Ova je godina započela burno. Promjene u društvu koje doživljavamo zadnjih desetak godina sigurno će ostaviti nekakav nauk za buduće generacije. Mnogi smo naučili da si u ovom uređenju sam za sebe. Boriš se kako znaš. Najbolje što znaš. Ako ne znaš moraš naučiti jer nikoga nije briga. Zašto sve to još ide tako kilavo? Zato jer još uvijek većina ljudi živi po programu od prije trideset godina. Govorim o sredovječnima. A mlađi drugi program nisu ni učili. I oni rade po tom programu. Trebaš biti dobar, učiti, postati dobar radnik i sve će ići kao po loju. Nema više! Jeste li primijetili? Ne igramo se više da ti netko mora dati, igramo se da ćeš tražiti gdje se nešto može dobiti i zaraditi, što možeš dati za to... jer te nitko ne pita trebaš li što.

Generalno stanje: još se uvijek smijemo onima koji imaju san, jer znaju da je to ono što njih osobno može voditi naprijed. Zašto se tome smijati? Oni koji nemaju nikakav san svojski se trude da ga ukradu onima koji ga imaju. Zašto onaj tko nema vlastite ambicije pokušava drugome umanjiti njegove. To smo naučili. Zato jer svaki napredak nekoga drugoga stavlja one koji stoje u manje vrijedan položaj. Barem se tako osjećaju. Grupa alkoholičara često pokušava svog prijatelja, liječenog alkoholičara, vratiti natrag za šank. Ne zato jer je to dobro, ne zato jer mu žele napakostiti, ne zato jer je to realno, nego zato jer se vidi da oni nisu uspjeli učiniti isto. Ostali su bez opravdanja svoje tvrdnje da se nemoguće izliječiti. Vraćanje prijatelja za šank bilo bi izravno pretvaranje dokaza da se može u dokaz da se ne može.

Takve primjere gledam ove godine na svim ravninama. U politici, u sportu, na estradi. Pljuvačnica ogromna. Nikad nismo bili toliko zavidni koliko smo sada, nikad nismo toliko pljuvali na račun te zavisti. U socijalizmu to nismo smjeli a nije i bilo toliko puno razloga zašto bi. U kapitalizmu do izražaja dolazi pojedinac, sa svojim uspjehom neuspjehom. Verbalna satisfakcija je ako ništa drugo a ono moralna pobjeda, Pirova takozvana J.

Netko je tu kod mene komentirao 'zašto su ljudi takvi i takvi'. Pa zato jer im nije stalo išta promijeniti, mijenjati je teško. Ali ako ćete mi vjerovati, ponekad bih plakao zbog promjene, ali nagrada je puno ljepša. Da, prihvaćam sebe kakav jesam, ali pazite na zamku. Nije dobro to zloupotrebljavati protiv sebe: Ja sam takav i kao takvog se prihvaćam. Svatko treba biti svoj ali je logično da bude onakav kakav je zadovoljan. I tu je zamka, Ako sam zadovoljan onda se ne žalim, zar ne? A mnogi nisu zadovoljni, ne mijenjaju ništa, kukaju i tješe se da su prihvatili sebe kao takve pa je to kao ispravno. Objesite to o klin!

Ako su ti djeca gladna, ne možeš biti zadovoljan sobom, zar ne? Mnogi su radije nezadovoljni Sanaderom ili Mesićem, ili župnikom, ili državom, ili ovim okrutnim svijetom. Ovo je kruta stvarnost i ako ste jedan od onih koji su dotakli dno života, nije mi vas previše žao. Ja pomognem mnogim ljudima, volim to raditi, ali ne plačem s njima. Imam nebrojeno prijatelja koji traže posao, uvijek pitaju jedne te iste, a za posao su pitali na tri mjesta i to je to. Poslije opet slijedi kuknjava. I ja hodam po dnu života. Ali ja hodam, ne sjedim i ne plačem. Nisam ni bogat ni imućan, niti pljujem po sirotinji i depresivcima. Bio sam i gori. Dobro znam tko sam bio i dobro znam tko sam sad. I to se može! Tvrdim! Ajmo malo energije... ajmo tražiti svoju sudbinu kao lovački pas, kao krvosljednik. Idem dok ne nađem, možda će trajati godinu dana možda i dvije. Osim ako je to preteško. Pa kome je teško? Onome koji dvije godine uporno traži posao ili onome koji te dvije godine kopa po rudniku ili pretovaruje smeće?

A eto, skrenuo sam od teme totalno, htio sam reći kako još uvijek ili zapravo tek sad u pravom smislu dolazi do izražaja dvoličnost ljudi.
Prvo smo popljuvali reprezentaciju i Barića, sad su ispali narodni heroji. (nakon poraza od Engleske vraćamo se na pljuvanje op.a.) To ne volim. Za mene su uvijek bili heroji jer su uopće došli na europsko prvenstvo. Mnogih tamo nema.
Seve je napravila gaf. Jesmo li joj oprostili što nam je uzburkala život? Još smo na kraju i mi patili više nego ona, zar ne?
Kandidirali smo se u EU? Jesmo li spremni prihvatiti da su i sadašnja i prijašnja vlada imale prste u tome. Ili sad vrijede samo jedni a drugi ne? Što smo govorili nekad a što sad. Ne ide nam se u EU, propast ćemo. A da ne idemo onda bi vjerojatno pala vlada koja nas nije tamo odvela.
Kritiziramo sve što rade drugi, opravdavamo se kad isto napravimo mi. Stop!