Svatko od nas bi volio biti veliki čovjek. Ili velika žena :). Netko za koga se zna. Netko tko predstavlja vrijednost. Kakvi su to veliki ljudi? Koliko se ti, dragi čitaoče, osjećaš veliki? Nekako logično ispada da bi veliki ljudi trebali imati sve naj epitete. No da li je uvijek tako? Rijetko ih prepoznajemo među nama. O velikim ljudima ljudima pomišljamo tek kad govorimo o nekome iz povijesti, o onima kojima su podignuti spomenici i napisane knjige. Kroz život ta naša veličina raste, ko nekog brže kod nekog sporije, kod nekog u suprotnim smjeru. Ovdje se radi o veličini duše.

Koliko se zaista osjećate veliki? Kolikim ste ljudima pomogli? Koliko ste bili tolerantni? Cijenite li druge ljude? Je li vaš prioritet davanje ili uzimanje? Pohvala ili ocrnjivanje? Volite li bezuvjetno? Možete li se pohvaliti iskrenošću, vjernošću, srdačnošću, požrtvovnošću, marljivošću, otvorenošću? Teško da ćete za sebe ako ste skromni tvrditi da ste veliki čovjek, ali možete li barem reći da ste usmjereni gajenju vrlina, da zaista želite za sobom ostaviti trag. Zanimljivo je da je skromnost jedna od najvećih vrlina velikih ljudi. Kod malih je obrnuto. Napuhanost, netrpeljivost, izrugivanje, 'pametovanje', žaljenje na druge. Ja to jednostavno tako shvaćam. Mali ljudi nemaju ambicije iako nisu zadovoljni sobom. Ne žele se pokrenuti... nekamo. Kako sami određuju takvu svoju sudbinu za jih je to u redu. Nažalost, u takvom očajnom stanju jedini relativni rast njihove veličine svodi se na umanjivanje drugih.

Veliki ljudi se zapravo ne osjećaju velikima, oni su zahvalni i ponizni, žele upijati život svakom porom. Mali ljudi, nasuprot tome, skloni su neprestano isticati svoju veličinu. O svojoj veličini valja razmišljati na pravi način a pomoći će i ako izaberemo pravo mjesto. Zamislite da odete negdje dolje na more i sjednete ispod pet stotina godina stare masline. Zagledate se u krošnju i razmišljate. Pokraj te masline su nekad davno prolazili rimljani. Bure su je pokušavale otpuhnuti, ugostila je milione ptica na svojim granama, živjela na kamenu i upijala svaku kap rose. Izborila se za svoj život. I sad je još tu, prkosna i impozantna. Koliko se čovjek može osjećati veliki kraj ovog bića? Možete u nekoj spilji sjesti u podnožju stalaktita (ili stalagmita, kojeg li već) koji je kroz tisuće godina tempom od jedne kapi čiste vode koja na njega padne u minuti izrastao u diva od nekoliko metara. Vidite li u tome neku vrijednost i veličinu. Koliko je naš život kratak naspram ovih divova, a toliko toga bi još mogli napraviti. A što radimo? Ponašamo se kao da imamo vremena, kao da je ovo tek generalna proba za neki naš drugi život. Prošetajte malo po blogu, i čitajući razmislite o ovome što sam rekao. Blog vam daje da zavirite malčice u tuđi život ako vam je taj dijelić stavljen na raspolaganje. Pročitajte i procijenite. Može vam nakon toga vaša osobna veličina biti daleko jasnija.

Kroz prizmu objektivnih poteškoća zastiremo pogled pred mogućnostima i jednostavno smo navikli ne razmišljati o životu kao pozitivnom, kao nečemu čemu bi se trebalo veseliti. Život je poklon i to sjajan, u raznim kutevima postoje zadovoljstva kojima se možemo posvetiti. Zadovoljstvo pronalaženja ljudskosti u ljudima je možda jedno od najzanimljivijih. Ovakvo moje razmišljanje nerijetko je izazvalo neslaganje. Kao, lako je meni govoriti, ali život je nešto sasvim drugo. Tipičan način razmišljanja malog čovjeka. Za njega je život nešto što je teško, i u kojem ne treba ništa raditi da bi se poboljšao jer se ne može. A može se. Ne osjećate li se dobro poslije dobro obavljenog posla, čak ako ste i umorni? U duši postoji zadovoljstvo jer smo riješili još nešto što nam je život učinilo ljepšim.

Možda smo samo pokosili travu u dvorištu, ili smo bili u krasnoj šetnji parkom, ili smo sreli neke zanimljive ljude i nešto novo saznali i naučili, možda smo nekom pomogli nešto napraviti, ili se jednostavno samo družili... Uvijek postoje stvari koje se mogu napraviti. Možda smo tek čvrsto donijeli neku važnu odluku i punom snagom se bacamo na realizaciju. Možda smo odlučili manje pratiti skandale a više čitati knjige s provjerenim znanjima, možda smo uspješno promijenili neku lošu naviku. Jeste li u zadnjih sedam dana napravili išta od nabrojenog? Ako niste, zašto bi se trebali osjećati dobro. Biti jadan i siromašan ne znači da je netko mali čovjek. IMati probleme također to ne znači. Jednako kao što izobilje ne označava veličinu. Veličinu čovjeka određuje ono što nosi u sebi i stvara oko sebe. Stvaranje je ono što će ostaviti trag. Pazi čovječe, da ne ideš malen ispod zvijezda...