Avanture u kuhinji i šire http://blog.dnevnik.hr/gurwoman

ponedjeljak, 28.10.2013.

Vinsko barenje po Zagrebu

Ako ste prije, kajaznam, 6-7 godina htjeli vani u lokalu u Zagrebu popiti čašu dobrog vina, a ne one masovne industrijske ampulice ili pak gazdino domaće stolno, to je bilo malo teže. A i bizarno je bilo pivocentričnoj škvadri objašnjavati da bi ti sad baš fino sjela čaša orošene svježe malvazije ili moćnog plavca. Osjećala sam se nekad kao makrobiotičar na slavonskoj svadbi. Dakle, po probranu ali ni po čemu ekskluzivnu čašu vina morali ste ili u finiji restoran, a i tu su većinom bile samo butelje, ili u još finiji hotelski bar. Dakako, ni jedno od toga nema smisla ako nemaš para kao blata i želiš samo čašicu-dvije vina uz isto toliko razgovora ili unutarnjeg monologa. Onda je prije nekoliko godina počela rasti tzv. vinska scena. Vina na čaše počela su se neočekivano pojavljivati na raznoraznim mjestima. Isprva se poveseliš, a onda shvatiš da ni to nema smisla jer su većina ugostitelja gramzivi oportunisti koji bocu vina naplate bar pet puta više nego što joj je nabavna cijena. I ispadneš teški magarac ako ostaviš 30 kn za pet-šest gutljaja vina nemušto posluženog u vrućoj čaši tek izašloj iz perilice. E, ali tu sad u priču upadaju wine barovi, najnovija pošast. Jel tako da vam izraz "wine bar" zvuči pomalo snobovski i pomodno? Uglavnom, ima više negativnih nego pozitivnih konotacija? Naravno, kad to na potezu zagrebačke špice zapravo znači samo blještavi pozerski kafić za fićfiriće i fifice, a opet preskupa vina potpuno su zanemarena, prepuštena na milost needuciranom osoblju i polupismenoj vinskoj listi.

Srećom, nade ima i situacija je sve bolja za nadobudne vinopije prosječnog džepa i natprosječnog ukusa. Pod tim, dakako, ubrajam prvenstveno sebe, a ne onaj soj pretencioznih ispičutura koje vrijeđa kad birtija ne toči barem pet proslavljenih svjetskih pjenušaca na čaše. Vodič po zagrebačkim wine barovima već je svojedobno osvanuo u tisku pa nemam namjeru opet ih katalogizirati, nego dati osobno i subjektivno viđenje vlastitim nepcem obiđenih boljih i lošijih vinofilnih lokala. To ni približno nije sve što postoji u Zagrebu, svjesna sam. Pa, krenimo neredom...



1. Cheese bar u Cesarčevoj, onkraj Gradske kavane, ugodno je iznenađenje. Na stranu grozan interijer, spoj solarija i japijevskog lounge bara. U prvom planu su sirevi, normalno, ali vina prate u stopu. Ne prevelik, ali zahvalan i zanimljiv izbor po neočekivano ok cijenama. Gazda zna što radi (ili ima dobrog vinskog gurua), to mi je postalo jasno kad je vjerojatno prvi u Zagrebu ljetos ponosno nabavio obećavajućeg istarskog newcomera Fakina. I to ne samo nešto lakše nabavljiv teran nego i senzacionalan limitirani rose. Istina, nisam ni bila od ljeta, ali rado ću se vratiti i provjeriti što je novo. U svakom slučaju, pohvalno je kad uz čašu vina imaš i nešto dobro ubaciti pod zub. Za one koji žele znati više: Cheese bar nudi i zanimljive te meni jako mile likere i rakije Vida Arbanasa iz Lokvi.



2. Da, Karijola je pizzeria i tamo se prvenstveno ide pojesti jedinu pravu pravcatu pizzu. Ali otkad postoji, Karijola znači i izvanserijsku ponudu kako bezalkoholnih, tako i alkoholnih napitaka, od piva Fischer's do malobrojnih ali probranih vina na čaše po pristojnoj cijeni od 20-ak kuna. Eto, na primjer, neki dan u filijali u Vlaškoj uzela slavonski crni pinot od Jakobovića i klasični Milošev plavac, propisno servirano i s guštom popijeno. Onaj tko misli da pizza sjeda samo uz pivo, nema pojma.

3. Basement je na zgodnoj poziciji u Tomićevoj, dosta je ambiciozno uređen i zamišljen, ali nije mi baš sjeo. Malo fali duše i iskusnijeg osoblja. Zapravo, idealno za turiste. Nisam dugo bila, ne vuče me baš natrag, ali evo mu ipak plus zbog truda, lokacije i sklonosti ugošćavanju zanimljivih prezentacija i događanja.

4. Kino Europa već je dugo defaultno mjesto za kad se nađeš s nekim u gradu na običnoj cugi i nemate neke specijalne prohtjeve. Ništa posebno, a opet skroz ok. I, gotovo nevjerojatno - bez dima! No Europa je prije nekoliko godina, kad se tek otvorila kao birtija, bila rijetko mjesto gdje ste mogli popiti npr. čašu australskog shiraza (doduše, generičkog). Nije da sad imaju neku super vinsku listu i uslugu, zapravo, vina su im vjerojatno zadnja rupa na svirali, ali u neku su ruku nesvjesno bili vjesnici vinskog proljeća. Bar meni. Sad kad bolje razmislim, ne sjećam se kad sam tamo zadnji put pila vino. Nema veze, evo jedan nostalgičan plus za stare dane.

5. Restoran Vinodol već dugo nije socijalistička krkaonica janjetine i obiteljskih ručkova nego pristojno, pouzdano i uvijek puno mjesto solidne svehrvatske kuhinje, dobrih dnevnih menija i odlične usluge. Taj preporod vidi se i u pristupu vinima. Trude se, prate trendove te redovito šalju osoblje na tečaj za sommeliere. Ruku na srce, vinska lista mogla bi biti i zanimljvija i jeftinija, s većom ponudom na čaše, ali svejedno je sasvim zadovoljavajuća za restoran opće prakse u prihvatljivom cjenovnom rangu. Osim toga, redovito imaju neke posebne ponude i predstavljanja vinara, pa to zna izvući financijsku situaciju. Logično, ovamo se ne dolazi samo piti, nego spada u kategoriju "treba pojesti nešto konkretno, a isto to i prigodno zaliti".

6. 5/4... o više na baš toliko novom restoranskom uspjehu Dina Galvagna već se sve zna. Lokalno i održivo orijentirana, kreativna novotradicijska hrvatska kuhinja jako visokog nivoa. Srećom, ne i jako visokih cijena. I jedna od zanimljvijih vinskih lista, uzbudljiva skoro kao hrana, s dobrim izborom na čaše. Bez pripadnika uobičajenog hrvatskog vinskog kanona, ovdje vlada alternativa - mali proizvođači, prirodni pristup, domaće sorte. Kosovec, Vujnović, Štampar, Sladić... Nikako mjesto za svakodnevno pijuckanje i obavezno u kombinaciji s hranom, ali otkad u ponudi imaju i ručak, i to vrlo pristupačan, odličan izbor za dane kad se želite pomaziti i izraziti si ljubav kroz želudac.

7. Dream u Frankopanskoj, vlastitim riječima coffee & wine bar, mjesto je koje te prvo zaplaši kad uđeš. Naime, jako je fensi i finjak uređeno pa se osjećaš nesigurno kao slon u staklarni. A možda sam to samo ja, koja obično ne zalazim u birtije s kristalnim lusterićima, finim foteljicama, dizajnerskim vazama i slično. Ali neočekivano je simpatična i nesnobovska atmosfera. Barem tih par puta kad sam bila. Ponuda vina na čaše sasvim zadovoljavajuća, od Bibicha do Babice Štafileo, ima i sekciju hercegovačkih, a uz čašu dođu grickalice. Nije baš mjesto za zapiti se u društvu, pogodnije za mirnu solo čašicu uz novine ili knjigicu. Nema terasu, nažalost.

8. Lauba - da, to je ona čudna crna zgrada u Ulici baruna Filipovića. Nekakva moderna umjetnost i to. Pomalo off-road. Nažalost, vjerojatno malo ljudi zna da imaju jako dobar i progresivan bistro. Kuhinja internacionalni miš-maš, hipsterski, da ne znaš gdje si, moglo bi proći za London, Berlin ili nešto treće. Trademark su im domaći kreativni kruščići i namazi, a s tim prirodno idu vinca. Solidan i neskup izbor, za svakoga ponešto. Ugodno, drukčije i daleko od šušura špice. Popiješ dobrih par čašica, uz to malo zameziš, a pritom ne moraš vaditi kredit. Uživancija! Da mi je usputnije, tu bih rado češće zalazila.

9. Sherry's na Trešnjevci, novajlija na sceni, osvojio je moje srce na prvi gutljaj i da mogu, svaki dan bih tu bila instalirana kao Cliff i Norm u Cheersu. Definiran kao coffee & wine lab, neveliko je ali dozlaboga ugodno i opušteno mjestašce, u čije uređenje nisu uloženi milijuni, ali ima mi onu neku vibru Dolca i Melina 1990-ih ili Spunka 2000-ih. Bar vode vinski zaljubljenici amateri i ta se ljubav osjeti. Odličan izbor vina (Clai na čaše!!!) i apsolutni pobjednik u kategoriji value-for-money. Štoviše, jedino mjesto gdje se vidi da je strast ispred profita. Uz vina idu prigodni keksići i tapasići, podložni sezoni i inspiraciji. Označiti kao kulturno dobro i ne dati da propadne!



10. Dobra vina počela su prvenstveno kao lanac vinoteka, a u Radničkoj, zagrebačkom wannabe Cityju, tome su dodali restorančić i wine bar. Iako me Green Gold kao izlazište ne privlači ni lokacijom ni pojavom, moram priznati da je ovo rijetko stručna i dobro opskrbljena vinska Alibabina špilja. Adut su im tzv. vinomati - aparati koji čuvaju svježinu otvorene butelje neko duže vrijeme, a ti samo staviš čašu, stisneš gumb i klo-klo-klo eto vina. Rade i na prepaid kartice i sve je to baš guba, a među tolikim bocama koje pozivaju na kušanje osjećaš se kao Hannibal Lecter na nudističkoj plaži. Cijene prihvatljive, dobro je da daju mogućnost biranja jel hoćeš samo prst, punu čašu ili nešto između, a tapasića ima raznoraznih. Prostor je malo katakombast, ali nije tolika mana.

Deset komada, žednome dovoljno. Završavam tekst bojnim pokličem: Deci i pol norma je za ljude, tko da manje, proklet neka bude!

28.10.2013. u 19:39 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2013 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      



Komentari da/ne?

Opis bloga

Što je bilo prije: pečeno pile ili jaje na oko?

Linkovi

www.tasteofcroatia.org


Free Hit Counters
Get a Free Hit Counters

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se