E danas neću o blogu, diže se neka prašina okolo. Spuštam loptu. Baš ima sjajnih ljudi. Neki su sjajni samo ako ih pustiš na miru i zaobilaziš u luku. Uvijek možeš nekoga povrijediti ali možeš biti i sam povrijeđen. Toleriram. Jer lako je anonimno vrijeđati ljude. Malo teže je anonimno činiti dobro. Ego pati kad mu se "ne vide zasluge". Poznajem jednog čovjeka koji nije baš siromašan. Ni u džepu a ni duhom. Osobno znam da je već nekoliko puta donirao pozamašne svote za neke stvari i ni jednom nije tražio da se zna o tome, da pišu mediji, da bude na sponzorskim plakatima. Čak je zapravo to i odbijao. Anonimni donator. To mi se čini zgodno. Moraš biti karakter da radiš takve stvari a ne tražiš i ne želiš publicitet. Radiš samo zbog vlastitog dobrog osjećaja. Koliko treba biti velik da bi to mogao. Nije riječ samo o novcu. Svaki oblik pomoći je pozitivan. Lako je nekome u noći ključem oguliti auto, lako je prevrnuti saobraćajni znak, lako je napraviti male pakosti bez publiciteta, lako je ptici srušiti gnijezdo.... I ti se ljudi osjećaju važno i veliko. Razlika je u tome da u ovom drugom slučaju jedna strana gubi, umjesto da obje dobivaju.

Gledam danas satni mehanizam koji su klinci pronašli u šupi. Stara 'vekerica'. Ne radi više jer nedostaju neki važni kotačići i zupčanici. Tek nekoliko njih, najmanjih. Neki su pomalo zarđali, a neki sjaje punim sjajem samo ih ništa ne pokreće. Zbog toga je čitav sklop postao bez svrhe. Ako smo mi satni mehanizam, mislim na ljude, tada je diskutabilno pokazujemo li točno vrijeme. Ako je svaki od nas jedan od zupčanika, koliko je sklop oko nas učinkovit? Vrtimo li se kako treba ili samo škljocamo, zvocamo i kočimo? Promijenio sam nekoliko puta mjesto i način na koji se vrtim, trudeći se upasti u sklop koji će djelovati skladno i raditi svoj posao. Većinom uspijeva. Nikad nisam mislio da sam premali kotačić da i o meni ne bi nešto ovisilo. Ne treba se smatrati malim. Ako mislite da ste mali i da ste stoga beznačajni, onda niste još nikad bili u sobi sami s komarcem :) Ili se niste zagledali u mravinjak. Kakav god kotačić bili negdje se sigurno možemo uklopiti.

Tras! Odlučio sam izmisliti pjesmu, to sam često radio kao srednjoškolac (da ne pomislite da je netko hackirao moj blog :)