Gourmet

Doista ne znam kaj se ja sam sebi bunim. I s kojim pravom. Kao nemrem vjerovat koliko sam se udebljao u zadnje vrijeme. U stvari to je friška figa u omjeru s onim koliko sam pojeo. O tekućim navadama mogle bi se dodatno knjige izdati. A moja jadna vagica se s vremena na vrijeme samo lagano pomakne i nemam pojma na koji način anulira sve te tone koje izjedem.
Evo primjerice odletio sam do Dubrovnika pa otplovio do Šipana neki dan.
Lijep otok.
Još ljepši je tamo hotelčić.
I najljepši restorančić sa nenormalno dobrim kuharom i njegovom ekipom.
Ne treba niti spominjati da sam čitav petak jeo razno-razne divote na bazi tune, pa rimske njoke, pa kruh sa sipinim crnilom. Naravno probali se i tortelini sa sirom u umaku od otočkih trava, da se ne spominje desertić. Uz svaki slijed, novo vino. Uz svaku čašu nova boca. Petak započeo poslijepodne, a završio u suboti ranoj.
Što ne znači da se preskočio doručak.
Domaće marmelade od otočkog limuna, brusnica, peciva i croassant-i. Potom kavica i juicek, kratka pauzica pa pripreme za ručak. Koliko se sjećam i ručak i večera su više manje bile sljednice petka, ali s osvrtom na domaće salame, pa sireve, pa divljač sa njokima. Na kraju kupine. Vino naravski popratilo sve te višesatne veselice.
Noć je bila blaga, jer je umor odredio da započne ranije nego dan prije.
Ali zato nedjelja nije.
Jači doručak obilat jajcima trajao je nešto duže, pa se lijepo spojio sa ručkom koji je učinjen ranije. Jer valjalo je poći prema kopnu. Slijed hobotnice, pa slijed juhice. Malko pašte, pa tuna sa žara. Desert dijetalni. Čokoladni mousse. Pa kad je dijetalni, ode čak dva puta. Pa na jahticu put Cavtata. Vjerovali ili ne, na njoj se nije jelo ništa. Od tuge se samo pijuckalo vinčeko.
A od gladi sam spašen nakon više od sata glisiranja u Cavtatskoj konobi na rivi. Nestao je tamo pregolem beefsteak sa pridodanom mu prilogom. I jajce na kraju, nek se nađe.
Pa kad već avion kasni u polasku, lagano se i to proslavilo uz kapljicu crnog.
Ponedjeljak jutro.
Vagica moja draga gleda me odozdo. Posljednji puta smo se vidjeli prije par dana kada mi je pokazala brojku 85. Sada, danas, skočila je na 86. I pol.
Kako joj to polazi za rukom, nemam pojma. Meni se učinilo da sam kroz sebe propustio barem deset puta više raznih jela i pila.
Možda je ipak u prilog brojci išla činjenica da sam dosta dugo gledao u more i hranio ribice tijekom jedne od nabrojanih noći... To nemrem tvrditi. Ne sjećam se svega baš najbolje...

Prvo jednotjedno kuhanje u prepečenom Zagrebu, a potom ljigavi vikend. U nedjelju oko podneva rekoh: e neće to tako!
Pa okrenuh ključ u bravi djipeka i pravac more.
Tamo je, navodno, bolje.
No problem se pojavio nakon sata vožnje u brdima Gorskog kotara.
Želudac nije imao razumijevanja za moje ludorije i uporno se bunio što sam i danas preskočio doručak, marendu, gablec, snek... Slutio je da će mu i ručak izbjeći i baš se nešto uznervozirao...
Nije bilo ni prve ni druge nego žmigavac (koji ne radi... pas m...) pa u prekrasne Fužine.
Parking pred mojom omiljenom konobom "Volta".
Prvo malko ludo dobrog sireka (mmmmmmm), pa potom glavna divota: srneći gulaš sa goranskim "zemlknedlama". Uuuuu. Doduše inzistirao sam na medvjedovini, ali eto... Nije sezona lova...
Čuveni su specijaliteti goranskog kraja vezani uz divljač. No ukrug ih probah i uvijek se vraćam ovom klasičnom. Jer eto, nekad me i klasika pali. Gorani ovo jelo pripremaju često i tijekom cijele godine. I ja sam se hrabro okušao u tom poslu. I navedeno jelo sada činim na slijedeći način:
Kada mi padne s neba kilogram srnećeg buta nasjeckam ga na veće kocke i stavim u marinadu na 24 sata. Marinadu ne kuham. Promiješam samo jednaki omjer kvasine i obične vode, nasjeckam u sve par režnjeva češnjaka i u to umiješam kocke mesa.
Drugi dan, u približno isto vrijeme, na svinjskoj masti pocaklim jedno dva-tri veća luka narezana na sitno, dodam im meseko da uhvati smeđe boje na svim stranama, pa krenem sa daljim dodavanjem dvije velike mrkve (koje naribam na ribež), dva lovor lista, četiri-pet komada suhih šljiva i na kraju padne i žlica borovica (ili brusnica kupljenih u Ikei, blažena bila).
Lagano se sad sve i popapri i posoli pa na vatrici pirja uz podlijevanje oko sat i pol do dva. Podlijevam pretežito s vodom, iako mi svako malo pobjegne i malko crnog vina... (C-c-c)
Nakon jedno sat vremena umiješam i iscjeđenu konzervicu pelata ili žlicu koncentrata rajčice bez konzervansa ili moje omiljene male chery rajčice.
I to bi bilo otprilike sve...
Naravski uz to kombiniram nekada knedle od kruha, nekada njoke, nekada palentu...
Al o njima ipak nekom drugom prilikom.
Možda onom kada doznam kako to gorani pripremaju svoje knedle sa domaćom slaninom i još ponekim dodatkom koje još nisam sve prokljuvio.
Pitanje je sekunde !!!
P.S. Put se nastavio do Dramlja (nikad bio, slučajno skrenuo). I nije bilo loše. Već u 4 popodne sam se lijepo brčkao.... A u 10 ponovo bio doma u mračnom, kišnom gradu.
Aaaa, what a day – rekao bi Yocker...