U svačijem životu jednom dođe do obračuna. Povučeš crtu i kreneš raditi bilancu. Što sam napravio, što nisam. Kakav trag ostaje iza mene. Treba li netko odraditi i moj dio ili ima i viška. Poslužite se! Netko to napravi prije, netko kasnije. Ali, kad tad... Najgore stavke bilance su one "mogao sam...", "da sam barem...", "da sad mogu...", "šteta što nisam..."..., na dan obračuna obično je već prekasno. Vlak je otišao, pa čak i baba s kolačima.

Crtu treba povući što ranije, čim se shvati da nešto ne štima. Ostaviti sebi dovoljno vremena da se popravi što se još popraviti da. Ili ćemo i samo čekati dok bude prekasno, dok ćemo moći samo izreći posljednji u nizu životnih izgovora: - Nema više vremena!

Vjerojatno svatko primjećuje da vrijeme leti, kad se žurimo, a gotovo da stoji kad stojimo i mi. I utapamo se u dosadi. Najčešće ni u jednoj varijanti nema ništa za nas. Kako to zvuči negativno! Ali neka, to je samo podsjetnik. Vrijeme jem rastezljivo ovisno o perspektivi. Zato postoje planovi.

Prošao sam određeni životni vijek, potomstvo se školuje, napravili smo nešto ali još nismo zadovoljni, idemo dalje, toliko je toga još za napraviti, toliko za naučiti, toliko za proputovati, toliko za saznati o sebi samom. Kad kažem da nismo zadovoljni ne mislim pri tom da se žalimo... samo mislim da nismo zadovoljni s onim što jesmo i što imamo, želimo još! Treba samo povući crtu, jer ovo nije dovoljno od života. Živjeti znači biti. A životariti ne znači ništa osim utroška vlastitog vremena za nečiju tuđu bilancu. Treba povući crtu da bismo znali na čemu smo, na čemu stojimo, s kakvim temeljima raspolažemo. Je li to dovoljno čvrsta osnovica da svatko može postati netko? Ili trebamo promijeniti sve, "iz temelja"? Samo hrabro!