni pogon započinje sagorijevati svojih 600 tona goriva uz strahovitu buku i vatru. Zemlja se trese i podrhtava kilometrima uokolo. Plameni jezici pale sve oko sebe, rastaljuju kamenje, dižu se siloviti oblaci dima i prašine. No naprava se nije pomaknula. Još plamena, još grmljavine, još laganog potresa. Otvorena usta promatrača se ne zatvaraju dok gledaju oblak dima na obzoru. Smireni glas glavnog operatera u kontroli leta iščitava podatke, brojke skaču na monitorima, tisuće ljudi, godine uloženog rada, tisuće kompjutera, provjera sistema, godine gradnje, ogromne svote novaca, ali naprava se nije ni pomaknula. Hoće li se pomaknuti? Ne miče se već deset sekundi... dvanaest.. petnaest... to se čini kao vječnost. Adrenalin teče u potocima, misli kolaju nezaustavljivo.

I tada, kao na neki znak, dogodi se pomak. 2.000 tona se pomaklo, polako se uzdiglo od zemlje. Buka je neizdrživa, plamen i dim podsjećaju na sudnji dan udarajući u tlo silom od 30.000 kiloNewtona. I onda polako, lijeno, kao da se nikuda ne žuri, hrpa metala, aluminija, keramike, tekućeg vodika i kisika i nekoliko tona elektronskih sklopova stane kliziti prema gore. Jedan metar... dva... tri... pet... deset...sedamnaest... sporo ali znažno i nezaistavljivo izvlači se iz stanja mirovanja, prkosi pravilima gravitacije, napreduje. Sto metara... sto sedamdeset... tri stotine... kilometar... Još se nismo ni snašli a u visinama svjetluca samo sjajna točka reaktivnog motora koja nestaje iznad oblaka. Ogromnom brzinom od desetak kilometara u sekundi iznosi sad već odterećenu grdosiju iz zagrljaja zemljine gravitacije. Buka je prestala i točka se polako izgubila. Let je sad miran i nečujan, čamčić klizi lakoćom balerine. Sve izgleda lagano, sve izgleda lijepo i zvjezdano. A bilo je potrebno toliko mnogo priprema, toliko zalaganja, toliko hrabrosti za uputiti se na taj put. Trebalo je utrošiti tako silnu energiju da bi se napravilo prvi korak. A onda za manje od nekoliko minuta, uspjeh je bio potpun, ponos i radost sudionika su bezgranični. Isplatilo se.

Pripremam se na let svakodnevno, nastojim sačuvati dovoljno energije, držati tijelo u dobrom stanju, uložiti u svoje znanje i sposobnosti, u način razmišljanja, provjeravam svoju hrabrost za promjene i čitavo vrijeme ne skidam oka s cilja, s neba iznad oblaka. Priprema je dugotrajna, ponekad bolna i neugodna, ponekad bez društva koje je uvijek bilo tu, cijena koju treba platiti nije mala. Ali spreman sam je platiti, jer kad se jednom odlijepim od zemlje znat ću da se isplatilo. I više se ne mislim vratiti. Neću zaista odletjeti u svemir ali nadasve zanimljiva metafora života je nebo iznad oblaka. Tamo vlada potpuna sloboda.

Mind Twister (24): Lojalnost



ponedjeljak , 07.06.2004.

Komentari su sjajna stvar, baš kad misliš da ne znaš o čemu pisati i već si spreman prema starom receptu jednostavno početi, pročitaš komentar i eto teme. Jedan me čitatelj pažljivo proučio moj tekst i ulovio me u kontradikciji. Dvosmislenost! Dvoličnost! Bla-bla. Vrlo opasna stvar je kontradiktornost. I tu je galeb apsolutno u pravu. Samo nekoliko rečenica oko moje nedorečenosti. Ja sam zaista lojalan nekome za koga radim, ali spreman sam se maknuti kad mi to više ne odgovara. Lojalnost je jedan odnos. On može biti prijateljski, ljubavni, poslovni... Odnos podrazumijeva da svatko od toga ima nekakve koristi, hej.

U jednom od ranijih postova pisao sam o odnosu nas samih prema svojoj okolini i samom sebi tako da ove dvije stvari ne treba miješati, a ni ta dva odnosa. Kad u odnosu postoje više strana tada su stvari za malu nijansu drugačije. Ako sudjelujem u timu, lojalnost za mene znači da zajedničkim snagama radimo za pojedinačnu korist (T.E.A.M - Together Everyone Achieves More). Samim time, a svatko se slaže s tim, štogod radimo, radimo za sebe. Poslovni odnos s mojim poslodavcem je u redu dok ja njega poštujem kao poslodavca a on mene kao zaposlenog. Lojalnost prema onome što radim zadovoljava i moju lojalnost prema sebi i obitelji. Svatko ima svoj interes, radimo u timu. U tom dijelu sam lojalan, pa naravno da jesam. I ne sramim se...

U jednom trenutku jedan dio tima prestane funkcionirati... recimo da sam to ja, recimo da sam prestao biti lojalan. Dobit ću otkaz, ne trebaju me takvog. A recimo da je 'glava' zakazala. I ja mogu njemu dati otkaz i otići svojim putem. Jer... dok se mi i dalje timski trudimo da odradimo određene poslove, jedan dio tima svoje obaveze ne izvršava. Njegova lojalnost prema vlastitom poslu je nestala. Želi zaraditi za sebe a nije platio radnika. Kako može njegov posao ići dalje? Zanemario je članove tima, zanemario je i svoj vlastiti biznis. Ako nisi lojalan samom sebi zašto bi to bio netko drugi? On je svoj dio od nas dobio, mi svoj nismo. Sorry. Trebam li i dalje biti lojalan takvom načinu rada?

Naravno, kako sam jučer skratio priču ispalo je da i na sam miris problema brišem iz firme u neku drugu. Nepretna rečenica, kojom sam propustio izraziti na pravi način samo svoju odlučnost da djelujem bez straha prije nego voda dođe do grla. Ne događaju se stvari odjednom, uvijek postoji tolerancija. Svi smo ljudi i svatko ima pravo na pogrešku, pa tako i 'gazda'. Ako je spreman u oči izraziti svoje mišljenje i objasniti razloge, probleme i svoje namjere, ako je pritom iskren i dobronamjeran, ako ima plan koji izgleda perspektivno, ako sam i ja dio tog plana, naravno da ću mu svoju lojalnost pokloniti još neko vrijeme. Do nekog razumnog roka. Kao što sam na početku posla spreman probni rad odraditi besplatno, tako sam i na kraju spreman ako treba učiniti isto. To ja smatram lojalnošću. Ali kako nisam bio spreman raditi probno tri mjeseca besplatno, tako nisam ni na kraju. Jer mi smo još uvijek u poslovnom odnosu gdje ja pregovaram o svojoj zaradi za odrađeni rad ako sam zadovoljan pregovorima spreman sam uložiti svoj trud u interesu ekipe.

Zašto sam još nekoliko puta mijenjao firme? Zato jer sam procjenio da sam prevaren, da se izbjegava objasniti situacija, da ne vidim nikakvu perspektivu, da se izbjegava suočavanje s istinom, da se laže, moj 'gazda' nije više lojalan prema meni... e pa tu više ne osjećam obavezu ni lojalnost. T.E.A.M. je postao Together Only Boss Achieves More. Ha, ha, kako sam ovo napisao netko će pomisliti: - Pa nije 'gazda' tu da bude tebi lojalan. Ako nisi zadovoljan idi pa si nađi drugi posao!

Naravno, pa o tome i govorim. Ne razumijem zašto neki misle da moraju raditi nešto od čega nema koristi a da im je to pritom ključ za egzistenciju. Kad sam u poslovnom odnosu izvisio i ostao sâm, ne postoje više dvije strane, preostala mi je jedino lojalnost samom sebi, lojalnost prema obitelji koja treba novac, svi mi želimo živjeti. U ratu je vojnik lojalan do smrti jer interes njega i njegove obitelji seže daleko dalje od trajanja njihovog života. A mi ne radimo za plaću da bismo tamo u nekoj firmici umrijeli. Radimo da bi živjeli. I imamo izbor. Ono što se na kraju mora je jedino odraditi otkazni rok. Ako postoji. Ali to nije ljudski odnos već ugovorni.

Ne, inače nisam totalni materijalista, ali po pitanju svoje plaće jesam. To je ono od čega živim i možemo si biti lojalni ali se ne moramo baš voljeti. Nitko ne može reći da nije jednako takav materijalista. Novac nije sve na svijetu ali bez njega imamo problem. Na benzinskoj postaji, u trgovini, kod frizera, u banci... ne pitaju kome si lojalan, kakvu imaš diplomu... samo kune igraju.

"Tajna dobrog života je imati prave lojalnosti i držati ih u ispravnoj ljestvici vrijednosti."
Norman Thomas
"Gram lojalnosti je vrijedniji od kilograma pameti."
Elbert Hubbard
"Dok ne pronađete neku vrstu lojalnosti, ne možete pronaći jedinstvo i mir u aktivnom životu."
Josiah Royce
"Lojalnost ne znači ništa ako u srcu nemate apsolutni princip požrtvovnosti."
Woodrow T. Wilson

Lojalnost je dio ljudske dobrote. Lojalnost je odnos prema ispravnim vrijednostima. Ne primjetim li na vrijeme da je dobrota nestala, ne primjetim li na vrijeme da su se vrijednosti iskvarile, možda ću propustiti da kažem: "Sad je dosta!". Spreman sam postati lojalan na slijepo, ali i prestati to biti s širom otvorenim očima.

Mind Twister (23): Sloboda izbora



nedjelja , 06.06.2004.

Danas sam vodio zanimljiv razgovor sa starim prijateljem. Otud i poticaj za današnji blog. Kako vi poimate izraz 'sloboda'? Je li dovoljno živjeti u deklariranoj 'slobodnoj i demokratskoj' zemlji da bi se čovjek osjećao slobodan? Ma ne, ovo nije političko štivo, samo sam to spomenuo jer je nekako (barem imam takav osjećaj) sloboda nas asocira na vrijeme što dolazi poslije nekog rata ili slično. Ali oni koji me čitate možda već pogađate da mislim na slobodu izbora. Sloboda!

Da li se osjećamo slobodnim? Svatko tko radi vjerojatno se tako ne osjeća. Jer osjeća obavezu. I ne mora puno brinuti, brine netko drugi. Jeste li slobodni izabrati da danas, recimo, ne idete na posao? Jeste. Koliko ja znam nije zabranjeno ne doći na posao. Ali to ima svoje posljedice. Može vam se reći pa-pa. Zato ne biramo tu opciju iako možemo. A i zašto bi? Zarađujemo novac, zadovoljni smo suradnicima, zadovoljni smo poslodavcom, volimo ono što radimo. To se traži, to je naš najpoželjniji izbor.

Kad bih sad mogao napraviti taktičku stanku da vam se neke stvari otkotrljaju u glavi. Ali u pisanju je to nemoguće. Hal, ti nisi normalan. O čijem i kakvom zadovoljstvu pričaš? Da, postoje ljudi koji vole ono što rade, za koje je ponedjeljak ujutro najbolji dan u tjednu, doma im je bilo dosadno. Oni su izabrali da će i dalje raditi baš to što rade. Zašto ne, pa imaju slobodu izbora. I vjerojatno su izabrali dobro. Samo... njihov izbor baš i nije težak.

Većina ljudi nije zadovoljna ali novac može donekle izliječiti nezadovoljstvo. Poznajem i neke koji nikako nisu zadovoljni. Idu i rade a ne dobivaju plaću... idu i rade a ne dobivaju plaću... idu i rade a ne dobivaju plaću, idu i rade... I oni imaju slobodu izbora. Izabrali su da idu i rade a ne dobivaju plaću. Da se razumijemo, ti ljudi ne vjeruju u sebe, oni vjeruju u neku lažnu nadu da će biti bolje, ali ne i u sebe, da ONI mogu nešto napraviti. Vrijedi nadati se, ali moraš imati osobni utjecaj. Htio bih ohrabriti one koji su u nedoumici. Ako vam nije dobro tražite dalje, svaki dan, zovite, tražite i dobit ćete. Samo tako se možete nadati. Tamo gdje su problemi nitko ne misli na vas. Misli na sebe. Vi ste slobodni ljudi. Netko vas je naučio da ste vezani nevidljivim lancima za nešto od čega nema koristi, ni za vas ni za bvašu obitelj.

Strah! Razumijem. Prošao sam to. Jedini način da savladate strah je da imate snove koji su jači od njega, da imate strast da nešto napravite od života. Netko od vas očekuje da nešto napravite. Može li biti gore nego što je sad?

Baš sam zapeo za ove "radne odnose" ali nekako mi se činilo da to dobro ilustrira činjenicu da živimo u kapitalističkom uređenju, sve je na profitu i da nitko ne mari za nas (osim nas samih) jer svatko mari za sebe. Zato je loš izgovor nemam novaca jer nisam dobio plaću već tri mjeseca. Pa niti nećete. A zašto bi? Zato jer imate pravo na to? Svakako. Pravo je u redu, ne osporavam, imate pravo dobiti zarađeni novac za svoje prodano vrijeme, znanje, i trud. Koliko ćete još dugo čekati? Mjesec, dva, godinu, dvije? To je sjajno. Novac na koji imate pravo sve je veći, pretvara se u bogatstvo. Još samo danas, pa još samo danas... Ali do trenutka kad naplatite svoje pravo, nemate više struje, ni plina, ni vode, možda ni stan ili auto. I padate, tonete, nestajete. Naplaćeno pravo je premalo za povrat dugova. Kad radimo bez plaće onda ni ne znamo da ta koju smo trebali dobiti (a nismo) nije čak ni dovoljno velika za naše potrebe kad bismo je i dobili.

Samo sam u svojoj prvoj firmi radio tri mjeseca bez plaće. A bilo je tako teško odlučiti otići. Svi su govorili da će se stvari riješiti. Netko drugi je kriv... vraga... sam sam kriv što sam još tu. Teško je bilo ostaviti suradnike, uhodan posao, napraviti promjenu, krenuti negdje iz početka. Lakše je pričekati, nadati se da će se stvari riješiti i ponovo će sve biti po starom. Happy end. To bi bilo najbolje za sve.
Nije se dogodilo ništa. Bila je frka, bilo mi je neugodno, bilo me je strah i zavidio sam svima koji nemaju takve probleme. Ali znam da su neki otišli prije mene. Smogao sam hrabrosti, odlučio i krenuo dalje. Iskoristio sam slobodu izbora. Moja sloboda nije mi omogućavala da radim gdje hoću. Omogućavala mi je da ne radim gdje neću. Nakon toga sam kroz nekoliko godina još par puta promijenio posao, na prvi znak problema. Nije više bilo odlaganja, nije bilo straha, probao sam to i može se, prvi put je najteže. Traži i naći ćeš, ako imaš radne navike. Pošten, marljiv i slobodan, za samog sebe.

"Želim slobodu za potpuni izraz moje osobnosti."
Mahatma Gandhi
"Sloboda je imetak neprocjenjive vrijednosti."
Cicero
"Slobodu se ne isplati imati ako nemate slobodu da pogriješite."
Mahatma Gandhi

"Dobar dan, gospodine, izuzetno cijenim što ste me primili na ovaj razgovor. Ne želim trošiti ni svoje ni vaše vrijeme, dozvolite mi samo nekoliko minuta. Ja zaista trebam posao. Znam raditi to i to i to i to i to. Ako ne znam raditi nešto od onoga što se radi u vašoj tvrtki, spreman sam to naučiti u najkraćem mogućem roku. Moje su odlike lojalnost, učinkovitost i pravilan odnos prema poslu i suradnicima. Nudim vam da me primite na probni rok određeni broj dana, koliko sami odredite, kako bih upoznao i naučio poslove koje biste mi mogli povjeriti i potkrijepio ovo što sam rekao o svojim sposobnostima kao djelatnika i osobe. Ukoliko želite ne morate mi platiti taj probni rad. Evo ovdje su moji podaci na koji me možete kontaktirati. Recite mi što mislite, bi li osoba mojeg profila mogla uspješno doprinjeti u razvoju bilo kojeg segmenta vaše djelatniosti a time i vaše firme?" Pri tom se moj ego neugodno meškoljio u mom džepu, a kasnije sam shvatio da mi je i jedna kragna bila unutra a druga vani. No, ipak je uspjelo :)

Mind Twister (22): Osmijeh



subota , 05.06.2004.

Smijeh je dobar lijek. Liječi negativu. U vama, a i okolo. No, neda se prostituirati. Neda se zloupotrebljavati. Samo najvještiji lopovi i varalice znaju zloupotrijebiti i odglumiti iskren osmjeh. Nama ostalima ostaje onakav kakav je. Ili ga imate i iskren je - ili ga nemate. Osmjeh može razoružati i najtvrđe srce.

Znanstvenici s područja psihologije utvrdili su da je nemoguće smijati se i imati negativnu zamisao u glavi. Sav se iskriviš i vidi ti se. Osim toga tu su još i oči. Pokrijete li usta rukom nekako se u očima vidi da se smijete. Cijelo lice sudjeluje u osmijehu. Pa i naša razmišljanja uz osmijeh počinju se povezivati u pozitivnom smjeru. Osmijeh je zaista lijek.

Ne možete se smijati kad ste u bedu? Pa, sami ste krivi. Najbolji način da se razvedrite je da pokušate razvedriti nekog drugog. Zaista! Ispričajte nekome vic, bude li ispao smiješno to je super. Ne bude li vjerojatno ćete izgledati blentavo pa će vašem sugovorniku to sigurno izmamiti osmijeh. A onda ste na konju. Ne osjećate li se dobro kad se smijete.

Kad sam jučer pisao o asocijacijama i fokusu, zaboravio sam spomenuti i osmijeh kao fizički izražaj vašeg pozitivnog usmjerenja. Osmjeh može prekinuti negativni slijed misli, negativne obrasce i metafore i izvesti vas na put da si uljepšate dan. Često ujutro srećemo namrgođene ljude. Prolaze kroz jedan strašni period dana - idu raditi. Ako im kažete samo 'dobro jutro' uz iskreni osmjeh velike su šanse da će im dan krenuti malo bolje. Možete se nasmijati i sebi u ogledalu, ujutro. Recite samom sebi: - Pogledaj se kako smotano izgledaš kad se probudiš! Sav si izgužvan! Izmamite li sami sebi osmijeh eto potencijalno dobrog dana.
Što, čini vam se uvrnuto razgovarati sami sa sobom? Pa valjda volite razgovarati s pametnim ljudima, zar ne? Učinite to!

Vidio sam u shopu, ima za kupiti narančastih smajlija koji služe kao zaštita za utičnice i fino svijetle u mraku. Sjajan dodatak kućnoj atmosferi. Oni se tako uporno smiju da je milina. Ponekad doživimo da u svađi (s bilo kim) u užurbanom pokušaju da jezikom artikuliramo bujicu negativnih misli u jednom dahu, napravimo lapsus i poneku riječ izgovorimo toliko trapavo da svađa isti čas preraste u gromoglasni smijeh. Kakav preokret!!! Jeste li to doživjeli? Najbolje je što to možete učiniti svaki put kad se s nekim posvađate. Kad želite nekoga u srdžbi uvrijediti (iako to nije lijepo) recite mu: Ti si jedan obični... Klinkerhoffen! Nećete izdržati da se ne nasmijete. Ako se baš ne možete sjetiti totalno uvrnute riječi recite mu da je "čmdfgrlj". Naravno pri takvim akcijama računajte da će vam ego odletjeti u paramparčad. Ako ste u stanju prihvatiti tu posljedicu (jer neki nisu ni u ludilu) tada ćete sa smijehom pokupiti svaki svoj ego i pomalo ga ponovo složiti na kup. Žilava je to stvar, znamo iz iskustva, jel' da?

"Započnite svaki dan sa smiješkom i odradite to."
W. C. Fields
"Osmijeh, to je ključ za bravu svačijeg srca."
Anthony J. D'Angelo
"Osmijeh - to je druga najbolja stvar koju možemo načiniti usnama."
Nepoznat
"Daleko je bolje zaboraviti i smijati se nego pamtiti i biti tužan."
Christina Georgina Rossetti

Kad sam u duši povrijeđen stavljam osmijeh na tu mentalnu ranu, on djeluje bolje od bilo kakve utjehe koju vam netko može pružiti. Smiješim se u svakoj prilici jer znam da i sam rađe prilazim nasmiješenima nego namrgođenima. Valjda smo tu isti. :)))

Mind Twister (21): Plus i minus



petak , 04.06.2004.

Stvarno si pozitivček! Kad bi barem bilo tako kako ti misliš. Ali nije! Nema veze, valja razmisliti što i kako... - onaj iz blizine
Evo komentara koji me potaknuo da se malo raspišem na tu temu. Autor je u pravu. Kad bi barem bilo tako kako ja mislim. Ali nije! I nikad neće biti. Barem ne za sve. Eto, pozitivno razmišljanje je samo po sebi jedan vid moždanih aktivnosti. Ovo što ovdje pišem po blogu nije ni zamišljeno da bude univerzalna istina ili nekakva lijepa stvarnost. Ako ste se spremni uhvatiti ukoštac s životom a ostati pozitivni, na dobrom ste putu. Kroz život sam nešto malo naučio o tome, možda će nekog zanimati.

Sve počinje u onoj sivoj hladetinastoj masi koju smatramo svojim umnim organom. Zanimljivo je kako on zapravo funkcionira. Glava nam je puna riječi, podataka, uvida i što je najvažnije - kroz životna iskustva stvaramo asocijacije i metafore koje nam služe za povezivanje pojmova ili za pojednostavljeni prikaz nekakvog kompliciranog smisla. Zato se događaju neobični procesi.

Ajmo kratko o tome. Kad kažem 'hladno' vaš će um uz to povezati različite pojmove, zar ne? Zima, frižider, rukavice, snijeg, propuh, sjeverac, bura, metal, nož, hladnokrvno, zmija, led... lako zar ne? U istom smislu funkcioniraju i emotivni misaoni obrasci. oni su povezani s gomilom pojmova i asocijacija koje nas vode od jedne do druge. U kojem smjeru? Osjećate li se negativno, recimo 'bijesno', koje asocijacije idu uz to? Borba, mrak, galama, udarac, mučnina, nepravda, osveta, šamar, panika... itd, itd. Ima li u svemu tome bilo koja pozitivna riječ? U takvom stanju u našem fokusu su svi oni pojmovi koji su po prirodi povezani smislom jedan za drugog, naš fokus je usmjeren u tom smjeru. Krenete li takvi s nekim razgovarati, iz razgovora ćete biti fokusirani samo na loše, na negativno, na bolesno, lako se
možete posvađati, uvrijediti, bilo što.Krenete li nešto raditi, velika je šansa da ćete nešto razbiti, ili jednostavno prekinuti posao čim se pokaže i najmanji znak da vam ne ide. Zarobljeni u čarobnom krugu vlastitih razmišljanja. Da, sve to funkcionira i u drugom smjeru. Kad ste dobro raspoloženi, lako vam može biti smiješno i ono što bi vas u prvom slučaju užasno naljutilo. Imate li vlastitih primjera? Sigurno. Toliko o mehanizmu.

Kako biti 'pozitivček' i čemu to služi? Ako vjerujete u sebe, možete vjerovati i u druge ljude. Poznavajući mehanizam vlastitog uma možete odlučiti pomoći sebi u nastojanju da si život učinite uspješnijim. Ako vas emocije asociraju na pojmove tada vrijedi i obrnuto. Za mene često funkcionira riječnik. Nisam bjesan nego razdražen. Nisam depresivan nego izmožđen. Nisam umoran nego sam u potpunosti iskorišten. Smješkate se? U tome je bit. Prekinite negativni obrazac razmišljanja smjestivši neki bedasti ili smješan neuobičajen izraz. Asocijacije će učiniti svoje. Zadnjih nekoliko godina se igram time. Za mene funkcionira.

U čemu je smisao toga da si pozitivan i afirmativan? Biti prorok? Nipošto. Pozitivno razmišljanje i pozitivan stav je smjer u kojem djelujete dalje ako individua. Kako djelujete tako i dotičete tuđe živote, povremeno, na dobar način. Ako vam je fokus pozitivan tada se i informacije i ideje filtriraju na drugačiji način. Milijarda informacijskog smeća koje primamo u svakom danu (a što sam spomenuo jučer) nipošto nam nije potrebna. Zato nam pamet filtrira ono što je značajno i ono što nije. Filtri su u podsvjesti. Uvjerenja su u podsvjesti. Što god se događa prolazi kroz filter našeg podsvjesnog fokusa. Ako vam je fokus da vas svi mrze uopće nećete primjećivati da vam se netko osmjehnuo, pozdravio vas, ili pokazao kakvu drugu gestu. Primjećivat ćete samo one znakove koji su vam u fokusu. Primjećivat ćete neprijateljske poglede, tražit ćete negativne stavove o vama slušajući između redova itd. sve ostalo bit će filtrirano. I to je to. Začarani krug. U svemu postoje pozitivne i negativne stvari. Treba samo odabrati.

Djed je pričao unuku:
- U svačijoj glavi žive dva psa. Jedan je crni, jedan bjeli. Crni je zločest po prirodi i se stalno svađa s bijelim. Oni se bore bez prestanka sve dok jedan od njih ne ugine ili bude toliko slab da se više ne može boriti. Za sve nas je najbolje da uvijek pobjedi bijeli pas. Zato tako i napravimo.
- Pobjeđuje li uvijek bijeli - upita unuk.
- Ne! Ponekad pobijedi bijeli a ponekad crni.
- Ali djede - primjeti unuk - kako ćemo mi odrediti koji će pas pobjediti kad kažeš da su oba jednako snažna?
- Tako, - nasmiješi se djed - što ćeš odabrati kojeg ćeš hraniti!
* * *
Ako misliš da si pobijeđen - pobijeđen si!
Ako misliš da nisi - nisi!
Želiš li pobijediti, ali misliš da ne možeš,
Gotovo je sigurno da nećeš moći.
Životne bitke ne dobivaju uvijek
Jači ili brži.
Ali prije ili kasnije pobjeđuje onaj
koji misli da može.

Mogu birati što ću stavljati u svoju glavu, u svakom zlu potražim neko dobro, u svakom problemu tražim novu priliku, vjerujem u svaki pozitivan ishod, u mojoj podsvjesti su filtri koji odbacuju negativu. Ali nisam savršen, život nije lak, ja sam samo odlučan živjeti tako jer mi je ljepše i jer mi je po volji.

Mind Twister (20): Unutarnje oko



četvrtak , 03.06.2004.

Dok se oko nas polako stišavaju posljednji valovi masovnih orgazama, uzrokovani fenomenom ukradene video vrpce, događa s mnogo drugih stvari.

Serveri polako dolaze do daha, njihovi korisnici polako dolaze na svoj račun. Server administratori su podjeljeni, neki su 'izgurali' pa su ponosni na to, drugi pak su se pokrili ušima. IT stručnjaci melankolično analiziraju brojke, propusnost mreže u Hrvata i šire. Negdje stručni timovi slažu planove tehničko-tehnološke obnove kako im se ne bi ponovo dogodilo da budu 'down' kad je najzanimljivije. Papirnati novinari na brzinu listaju 'Internet for dummies' kako svoja neuka promišljanja ponovo izvrgli podsmješljivom udaru Internet zajednice u usponu. Organi pravde rade svoj najvažniji ovogodišnji projekt, zabranjuju, prijete i traže. Javne firme brišu već viđene kompromitirajuće zapise sa svojih računala, za svaki slučaj.

Oni koji nemaju i ne znaju za Internet priključak (čitaj: to ti je ono nešto s telefonom, ima susjedov mali jedan), komentiraju strašan ispad "indexa ha-er", te stravične i sotonističke pornografske industrije i distribucije (to su naučili od 'papirnatih' pa još malo iz navike potencirali). Adolescentni stručnjaci za jogu, kamasutru, anatomiju, umijeće ljubavi i orgazme seciraju i analiziraju viđeni projekt i glumce sa svih aspekata: obdarenosti, vještine, uvjerljivosti, kvalitete, znanja, sexa oupće, dok im znanje o tome vjerojatno proizlazi iz povoljne činjenice da krave ne nose gaće pa su tu i tamo nešto mogli vidjeti. Svježi internauti zbunjeno traže informacije o softwareu koji bi im trebao omogućiti 'da i oni vide'. Pri tom su naučili čitavo brdo čarobnih riječi: mpeg, avi, FTP, codec, mirror... (Jel' kliknem na Seve? Ne blesane, na Save!). Psovači su došli na svoje, konačno prave domaće narodne riječi i vulgarnosti služe stvarnom a ne metaforičkom značenju. Saborski zastupnici su u pauzi između Carle del Ponte i Jadranske gospodarske zone, uspjeli izdvojiti vremena da se informiraju o čemu to bruji nacija. Trgovci broje utrške od povećane prodaje papirnatih maramica, prezervativa i praznih CD medija. Kradljivac kazete na sve to može reći samo: Ups!

Koliko je ostalo ljudi koji se bave svojim razmišljanjima o čitavoj stvari a da nisu u to upleteni na bilo koji od gore navedenih načina? Ima li među vama još takvih koji na kraju svega osjećaju nekakvu tupost i gorčinu? Nikog ne mogu toliko mrziti da bih mu poželio ovakav preokret u životu. Još uvijek mi je iskreno žao i nekako imam osjećaj da su mnogima kroz glavu prošli jednako iskreni osjećaji i spoznaje o ljudskoj zlobi, o uskim okvirima u kojima razmišljamo. Vjerujem da ima takvih koji su se sami sebe postidili, izašli iz tih okvira svjesni kako je i njih zahvatila euforija i želja za jednakošću s drugima ma kakvi bili. Masa je učinila svoje. Uvijek neki ljudi iz te mase izađu povrijeđeni vlastitim mislima, obogaćeni novim iskustvom, i spremniji za svaku slijedeću rundu, ponizniji, zahvalniji i iskreniji. Neugodan osjećaj sudjelovanja u linču sigurno je u nekima izazvao stid. Ja sam onaj koji duboko vjeruje u ljudsku dobrotu. Vjerujem u ljude. Vjerujem u vrline. Srećemo ih na svakom koraku. Lako ih je pronaći ako zatvorite oči i pogledate u sebe. Kad ih pronađete u sebi, pronaći ćete ih i u drugima.

Stvoritelj je okupio sve svoje kreacije i rekao:
- Želim nešto sakriti od ljudi, ali tako da to ne pronađu sve dok ne budu spremni za to. To je Spoznaja da su sami kreatori svoje sudbine.
Orao je rekao:
- Daj to meni, ja ću odnijeti to na Mjesec.
- Ne. Jednog dana otići će tamo i pronaći će to.
Tad reče losos:
- Ja to mogu odnijeti i ukopati u dno oceana.
- Ne, i tamo će otići!
Javio se bizon:
- Ja to mogu zakopati u duboku rupu usred velike savane.
- Oni će prerezati Zemljinu koru i pronaći će to čak tamo.
Baka Krtica koja je živjela u njedrima Majke Zemlje, i koja je bila slijepa ali je vidjela svojim duhovnim vidom, rekla je:
- Stavi to u njih same!
I Stvoritelj reče:
- UČINJENO!

Odgovornost prema samom sebi ne mogu imati ne budem li stalno i aktivno pospremao nered od nekoliko milijardi jedinica informacijskog smeća koje svakodnevno primam svim osjetilima. Tek u svom vlastitom miru mogu se čuvati od posljedice da u starosti budem osoba koju nitko ne treba. Treba samo zatvoriti oči i tražiti unutar sebe. Otvorenog uma i otvorene duše vidi se kristalno jasno.

Mind Twister (19): Vibra



srijeda , 02.06.2004.

Navikli smo promatrati ljude oko sebe u kontekstu onoga što rade, čime se bave, kako izgledaju, što govore. Dobra navika!
Navikli smo i koristiti taj zavidni princip: "Aha, sad te imam!". Loša navika! U ljudima tražimo pogreške, senzacije, krajnosti i vrlo rijetko gledamo stvari koje rade dobro. Princip je to koji krasi šefove (koji nikad ne govore 'ovo si dobro napravio'), roditelje (koji nikad ne govore ' ne brini za te prljave hlače, veš-mašina će opet biti sretna'), bračne partnere (koji ne govore 'imaš ti svoje muhe ali baš te zbog toga volim'), političare (koji ne govore 'opozicija je dala nekoliko primjedaba koje uvažavamo')... mogao bih dugo nabrajati.
Sve se svodi na to da su dobre stvari normalne, ne treba se zamarati njima, ali pogreške su gotovo uvijek male senzacije. Pada li vam s vremenom motivacija? Svakako, ako niste u stanju sami se motivirati tada će vas negativne vibracije lagano i sasvim neprimjetno osušiti. Depresija, pritisak, malomarnost i nezainteresiranost. Borimo se s vjetrenjačama ne razumijevajući da prirodna ljudska netrpeljivost nosi svoj danak svaki dan. A oči su nam zatvorene.

Jedna je slavna osoba :) ovih dana žrtva takvog ljudskog ponašanja. Ovdje se više ne govori o pojedincima, stvari su kao i obično izmakle kontroli. Svoje prijatelje, roditelje, djecu, suradnike poznajemo u ograničenim količinama, i ta komunikacija bazirana na zavisti i dokazivanju svojeg ega svodi se na ograničen broj sinergijski raspoređenih veza. To je ono što je naš zatvor.

Kad ste slavna osoba, poznaju vas svi. Negativna vibra principa "Jesam te!" ide prema tebi takvom silinom da i oni koji vas prvi put vide stiču dojam da su vas i oni u nečemu uhvatili. Čemu komentar?

Kao i obično danas živimo posljedice svojih ranijih odluka. Nikad ne razmišljamo hoće li koja od njih pokrenuti lavinu negativnih vibracija. Tako se to dogodilo i sada. Znate o čemu govorim. Možda će netko reći da to i nije negativno, baš je cool? Omladina, starci, znatiželjnici, muško, žensko, svi se skupljaju pred monitore kako bi pogledali rublje (nisam rekao prljavo) nekoga tko je do sad važio za nešto drugo. Naslađujući se ovako ili onako samo pokazujemo svoju plitkoću. Svijet oko nas je poludio, svi su se ustrčali tražeći materijale od kojih neće zaraditi ništa, ali će na pitanje: "Jesi li ti vidio?" ponosno i sa smješkom reći "JESAM!" I šta sad? Kome to koristi? Nikome! Ali nekome šteti. Ovo je samo konstatacija. Da, i ja sam vidio slike, ne možeš ih izbjeći, ali to je to. Tko je kriv? Pojma nemam, ali vjerojatno pravi vlasnik ukradenog blaga koji ga nije dobro čuvao. Svi ostali su samo nezaustavljiva reakcija na događaj. Jer to je u ljudskoj prirodi. Već dugo.

Ono što me ovaj čas najviše zanima je kako će čitava stvar završiti, koliko će snage biti potrebno da se prevaziđe vibracija koja je iz temelja uzdrmala jednu sjajnu karijeru. Nisam netko tko može bilo što promjeniti ali niti nemam tu namjeru, mission impossible, samo gledam na stvari iz osobnog kuta i iskreno mi je žao. Preostalo je samo da svi pogledamo te slike i filmove da bismo prestali oko toga dizati prašinu i tada dozvolimo jednoj osobi da u miru pokupi i posloži ostatke svog života na najbolji mogući način.

"Uvijek je korisno UČITI iz grešaka jer jedino tada one izgledaju isplative."
Garry Marshall

"Kreativnost nam dozvoljava da radimo greške. Umjetnost je znati koje zadržati."
Scott Adams

"Svako djelo u našem životu dodirne akord koji će vibrirati zauvijek"
Edwin Hubbel Chapin
Svatko bi mogao snimiti svoj film. Priznajem, i ja sam jednom snimio sličan film. Nisam imao dovoljno hrabrosti ostaviti ga da se mota po ladicama. Sada je na toj traci koncert. Ne Severine. Parnog Valjka.

Mind Twister (18): Crta



utorak , 01.06.2004.

U svačijem životu jednom dođe do obračuna. Povučeš crtu i kreneš raditi bilancu. Što sam napravio, što nisam. Kakav trag ostaje iza mene. Treba li netko odraditi i moj dio ili ima i viška. Poslužite se! Netko to napravi prije, netko kasnije. Ali, kad tad... Najgore stavke bilance su one "mogao sam...", "da sam barem...", "da sad mogu...", "šteta što nisam..."..., na dan obračuna obično je već prekasno. Vlak je otišao, pa čak i baba s kolačima.

Crtu treba povući što ranije, čim se shvati da nešto ne štima. Ostaviti sebi dovoljno vremena da se popravi što se još popraviti da. Ili ćemo i samo čekati dok bude prekasno, dok ćemo moći samo izreći posljednji u nizu životnih izgovora: - Nema više vremena!

Vjerojatno svatko primjećuje da vrijeme leti, kad se žurimo, a gotovo da stoji kad stojimo i mi. I utapamo se u dosadi. Najčešće ni u jednoj varijanti nema ništa za nas. Kako to zvuči negativno! Ali neka, to je samo podsjetnik. Vrijeme jem rastezljivo ovisno o perspektivi. Zato postoje planovi.

Prošao sam određeni životni vijek, potomstvo se školuje, napravili smo nešto ali još nismo zadovoljni, idemo dalje, toliko je toga još za napraviti, toliko za naučiti, toliko za proputovati, toliko za saznati o sebi samom. Kad kažem da nismo zadovoljni ne mislim pri tom da se žalimo... samo mislim da nismo zadovoljni s onim što jesmo i što imamo, želimo još! Treba samo povući crtu, jer ovo nije dovoljno od života. Živjeti znači biti. A životariti ne znači ništa osim utroška vlastitog vremena za nečiju tuđu bilancu. Treba povući crtu da bismo znali na čemu smo, na čemu stojimo, s kakvim temeljima raspolažemo. Je li to dovoljno čvrsta osnovica da svatko može postati netko? Ili trebamo promijeniti sve, "iz temelja"? Samo hrabro!

"Život traje više nego dovoljno dugo da stignemo shvatiti što nije u redu."
Unknown

"Imam novu filozofiju. U životu ću trošiti dan po dan."
Charles M. Schulz

"Većinu vremena se ne zabavljam baš puno. Ostatak vremena se ne zabavljam uopće."
Woody Allen

Sam obuvam svoje cipele, i iz tih svojih cipela gledam oko sebe, sve što je okolo dio je mene. Sve što je okolo dostupno je, samo se treba rastegnuti, dohvatiti, obuzdati, prihvatiti, odraditi, upoznati, uklopiti u svoj svijet, u onakav kakav želimo. No prije toga treba prodati fotelju, baciti daljinski i razmišljati o svom a ne o tuđem životu, misliti o svojim rješenjima a ne o tuđim problemima. Pazi kako razmišljaš, jer kako razmišljaš to će odrediti tvoj život!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se