svakodnevno

subota, 25.03.2006.

Bez naslova

"Sjećanje vjeruje prije nego što se svijest sjeća. Ono vjeruje dulje nego što pamti, čak dulje negoli svijest istražuje."

William Faulkner: Svjetlost u kolovozu

- 23:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.03.2006.

Živa sam!

Objavljujem da sam živa. Pišem to ovdje iako to više nitko ne čita. Nije važno. Ali važno je meni. Živa sam, tužna, ali živa.

- 08:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.01.2006.

Samo da se javim!

Svima koji su mi ostavili komentare želim od sveg srca puno zdravlja, sreće i ljubavi u 2006.godini. Također i onima koji povremeno svrate na ovaj blog (ako ih ima).

Na žalost, nemam više vremena pisati. Ne želim vas zamarati svojim problemima, ali želim samo želim reći da mi i nije žao što ne pišem već mi je žao što nemam vremena čitati vas. Svratila sam na nekoliko blogova i vidim da sam potpuno izgubila nit, ne mogu vas pratiti. Ali mogu reći da mi je drago što "opaljena" ponovo piše.

Ostajte mi zdravi i veseli. Pusa.

- 22:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 25.10.2005.

XXX

XXXX

- 11:50 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 28.09.2005.

Omiš- još jedno od mojih ljetnih lutanja

U nekoliko navrata ovo sam ljeto bila u Omišu. I tamo, kao i u Trogir, vrlo rado odlazim s vremena na vrijeme. Već ste sigurno primijetili da preferiram male dalmatinske gradove. Čudesan je to gradić. Čudesan spoj mora i rijeke. Čudesan spoj prirode i suvremene arhitekture.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Ono što definitivno «nagrđuje» doživljaj tog lijepog gradića je magistrala koja ide točno uz obalu i točno kroz samo središte Omiša. Šteta, jer upravo je to najživlji dio grada, ili se bar meni tako čini. Tu su brojni štandovi, slastičarnice, pekarnice, trafike. Tu se također nalaze štandovi sa hranom, kako bi mi rekli - pazar. Uvijek je pun prodavača i ljudi koji neprestano cirkuliraju gore – dolje. Taj pazar radi i pun je čak i do 21.00 i kasnije (što u Splitu nije slučaj – popodne rade samo neki štandovi i prilično je mrtvo).

Kada se malo uđe među uske kale, otkriva se stari dio i ljepota starih dalmatinskih kuća i trgova. Jedan od njih je i onaj na kojem se već godinama odvija festival dalmatinskih klapa. U baš u tom starom dijelu brojni restorani i konobe iznijeli su svoje stolove i to direktno na ulicu, na uske prolaze. S obje strane uskih uličica postavljeni su stolovi za kojima ljudi jedu, piju, razgovaraju, dok je između njih provlače šetači i prolaznici. Čini se da ta činjenica da netko nekome gleda u tanjur ne smeta ni jednima ni drugima. Meni to i nije baš privlačno, ali - tko voli nek' izvoli.

Image Hosted by ImageShack.us


Šetajući tako Omišom, nabasala sam na jednu prodavaonicu u kojoj se prodaju originalna domaća pića: kruškovac, liker od višnje, prošek, orahovica.... , pa sam uz dozvolu vlasnika, slikala unutrašnjost koja je vrlo skromna, ali neobična.

Image Hosted by ImageShack.us

Šetnjom smo došli do plaže na istočnoj strani Omiša koja me ugodno iznenadila. Prošle godine je bila prilično neuređena. Plaža je inače prirodno lijepa, pješčana (tko to voli, savršenstvo, ja osobno preferiran žalo, pa čak i «sike»). Sada se tu nalaze kafići koji izgledaju kao da su na nekom tropskom otoku, lijepo uređene klupe. Postavljen je i spomenik poginulim braniteljima Domovinskog rata.

Image Hosted by ImageShack.us

Osobito je lijep prizor vidjeti kulu Peovica (Mirabella) sa sjeverozapadne strane, pogotovo noću kada je predivno osvjetljena.

Image Hosted by ImageShack.us

Vrijedi se zaustaviti i pogledati. Nemojte samo proći magistralom, stanite, prošetajte, pojedite slaju. Preporučam.

Image Hosted by ImageShack.us



- 19:33 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 14.09.2005.

Moj poklon svim blogerima

«Radost je piscu misao koja sva može postati osjećaj, i osjećaj koji može sav postati misao. Takva misao koja pulsira, takav točni osjećaj pripadali su tada i pokoravali se samotniku: naime, da priroda drhti od zanosa kad se duh smjerno klanja pred ljepotom. Iznenada poželi pisati. Eros doduše, kažu, voli dokolicu i samo je za nju stvoren. Ali na ovoj točci krize iskušenikovo je uzbuđenje bilo usmjereno na stvaranje. Povod gotovo da i nije bio važan. Upit, poziv da se ispovjedi i izjasni o jednom određenom velikom i gorućem problemu upućen je duhovnom svijetu i stigao je i do ovog putnika. Tema mu je bila dobro poznata, bliska njegovu iskustvu, a želja da je rasvijetli svojim riječima odjednom je postala neodoljiva.»

Thomas Mann: «Smrt u Veneciji»

- 12:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 24.08.2005.

Ja i Brad Pitt

I ležim ja tako prije desetak dana na jednoj plaži u okolici Splita i čitam neki časopis. Kad ispred mene nitko drugi nego Brad Pitt. Gledamo se mi i mislim se, pa zašto da ne. Čovjek je zgodan, slobodan, a Anđa Jolie je najmanji problem. Nogice su moje, a među njima ... :).

Sve je ipak završilo samo na zajedničkom fotografiranju, jer do mene je ipak ležao moj suncem omamljeni dragi.
Image Hosted by ImageShack.us


A evo i još nekoliko sličica tog predivnog dana.

Image Hosted by ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

- 22:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 12.08.2005.

Trogir - grad iz snova

I gledam ja tako danas RTL Exploziv kad odjednom reportaža o predivnom brodu IMAN koji ovih dana kruži našim Jadranom i trenutno plijeni pozornost stanovnika i posjetitelja Dubrovnika. Malo bolje pogledam kad to je brod koji je i mene oduševio za posjeta Trogiru u subotu (06.08.) bila na Trogirskoj rivi.

Naime, Trogir je grad koji uvijek sa radošću i oduševljenjem posjećujem u bilo koje doba godine. Stvarno ne znam u koje godišnje doba je ljepši. Ali sasvim je sigurno da je po ljeti najživlji i najšareniji. U Trogir smo stigli već ujutro, malo prošetali, oko podne pojeli pizzu. I upravo tada je na Trogisku rivu «akoštao» brod IMAN. Baš smo promatrali kako je jedna jahta morala napustiti vez da bi ovaj brod mogao stati uz Trogirsku rivu. Naravno da smo se pitali tko je na brodu, a čak nam ni ljubazni konobar pizzerije nije znao reći, ali nas je obavijestio da je taj isti brod na Trogirskoj rivi već treći ili četvrti put. Bilo nam je vrlo zabavno da malo maštamo kako se iza njegovih tamnih stakala nalazi upravo Jordanska kraljica. Oko njega se odmah sjatilo mnoštvo znatiželjnika s kamerama i digitalcima (kao što se i na slici vidi), dok su članovi posade totalno nezainteresirano i užurbano radili, prali, spremali itd. Komentirali smo kako niti jedan od njih nema šanse da stoji i ne radi ništa. I tako je IMAN dana završila u Explozivu s tim da i dalje ne znamo tko je na brodu, kapetan je izjavio da ne smije davati takve izjave, na pitanje da li je na brodu jordanska kraljica član posade se nasmijao. Na kraju je ispalo da je na brodu neki njemački bračni par plemenitaškog porijekla sa svojim gostima itd. Uostalom, nije ni bitno tko je bio na brodu, ali ga je stvarno bilo lijepo vidjeti uživo.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

(Kliknite na sliku da bi bolje vidjeli)

I još jedna zanimljivost. U istoj emisiji Exploziva je bio prilog RTL-ovog kuhara koji dolazi (navodno nenajavljeno hahah) na vrata naših domova, ulazi u hladnjake i od onoga što nađe napravi savršeni obrok. E pa dotični gospodin kuhar (ne znam mu ime) je upravo taj dan u Trogiru u kafiću do «naše» pizzerije, ispijao nešto osvježavajuće. Pokušala sam ga slikati, slika nije baš najbolja, ali se nadam da ćete ga prepoznati.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

I na kraju jedna preporuka ukoliko vas put nanese u srednju Dalmaciju. Obvezno, ali stvarno OBVEZNO posjetite Trogir. Nisam subjektivna, nemam nikakve rodbinske Trogirske veze, čak nemam niti nekog od prijatelja koji su iz Trogira. Ali to je jedan zaista izuzetan grad, pun povijesti, divnih građevina, predivnih dalmatinskih kaleta, savršenih restorana, simpatičnih kafića. Obožavam otići tamo, šetati, svaka kuća u toj staroj jezgri ima neku svoju priču, i svaka je vrlo živopisna. Da ne kažem kako je predivan Radovanov portal i unutrašnjost same katedrale. Žao mi je ali unutra naravno nije dozvoljeno fotografiranje, ali se nadam da će makar netko od vas doći vidjeti to uživo. Čovjek ostaje bez daha.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Zvonik Trogirske katedrale

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ulaz u Muzej grada Trogira koji je na žalost bio zatvoren (u jeku sezone?!)

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Detalj iz stare renesansne Trogirske jezgre (sorry, morat ćete malo okrenuti glavu :()

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Jedna od brojnih predivnih Trogirskih kaleta

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ova slika ide u prilog onoga da svaka kuća ima svoju priču. Ovo je kuća pjesnikinje Cate Dujšin-Ribar.

Za jednog posjeta Trogiru zaustavili smo se pored ulaza u Muzej grada koji se tek uređivao. Sreli smo voditeljicu Muzeja i zadržali se s njim u polusatnom razgovoru. Između ostalog rekla nam je da se sređuje fasada katedrale i da se obnavljaju fuge na fasadi. Međutim, nije bila zadovoljna načinom na koji se to radi, smatra da način obnove nije adekvatan i da izrazila bojazan da takav način ozbiljno ugroziti taj predivni spomenik kulture. Šteta.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Radovanov portal se zbog skela, na žalost, ne vidi.

P.S. Ovaj post posvećujem Jasni koja je omogućila objavu ovih slika. Cmokić.


- 21:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.08.2005.

Pokušaj stavljanja slike

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Prvi pokušaj stavljanja slike a po uputama Jasne iz Pule. Inače slika se zove "Just merried".

- 20:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 15.07.2005.

Toleranije mi dajte!!!!

Šetajući tako po blogovima koje posjećujem, u više navrata sam primijetila da su neki komentari bili ružni, grubi ili čak uvredljivi situacije u kojima netko nekoga optužuje za dvoličnost, za patetičnost, daju se kritike kako netko odgaja svoju djecu, rade se psihoanalize ljudi, pljuje se po ljudima radi nekih njihovih životnih postupaka, pa sve do toga da im smeta kako netko piše Č i Ć, kako radi razmake,....

Mi se ovdje, barem većina nas, osobno ne poznaje. Nitko o nikome ne zna dovoljno da bi mogao raditi psihoanalizu, nitko ne zna kakav život netko vodi, kakvog je religioznog, političkog, spolnog ili bilo kojeg opredjeljenja, kakvog je imovinskog stanja, kakvih je tjelesnih kvaliteta ili mana, koje mentalne i intelektualne razine i dr. U takvoj situaciji vrlo je lako nekoga uvrijediti ili, još gore, povrijediti.

Netko će možda reći da je iz tekstova, slika ili nečeg drugog mogao vidjeti ili ocijeniti osobu. Neka mi oproste svi oni iskreni, ali ja i na sve tekstove i slike gledam s jednom rezervom, jer koliko su one autentične i istinite ovisi opet o osobi koja je kreator bloga, a ja o njoj ipak premalo znam, a da bih mogla ocijeniti da li je sve što piše istina. Nekome je sve ovo možda prilika da se prikaže u nekom drugom svjetlu, da možda zaglumi nekog drugog, da nekoga isprovocira, da nekome unese nemir ili nelagodu. Zato mislim da nas ne trebaju opterećivati tuđi tekstovi, ali isto tako ni komentari.

Stvarno mislim da blog nije mjesto gdje bi ljudi trebali jedni druge kritizirat, analizirat, kategorizirat, osuđivat. A nikako ne vrijeđat. Možda sam u krivu, ali ja sam ovo mjesto shvatila kao isključivo moje, mjesto gdje mogu odložiti svoje misli, osjećaje, doživljaje, dojmove što sve ne, i to u onolikoj mjeri koliko ja to hoću. Naravno, ne rijeđajući i ne omalovažavajući nikoga. Jedina razlika između pisanja dnevnika u neku bilježnicu i pisanja na blogu, je ta što sam dozvolila da ljudi to čitaju, ukoliko im je zanimljivo. Nitko nikoga ne prisiljava da čita niti itko mora doći na bilo koji blog ukoliko mu isti ne paše iz bilo kojeg razloga.

Ja osobno čitam vrlo različite blogove. Redovno čitam one koji mi po životnoj filozofiji autora odgovaraju i slični su mojim životnim opredjeljenjima. To nikako ne znači da neću pročitati (i to redovno) i druge blogove koji su mi zanimljivi, veseli, zabavni ili neobični. Ima tu ljudi s kojima sam sigurna da se u životu ne bih mogla družiti, jer su previše vulgarni, površni, ili premladi, ali to je njihov dnevnik, njihovo mjesto i mnoge smatram vrlo pametnima, duhovitima i zabavnima. Smatram da svatko ima barem nešto pametno i lijepo za reći.

Zato ne vidim razloga da bilo tko bilo kome na ovom mjestu piše bilo što ružno, uvredljivo ili prosto. Niti se itko ima ljutiti što netko drugi na SVOM blogu piše na način i o onome što mu odgovara, što ga veseli ili tišti (ukoliko nikoga ne vrijeđa).

Nemojte me krivo shvatiti. Ne mislim da kritika nije dobrodošla, osobito dobronamjerna. Ali, molim vas, ne mogu prihvatiti da ovdje netko nekome pametuje kako će odgajati svoje dijete, a da nije JAKO dobro upoznat sa cijelom situacijom (mogućnostima, okolini, sklonostima itd.) ili da netko nekome zamjera Č i Ć pa sad osoba koja očito ne vidi razliku između ta dva slova mora svaki put raditi lektoriranje svog teksta. Ma kako da ne!!!!!!!

Svako od nas ima pravo izbora čitanja blogova,

I zato, ljudi, pišite samo lijepe stvari, ako nemate nešto lijepo za reć, kliknite na ixić i otvorite nešto drugo. Pustite druge da se zabavljaju i druže, da se opuste i zabavljaju, da im ovo mjesto bude oaza i bijeg od svakodnevnice ili mjesto gdje će opisivati svoju svakodnevnicu ako za to imaju potrebu.

Peace, brothers!!! Malo više tolerancije, i svi sretniji!!!!


- 13:35 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 06.07.2005.

Tu sam!!!!!

Dragi moji!

Nisam se javljala malo duže vrijeme jednostavno zato što svaki put kad bih počela pisati navirale su mi suze. Dirnuli ste me jako. Hvala vam svima, ali moram reći, naročito mojoj Jasni. Jedinstvena je. U velikoj sam gužvi, vrlo često nemam vremena, a nerijetko ni volje i zato vas sve pozdravljam, šaljem svima veliki poljubac. Propustila sam puno vaših lijepih tekstova, ispala sam iz «đira», ali nadam se da ću to nekako nadoknaditi.

Hvala svima na podršci. Puno mi znači. Žao mi je što ću mnoge razočarati, jer pismo nisam poslala nigdje, ali je ono imalo svrhu utoliko što znam da ima divnih ljudi, koji znaju slušati i reći lijepu riječ. Ja sam osoba koja u životu pokušava sve pacifizirati. Polazim od toga da svi ljudi pokušavaju učiniti sve i dati svoj maksimum u onome što rade. I mada znam da nije tako, ne mogu (ili neću) da razmišljam drugačije. Znam kako je kad ti netko nešto prigovori a ti znaš da si dao sve od sebe.

Moj otac je više od godinu dana imao zdravstvenih problema. Internist koji ga je vodio je inzistirao na tome da je dovoljno da redovno radi ultrazvuk i da nema potrebe za bilo kojim drugim specijalističkim pregledom, jer se na ultrazvuku jasno vidi da je u pitanju jedna mala cista. Kada su kod njega bolovi već postali veliki otišli smo kod specijaliste na svoju ruku. Dočekali su nas riječima «A što ste do sada čekali?». Otac je operiran od karcinoma 2001.godine. Ja i muž smo otišli kod dotičnog interniste i rekli smo mu da je mom ocu dijagnosticiran karcinom u već poodmaklom stadiju, da je do toga došlo njegovom greškom i njegovom inertnošću i pohlepom (dotični je privatni liječnik i odgovaralo mu je da mu netko redovito dolazi na UZ). Rekao je da je on sve učinio po svojoj savjesti i da sve što može učiniti je da nam se ispričava. Moj muž ga je htio tužiti. Nisam dala. Vjerojatno sam pogriješila. Dakle, nakon operacije uslijedile su redovne kontrole i na moje više puta upućeno pitanje kad se trebamo javiti onkologu, rečeno mi je u više navrata da je učinjeno sve što treba, da je to slučaj gdje nema niti zračenja niti kemoterapija, nema potrebe za odlazak kod onkologa, te da je sve u Božjim rukama. Jedno vrijeme je bio dobro, ali onda ga je počela boliti noga, te smo opet na svoju ruku otišli privatno snimiti kuk i tu je ustanovljeno da je tumorsko tkivo napalo sjednu kost. Upućeni smo na onkologiju gdje su nas ponovno dočekali s pitanjem «A što ste do sada čekali?». Uslijedili su zračenja i kemoterapije ..... U vrlo bliskoj obitelji imala sam također slučaj da su čovjeka od 60 godina liječili od tuberkuloze 4 mjeseca da bi on nakon 6 mjeseci umro od karcinoma pluća.

Da ne govorim da sam se godinama nakon ovih događaja učestalo pitala da li sam mogla biti upornija, pametnija, ustrajati u tome da se naprave pregledi, jesam li trebala ignorirati liječnike i raditi po svojoj savjesti, koliko sam i ja sama u svojoj naivnosti kriva za sve što ga je snašlo. Trebalo mi je dugo da si oprostim i uvjerim se da nisam medicinske struke i da sam samo pratila upute liječnika.

Ljudi moji, strašne stvari se događaju i sada samo znam da čovjek treba puhati i na hladno osobito kad je zdravlje u pitanju. Treba biti uporan i treba tražiti i drugo mišljenje. Imate na to pravo. Svaki čovjek ima pravo dobiti uputnicu i legalno i besplatno potražiti mišljenje drugog liječnika. Ukoliko se idete zapisati na neki pregled i kažu vam da vas mogu upisati tek za npr. 3 mjeseca, na dnu uputnice imate rubriku u kojoj vam je svaka zdravstvena ustanova obvezna upisati razlog nemogućnosti pregleda u dogledno vrijeme i ovjeriti ga svojim pečatom. Možete tada otići i pregled napraviti u privatnoj ordinaciji, te nakon toga s računom i tako ovjerenom uputnicom otići u HZZO i bit će vam refundirani svi troškovi. Ne kažem da ćete novce dobiti odmah ali oni i igraju na tu kartu da ljudi nemaju ni volje ni strpljenja da je bore s administracijom i uglavnom odustaju. Treba biti uporan i ako treba bezobrazan i boriti se za sve što nam po zakonu pripada.

Evo opet sam pisala o ružnim stvarima, a zarekla sam se da neću. Ali opet mislim, možda će ovakva koja iskustva pomoći nekome da u nekom životnom trenutku zna zauzeti stav, da se za njega bori i da ne ponovi greške koje sam ja eventualno učinila.

Želim vam svima zdravlje, sreću i veselo toplo ljeto!!!!!

- 10:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.06.2005.

Jedan vrlo ozbiljan tekst

Odmah upozoravam sve koji su svratili na moj blog (hvala vam), da će ovo biti jedan sasvim ozbiljan i depresivan post, ali je, na žalost, vrlo realan i prizor je iz mog života. Oni koji se ne žele deprimirati neka napuste ovo mjesto i svrate neki drugi put (bit ću zahvalna).

Znam da nikome nije do ružnih stvari. Svi ih u životu imamo i previše, ali ovo je mjesto gdje neke stvari mogu reći a ne imati osjećaj da nekoga davim. Stoga slobodno možete zatvoriti ovaj blog.

Ne znam da li sam već pisala da ovo i nije baš najsretnije doba mog života. Osim niza drugih problema vezanih za posao ono što čovjeka naviše boli i emotivno iscrpljuje je definitivno bolest u okolini, a osobito kada se radi o nekime iz uže obitelji.

Slučaj me u posljednje vrijeme često nosi na odjel onkologije u KB Split. Već duže vrijeme na duši mi leži nešto što sam htjela, kad sam se tek susrela sa tim odjelom, podijeliti sa cijelim svijetom. Tu istu večer napisala sam jedno pismo koje sam htjela poslati, ali iz ne znam kojih razloga nisam. Pretpostavljam da me spoznaja o uzaludnosti tog postupka i spoznaja da neću ništa promijeniti, odvratila od tog nauma.

Pismo glasi:

POŠTOVANI GOSPODINE RAVNATELJU!

Pišem vam ne sa nadom da ću nešto promijeniti već čisto da si olakšam ovu tugu i jad koji su mi na duši.

Naime, moj otac je bio na «vikend kemoterapiji» na odjelu onkologije. Bila sam nemalo iznenađena kada sam vidjela u kakvom je stanju odjel. Sve derutno i depresivno, u malu sobicu nagurani kreveti, te se između njih gotovo ne može niti proći. WC nemilo zaudara, tako da ga se danima nakon svakog takvog vikenda ne mogu osloboditi. No, moja prva misao je bila da je stanje takvo kakvo je i da ja svakako nisam ta koja može bilo što tu promijeniti. Otac je ostao na odjelu i mi smo ga došli posjetiti popodne. On još uvijek nije bio upoznali sa svim «običajima» i pravilima ponašanja kod primanja svoje terapije.

Ali došavši sutra i prekosutra, tugu zbog situacije u kojoj se nađe obitelj kada je zadesi takva opaka bolest, zamijenio je osjećaj totalne nevjerice u način rada sestara na odjelu. Njih naime nismo vidjeli niti jedan jedini put niti na hodniku (a ne daj Bože u sobi). One čak niti ne reagiraju kada im se kuca na vrata njihove sobe. Svatko iole pristojan neće ulaziti bez poziva, pa ih se dakle niti tako ne može vidjeti.

Jeste li znali da sestre pacijentima stave infuziju i ne objasne im kako se trebaju ponašati pri odlasku u WC jer svoje boce sa infuzijom moraju i tamo nositi, te smo bili zahvalni Bogu što je s njim u sobi bio jedan čovjek koji je ostalima objasnio što treba raditi?

Jeste li znali da po stavljanju infuzije sestre ne ulaze u sobu osim ako netko iz sobe ne pozvoni? Niti jedna sestra niti jedan put nije ušla u sobu upitati da li je sve u redu, da li nekome nešto treba, da li infuzija teče u redu.

Jeste li znali da pacijenti sami moraju voditi računa da im se u neki određeni sat treba dati lijek, da moraju gledati na sat, pozvoniti sestri i napomenuti joj da je vrijeme za lijek, premda je doktor u listu pacijenta upisao dan i sat?

Jeste li znali da sami pacijenti moraju voditi računa o isteku boce za infuziju i pozvoniti sestrama da bi one došle promijeniti bocu? One valjda nisu plaćene da misle, a svaka humana gesta im je strogo zabranjena? Vjerojatno funkcioniraju po principu bit ćemo što bezobraznije i nehumanije pa nas neće gnjaviti. Neki dan sam na hodniku čula jednu sestru kako drugoj govori: "Ne smiješ ih navikavat da im ti nešto napraviš. Neka sve sami rade. Obitelj ih dovede ovde da se mi brinemo dok umiru." Pa nije li svrha bolnice da se osoblje brine za pacijente?

Jeste li znali da pacijenti ne spavaju cijelu noć, ili spavaju na smjene, u strahu da će im boca isteći, a da će oni to prespavati?

Jeste li znali da je zadnje jutro (dakle u nedjelju) sestra odmah ujutro stavila svima infuziju, bez pauze uz riječi da ona ne može čekati samo zato da bi oni imali pauzu da se mogu oprat, obrijati i protegnuti noge bar 15 minuta?

Jeste li znali da bi moj otac, da nije bilo mene, iz bolnice otišao sa braunilom u veni? On je već star čovjek i mislio bi da to treba ostati do slijedeće terapije (za 4 tjedna).

Nemojte misliti da je sve ovo samo moj dojam. Svi pacijenti sa nevjericom komentiraju ovakvo stanje na odjelu gdje bi skrb i lijepa riječ trebali biti ono od čega kreće svaka terapija.

Ja osobno nemam djece i nakon ovog iskustva bolno sam spoznala da ukoliko mene zadesi takva bolest, i budem morala doći na ovaj odjel, jedini način da dostojanstveno dočekam smrt je da si odmah prekratim muke.

Ja znam i mnogi znaju sa su liječnici i sestre vrlo loše plaćeni, no taj poziv je njihov izbor. Vjerujte mi i ja sam loše plaćena i mogla bih vam o svojim problemima na poslu pisati romane, ali svi mi imamo svoju sudbinu i svoje probleme. NEMA OPRAVDANJA ZA OVAKVO PONAŠANJE!!!!

Gospodine ravnatelju, jeste li znali da u bolnici postoji odjel OTPISANIH?

Ja nisam znala. Nisu znali mnogi. Ali sada znam. I ZNAT ĆE MNOGI!!!!!



- 22:07 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.05.2005.

Twilight zone

Gotovo je zadivljujuće koliko mi se puta u relativno kratkom vremenu dogodila situacija kada mi se činilo da su se neke više sile umiješale. Čovik se mora zapitati je li to takva karma, loš dan, negativna energija, splet okolnosti ili sam ja pesimist koji umjesto napola pune čaše vidi napola praznu.

SITUACIJA PRVA

U jednom velikom shoping centru odlučim se za TV prijamnik (koji BTW nije za mene nego za susjedu na jednom našem otoku i za koji moram organizirat prijevoz od dućana do trajekta, tražiti nekoga tko putuje s vozilom u to i to mjesto, zamoliti ga da ukrca TV u vozilo i naravno isporuči na željeno mjesto – koja sam ja dobrica!!). Obavim sve formalnosti tipa: na odjelu dobiješ papir s kojim ideš u skladište, u skladištu na pultu naravno čekaš da se pojavi djelatnik, onda on traži pečat koji ti treba udariti na papir prethodno dobiven na odjelu, onda ti udari pečat, onda ti odeš na jednu od kasa (na kojoj je naravno gužva), i onda čekaš i čekaš i čekaš. E kada dočekaš i uredno bez problema platiš, onda sa računom i onim famoznim papirom koji već oko sat vremena šetaš po shoping centru, dođeš ponovo u skladište i naravno čekaš djelatnika dok se svaka stanica tvog već izmučenom tijela bori s neopisivim porivom za zaurlaš i nekako dozoveš i u pič-mič pošalješ sve i svakoga. Nekim čudom jedan se pojavi gledajući pogledom u kojem vidiš da dotični istinski sumnja da si ti tu samo zato da mu pokvariš dan. Pokazuješ mu svoje papiriće, on ih nezainteresirano pogleda i kaže ti da sačekaš da on donese inkriminirani TV. Nakon poprilično čekanja pojavi se naš junak sa kutijom koja mi se u tom trenutku činila najljepša na svijetu i onda ti taj mlitavi ljepotan kaže kako moraš imati kolica ako misliš TV dogurati do vlastitog automobila. E to sada znači ostaviti sve, proći jednu od kasa, izaći ispred centra, uzeti kolica (ako imaš sreće), ponovo ući, proći kroz jednu od kasa, objašnjavajući djelatnici zašto šetaš okolo ko posljednji kreten, doći do skladišta, konačno ukrcati u kolica svoj TV i nemreš bilivit ponovo proći pored jedne od kasa. E tada dolaziš do vrata na kojima stoji uglavnom polupismeni djelatnik koji ti mora udariti pečat da bi se sa svojim plaćenim i već izmučenim TV-om napokon našao na slobodi.

Mislim, O.K. kad dođeš u nečiju kuću ona kao i svaka druga ima neka svoja pravila ponašanja. Poštujem jer nitko me nije tjerao (osim cijene) da baš tu moram kupovati TV.

Ono što me definitivno dovelo do ludila dogodilo se negdje u sredini gore ispričane priče i to prilikom plaćanja. Dakle, vratimo se na ono čekanje na kasi. Dođem ja na red, pružim šinjorini već spomenuti papirić sa odjela, dam joj karticu, a ona me, nervozno gledajući u red koji se svakom sekundom sve više povećava, obavještava da je kartica odbijena. Mijenjam boje, ne mogu vjerovat da mi se to događa jer znam koliko love imam na računu. Pogledam iza sebe na ljude u redu koji me prijekorno gledaju i već počinju cupkati nogicama od nestrpljenja. Borim se sa porivom da ustrajem i zahtijevam da blagajnica provlači karticu dok ne bude prihvaćena, ali idem linijom manjeg otpora, vadim čekove (zadnji ček sam napisala prije valjda godinu dana) i počinjem pisati. Na leđima osjećam prijateljske poglede u stilu «ma vidi, nema novaca a došla je kupovati i ovdje stvarati nered».

Nije prvi put da mi se dogodilo da mi je odbijena kartica premda na računu imam i više nego dovoljno novca. Dogodilo mi se da sam nakupovala svega i svačega, puna i prepuna kolica, došla do kase, čekala red, sve iz kolica izvukla, posložila u kese i na kraju popušila.

No comment!!!

- 20:05 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 08.04.2005.

Nimalo zanimljiv i bolan dan

Gledala sam večeras na RTL-u neki film. U najavi triler. U početku se činio skroz OK. Radilo se o vatrogascu koji istražuje djela serijskog piromana, bla, bla... I onda je počelo. Ima ženu i djecu. Ima i ljubavnicu koja ima djecu. Počele su se miješati neke scene da bi nakon 25 minuta saznali da on usporedo s istragom piše i knjigu i događanja iz nje se isprepliću sa stvarnošću(???). Onda prikazuju spomenutog piromana koji je u stvari maskirani on. Đizus Krajst. Pa ga onda optuže da je on piroman. Pa završi u zatvoru. Onda ga vidimo kako u zatvoru razgovara (preko telefonske slušalice) sa ženom, kad se kamera ponovo vrati vidiš da on u stvari razgovara s ljubavnicom, onda se kamera vrati pa je to opet žena, pa njegova starija kći, onda opet ljubavnica, pa žena pa tako jedno 10 puta. Who TF he is talking to? Je li to knjiga ili stvarnost? Na kraju ga vidimo u zatvoru kako bleji u televizor i to je to. The question is: ko je tu piroman? Mislim, da to ekranizacija nekog Kafkinog ili Proustovog romana pa da se još i zamislim. Ma u pič-mič. Sva sreća da sam tijekom filma obavila nekoliko vrlo kvalitetnih stvari tipa turpijanje noktiju, čupanje obrva, jedenje čokolade, ispijanje kapućina, sokova i ostalih zdravih namirnica.

Ako je netko slučajno skužio o čemu u gore spomenutom filmu radi, lijepo molim, neka se javi.

Dopuštam da je ovakva moja impresija rezultat velike grintavosti (nervoze, op.a.) koja je vezana uz bolove koje trpim od jučer. Naime, obavljajući svakodnevno skidanje prije odlaska u krevet sagnula sa se i tada se dogodilo. KRC. Donji dio kralježnice. Došla sam stenjući do kreveta, probudila dragog i onda je počelo skini me, obuci me, lezi me, namjesti me, pusti me, makni se. Večernja higijena bila je mišn imposibl. Noć je bila - samo takva. Danas popodne sam odlučila otići kod jednoga barbe koji namješta kralježnice, pa šta se god dogodi. Naravno da sam tamo čula preporuke vezane za kilažu, tjelovježbu itd. Uredno sam kimala glavom a rezultati se vide u gore spomenutoj čokoladi i sokićima. Ma WTF. Kad već trpim bolove mogu se barem malo nagraditi (uvik nađem skužu). Koliko je tek tamo bilo krckanja. Izvrija me tamo ovamo, livo desno, maprid nazad, lezi na leđa lezi na bok. Rasteza i poteza. Ali, rezultati su ipak tu. Nisu veliki ali čovika vesele. Nakon obloga od leda još je nešto lakše. Danas obavljam večernju higijenu (ne bojte se neću u detalje) i sama se oblačim za krevet. I zahvaljujem Bogu što sam već na bolovanju.

Evo bio je to moj nimalo zanimljiv i veseo dan u kojem je jedina svijetla točka bilo igranje s mojim najdražim ljubimcem - papigicom koju obožavam.

- 00:12 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.04.2005.

Otišao je

Kažu otišao je Ocu svom, našao smirenje. A ja sam plakala.....

- 17:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 30.03.2005.

Uspomene

Vjerojatno mnogi od vas imaju iz djetinjstva ili mladosti ili već u kojim ste godinama, nekakva iskustva koja vam nisu baš draga i ugodna, a s druge strane su toliko komična da ih jednostavno treba ispričati. Ne znam da li je to zbog ovih proteklih blagdanskih dana ili je nešto drugo, ali ja sam se sjetila nekoliko takvih koji su mi se dogodili u različitim fazama mog života. Mada mi nije to baš pretjerano ugodno odlučila sam s vama podijeliti neke od njih.

Jedna od prvih takvih «trauma» dogodila mi se još u djetinjstvu kad sam imala nekih 10-11 godina. Moja tetka, sad na žalost pokojna, živjela je na selu. Vrlo često sam odlazila kod nje u posjete, osobito ljeti. Kako sam ja dijete asfalta, sve što se događalo na selu za mene je bila prava avantura. Kako sam veliki obožavatelj životinja, omiljeno mjesto je bilo staja (ili štala). Tako sam jedne godine «usvojila» jedno pile koje je cijelo vrijeme mog boravka tračalo za mnom. Tetka je također imala jednu macu koja je bila toliko dobra i umiljata, od nje sam mogla raditi doslovno sve. Glumila je bebu koju sam ja stavljala u krevet, pokrivala je, stavljala kapice od lutki i ostale perverzije. Iz tog perioda jedini nemili događaj dogodio se kada su u toj štali bili mali praščići. Oko štale a i oko kuće je svugdje bilo puno blata. Kako sam se uvijek motala oko štale, a okolo je uvijek blato, jednog dana sam već navikla na blato hodala sasvim normalno i odjednom naprosto propala u blato doslovno do struka. Pojma nisam imala što mi se dogodilo, jer sam dio djetinjstva provela na jednom našem srednjodalmatinskom otoku gdje su štale sasvim drugačije organizirane i malo dalje od kuća. Počela sam vikati i svi su izletjeli iz kuće. Kad su me vidjeli onako prestrašenu u «blatu» do struka pogledali su se i počeli se grohotom smijati. Tetka je prišla i izvukla me i dalje se smijući. Kad su napokon došli do zraka, objasnili su mi da nisam u pala u blato nego u govna od stoke. Nitko se nije mogao prestati smijati naročito zato što je moj bijes bivao sve jači. Što su se oni više smijali ja sam bila sve bjesnija. Nisam s nikim razgovarala tri dana, a onda su mu obećali da to više neće nikad i nikome spominjati. Naravno da se taj događaj godinama prepričavao ne samo u tetkinoj kući nego i po selu.

Sjećam se još jednog događaja koji je ipak bio malo ugodniji, ali komičan. Tada sam već bila malo starija, možda 1.razred srednje. U Splitu je bila užasna zima, puhala je jaka hladna bura. Kako sam užasno zimogrozna sa uvijek hladnim nogama, negdje kasno u noći (oko ponoći) dođem na genijalnu ideju da napunim termofor vrućom vodom i stavim ga na noge. Smišljeno – učinjeno. Osjećaj topline bio je izvrstan. Šćućurila sam se u krevetu i rolala termofor kako sam pomicala noge. U jednom momentu sam se pokušala okrenuti i ne razmišljajući petama se naslonila na termofor. Pogađate, termofor je bio pametniji i popustio. Do tada nisam znala da u tako mali termofor stane 15-20 litara vode. Ljudi moji, koliko je to vode bilo. Krenula je tada akcija spašavanja što se spasiti dalo. Onako u pidžami, bosih nogu, u ledenoj sobi okrenutoj prema sjeveru, trebalo je dignuti jorgan, posteljinu, štep-deku, odnijeti to vani da se suši, ponovo namjestiti krevet,..... Potrajalo je to do duboko u noć. Šta da vam kažem koliko su mi bile tople noge. Poučak: nikad ne znate kad će se sasvim obična noć pretvoriti u noć za pamćenje.

- 22:57 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.03.2005.

Na žalost, i to je Split!

Obožavam jugo. Ali bez kiše. I samo onda kada ne moram ništa raditi i nigdje ići. Vrlo često za takvih dana volim otići blizu mora. Kresnem auto i parkiram se negdje vrlo blizu mora. Ponekad pustim lagano glazbu, a ponekad samo otvorim prozor i slušam vjetar i more. Promatram trajekte koji se kreću točno po crti koja spaja olovno nebo i olovno more. Čini mi se kao da se uopće ne kreću, ali onda svrnem pogled na trenutak i kada opet pogledam on je već uplovio u Splitsku luku. Promatram i bijelu pjenu koja prati svaki val, a nestaje čim on uroni u more.

Predivan prizor. Naime, bio bi kada pogled lijevo ne bi zaokupila šarmantna hrpica raznih škovaca. Imala sam najbolju namjeru da slikam i tu ružnu sliku mog grada, ali se pored nje zaustavio auto i bilo me je strah da ako vide da slikam škovace ne pozovu ljude u bijelom. Ostajem vam dužna fotografiju. Na žalost, smeća ima posvuda. Ne znam da li je stvar u prirodnoj inteligenciji, stupnju obrazovanja naših sugrađana ili jednostavno o temeljnim postavkama bon-tona?

Zašto ljudi iza sebe ostavljaju tako ružne hrpe smeća? Možda na taj način zadovoljavaju onu životinjsku potrebu obilježavanja teritorija? Možda neki uz to vežu svoje najljepše uspomene tipa: «Sjećaš li se, ljubavi, kada smo ono bili na Žnjanu? Ja sam jeo ćevape i ponijeli smo 4 boce piva koje smo nakon ispijanja razbili na žalu. Ti si jela bombone i oko tebe su ležali nemarno od bačeni papirići. Lijevo od mene bila je moja prazna odbačena kutija cigareta. To večer, ljubavi, izgledala si prekrasno!»

Pitam se je li smeće stvarno jedini način da neki ljudi ostave trag u životima drugih ljudi?

Kako se ljudi mogu ponašati kao da već sutra odlaze iz ovog divnog grada, kojeg jako volim, s namjerom da se više nikad ne vrate i nije ih briga što iza njih ostaje?

Ostavljate li i vi iza sebe smeće?

- 22:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 19.03.2005.

Zahvala 2 69

Čudan je osjećaj kad vam netko koga ne poznajete, ne znate o njemu ništa, ne znate što u životu radi, što ga zanima, čime se najradije bavi, kako izgleda, posveti cijeli jedan post. To vas sigurno mora nagnati na razmišljanje o toj osobi i na pokušaj dočaravnja te osobe. Riječ je naravno o postu 69-tke (smijem te tako zvati?). Nakon razmišljanja ono što sam uspjela dočarati je da se radi o osobi kreativnoj, koja sasvim sigurno osluškuje okolinu, a osobito ljude oko nje, ne pokušavajući nikome pametovati, već diskretno pomoći ukoliko može. Zato i ja njoj posvećujem svoj post. Netko koga može dirnuti i jedan vrlo šturi i kratki post o tuzi osobe za koju do tada nije ni čula niti o njoj išta zna, svakako zaslužuje moje poštovanje i moju pažnju. Pretpostavljam da su sretni oni koji te imaju u svojoj blizini.

Hvala ti na ohrabrenju i lijepim riječima. Pomažu. Isto kao što su pomogle onih par rečenica koje sam napisala u svom postu. Naravno da si kompetentna za davanje bilo kakvih komentara bez obzira na godine. Inače, smatram da treba saslušati bilo čiji savjet, neovisno o godinama savjetodavca. I oni od 15 godina imaju šta reći. I oni su možda doživjeli nešto što ja nikad nisam i neću. Btw, ni moje godine nisu ispod dvadesetnih, čak ni ispod tridesetih, pa mi ni one ne dozvoljavaju da svojoj tugom samo plijenim pozornost. Post je napisan samo zato da bi mi bilo lakše. Premda sam bila odlučila da na blogu neću pisati ništa konkretno o svom privatnom životu, na žalost, moram ti reći da je najveći razlog mojoj tuzi upravo bolest vrlo bliskog člana obitelji. Kada se tome dodaju još neke manje bitne stvari u životu onda na trenutak čovjek ne vidi one sitnice koje nas čine sretnima o kojima ti pišeš.

Već sam na početku pisanja bloga odlučila ne pisati previše o sebi, o nekim ružnim stvarima, želim da mi ovo bude samo zabava, nekakav bijeg od stvarnosti, mjesto gdje ću (možda) pronaći i na neobičan način steći neke virtualne prijatelje (nadam se da već jesam?). Ali samo sam čovjek i ne mogu tek tako zanemariti ono što se oko mene događa, pa vidim da mi ovo gore navedeno i neće baš uvijek uspjevati, što će se vjerojatno pokazati kao pozitivno. Jednostavno ne mogu baš uvijek skriti svoju tugu i nezadovoljstvo. Znaš kako reče jedan pjesnik (ne sjećam se koji):
"Netko sa svojim bolom ide
ko' s raskritom ranom, svi neka vide.
A netko ga opet u sebi spriječi
i ne da mu prijeći u suze i riječi."


Nadam se da više neće biti ovako tužnih postova i da će naš druženje biti puno veselije.

Super je što me čitaš, molim te nastavi i dalje. Kritiziraj. Možeš me i pohvalit, ako treba.

Naravno da ću svratit, ali ja možda ne sjedam za kompić tako često kao većina blogera, ali definitivno sam tu.

Nadam se da će ovaj post posvećen tebi, izazvati makar dio radosti koju sam ja osjetila kad sam vidila tvoj post posvećen meni.

- 20:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.03.2005.

Tuga

Evo sam nakon dužeg vremena otvorila PC. U zadnje vrijeme mi se događaju same ružne stvari i u takvom sam bedu da, ne samo da nisam ništa pisala, nego nisam imala volje niti čitati meni omiljene blogove. Ni sada nemam ništa lijepo i veselo reć, pa je bolje da završim.

- 22:31 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.02.2005.

Umjetnost

Dotakla sam se već teme književnosti i moje sklonosti ka čitanju. U jednom periodu svog života hrana za dušu , utjeha i pokretač u mom životu bila je poezija. U ogromnim količinama. Čitala sam je, bolje reći gutala, bilo gdje i bilo kada. Nešto najvrijednije na mojim policama je knjiga naslova "Gorki med" - hrvatska poezija 19. i 20. stoljeća. Dobila sam je na dar prije nekih 18-tak godina. Njoj se uvijek i često vraćam. Obožavam čitati D.Cesarića, A.Dedića, Z.Goloba, L.Paljetka,... Mislim da se romani, povijesne knjige, opećito proza može vrlo lijepo prevesti. Ali poezija je nešto posebno, ona se događa ovdje i sada, u jednom trenutku, na jednom jeziku, onom koji je pjesniku prisan od trenutka postojanja. Ona ima snagu i vjerodostojnost samo u izvornom obliku. Uvijek me iznova fascinira sposobnost prenošenja nekog osjećaja, impresije ili događaja u tako divno složene riječi. Nemojte misliti da ja čitam i volim samo Hrvatske pjesnike. Čitam ja i Nerudu i Lorku i još mnoge, ali oni pripadaju nekom drugom prostoru, nekom drugom moru, planini, ljudima.

Glazba. Glazba je nešto što svatko od nas uzima zdravo za gotovo. Mislimo da je ona nešto što nam pripada, na što imamo neopozivo pravo. Glazbu sam počela gledati drugim očima kada sam polako krenula slušati klasičnu glazbu. Nisam fanatik za klasičnu, volim slušati gotovo sve (osim narodnjaka). Ali slušajući klasiku čini mi se da ljepotu, neizmjernost, beskonačnost i bezvremenost glazbe možemo osjetiti upravo kroz tu vrstu glazbe. Samo me ona može odvesti u svijet mašte i samo uz nju mogu osjetiti tu neku drugu dimenziju. Glazba je sasvim sigurno nešto što je moja svakodnevna potreba i ne mogu zamisliti život bez nje.

Kada je Bog dijelio slikarski talent mene nitko o tome nije obavijestio i ja sam definitivno propustila priliku da od toga nešto ugrabim. Možda zbog toga slikarstvo nije vrsta umjetnosti koju obožavam, ali su slikari svakako umjetnici kojima se možda i najviše divim.

Upravo to što mnoga umjetička djela uzimamo zdravo za gotovo, čini umjetnike tako velikima i velikodušnima. Oni pripadaju samo sebi, a opet na neki divan način i svima nama.

I zato, dragi umjetnici, God bless you!!

I SAD TE GLEDAM

I sad ge gledam.
Pomalo si tuđa,
a opet, posve moja.

I gledam gdje se prsti tvoje ruke
naglo pretapaju u moje,
i kako tvoje noge idu kao moje.

I tvoje lice, i tvoje, moje bore
i tvoje zjenice, i sve što ikad kažeš,
i kako zapravno tek sad se znamo;

i gdje se znak jednakosti
uspostavlja uz ono što je bilo tuđe,

i kako se pripadanje
povećava, čim ono što drugi zovu ljubav
biva manje

pa treba ići, dugo skupa ići:

bit ćeš mi tu, i ja ću biti tu i nećemo se znati
sve dok nam jedne noći naša lica
obraz uz obraz tiho naslonjena
ne kažu nešto što kao glazba mami:
već tri put umrli mi smo tri put jači
i tvoja ruka zrači u mojoj šaci
i nema više pitanja - a što to znači
nećemo više znati mi mi sami.

Nikica Petrak

- 21:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 23.02.2005.

Ljubavna noć

Jugo. Kiša. Depra. Imala sam noć punu ljubavi. A ne, ne. Nije to.

Naime, pođem ja sinoć leć i zaspem skoro odmah. Ljubav života moga i dalje gleda TV. Probudim se ja tako u neko doba noći, sasvim solidno čujem glas TV-a, a još solidnije čujem vrlo dražesno hrkanje s moje lijeve strane. Ono što me očito probudilo je light show nekog disca na nekom strnom programu, što je blagotvorno djelovalo na moje usnule oči. Srca prepunog ljubavi, snenog pogleda, nježno laktom drmnem ljubav života moga, i kroz zube procjedim "Gasi TV!!" On se muževno promeškolji i mrtav blesav mi odgovara "Zašto da gasim TV kad ne mogu spavat od tebe. Hrčeš." U nevjerici se okrećem prema njemu i na moje ogromno iznenađenje na njegovim ušima ugledan slušalice. On ih je naravno stavio da meni ne smeta ton TV-a. Ma kako je pažljiv!!!! Podsjećam cijenjenog čitatelja da u gornjem tekstu stoji da ja čujem zvuk TV-a, vidim slušalice na njegovim ušima i čujem njega kako hrče. Ništa od ovoga nisam sanjala, života mi.

Tada on, iz velike ljubavi prema meni, demonstrativno skida svoje slušalice, gasi TV i beštimajući se okreće na drugu stranu, nakon čega naravno ne može zaspati cijelih 2 minute.

Dok ja, puna ljubavi, ne više snenog pogleda, zurim u savršeni mrak, i naravno ne mogu više zaspati. Pomišljam na apaurin, ali kasno je, ko će me ujutro dignut. Pomiljšam na još jedan izljev ljubavi u vidu drmanja laktom, ali odustajem, i počnem putovati u Japan. Kad sam sletila na aerodrom napokon sam zaspala. Ujutro sam bila živčana jer nakon pustih planova, pakiranja i maltretiranja po aerodromima, od Japana nisan vidila ni J.

Tješi me jedino to što smo sve gore navedeno radili samo iz velike ljubavi jedno prema drugom.

Po ko zna koji put zaključujem da su muški nedovršeni. To valjda datira još od onog biblijskog rebra. Ali, sačuvaj me Bože, bez njih se ne može.

- 21:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 15.02.2005.

Sjećanje na Valentinovo

A zaista sam jučer (na Vlaentinovo) imala potrebu napisati nešto, ali najprije nisam imala vremena, a onda je računalo bilo zauzeto. "Najbolji od svih partnera" je zadovoljavao svoje računarske potrebe.

Kako danas već nemam neku inspiraciju kao jučer, posegnut ću za tuđom. Naime, ovo ljeto sam čitala knjigu "Klub obožavatelja" Gorana Tribusona. Tribuson je vrlo čitljiv, stil jednostavan, realan, prožet gorko slatkim humorom. Ova knjiga je pisana kao autobiografija, a ovo što ću napisati je opis početka jedne velike ljubavi:


" Da govno ne mora nužno zadati smrtni udarac emocijama, odnosno da pojedine rijetke, rekao bih privilegirane ljubavi, baš mogu započeti spontanim činom defektacije, uvjerio sam se još davno, negdje u onim godinama kada smo se kao desetogodišnjaci igrali rata u velikom voćnjaku Brenzinim djeda i bake. Izgubivši se trenom iz svoje postrojbe, naoružan lomnim drvenim mačem i mnogo efikasnijom toljagom, našao sam se u blizini bare čija je površina bila prekrivena žabokrečinom i lopočjem, i na tom mjestu spazio lijepu plavokosu djevojčicu, kako zalazi među veliko mesnato lišće trputca, svlači gaćice, spušta se u čučanj i počinje bezbrižno kakati, nesvjesna da je proždiru oči zbunjenog i izgubljenog ratnika. Da, tako sam prvi put u životu vidio svoju veliku, tajnu i nepreboljelu ljubav, Mašu Žalac, Brenzinu sestričnu koja je živjela u Sarajevu i dolazila ovamo samo za vrijeme ljeta, provodeći s nama dobar dio školskih praznika. Premda smo bili otprilike iste dobi, ona je djelovala mnogo zrelije i iskusnije, i u svemu me pokušavala podučiti, glumeći osobu kojoj ništa nije strano, i kojoj se u svemu imam podčiniti. Unatoč toj nadmoći, koja bi koga drugoga možda i uzrujala, ja sam jedva čekao da dođe kraj školske godine, jer sam znao da s ranim ljetom dolazi i moja Maša iz Sarajeva, djevojčica u koju sam se smrtno zaljubio gledajući je kako kaka u dubokoj travi."


NIJE LI LJUBAV PREKRASNA?!

Ako imate preporučiti neku dobru knjigu, otvorena sam za prijedloge


- 16:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.02.2005.

Oduševljenje

Mislim da sam na najboljem putu da se "navučem" na bloganje. Toliko me zaokupilo to što sam uspostavila kontakt s nekima od vas da me čisto strah. Vjerojatno vam je to sve čudno jer ste većina vas u ovom "điru" (nadam se da vam ova riječ govori nešto o mom prebivalištu?!) pa ste zaboravili kakav je osjećaj pročitati prve komentare na svoj post (koji u mom slučaju i nije bio nešto inteligentan i zanimljiv). Ja sam ODUŠEVLJENA.

Proći će vjerojatno još neko vrijeme dok se makar malo ne otvorim i počnem na papir (??) stavljati svoje impresije, događaje, misli ili ne daj Bože osjećaje. Prilično sam zatvorena osoba i jako držim do svoje privatnosti, ali sve ovo shvaćam kao zabavu i jedno neobično druženje. Nadam se da ovaj moj stav neće nikoga uvrijediti.

Pozdrav svima, a BigMammi big pozdrav.

- 20:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.02.2005.

Hvala, hvala

Osvježili ste mi dan, svi vi koji ste napisali komentar. Hvala svima. Ima toliko blogova koje sam htjela komentirati, ali još nisam u potpunosti skužila kako se to radi. Šta se upisuje u rubriku nadimak? Jesam li jadna kad ne znam niti te pizdarije? Ali naučit ću ja, with a little help.

Završavam sa stihovima TBF "Ništa mi neće ovi dan pokvarit..."

Hvala i pišite.


- 21:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 04.02.2005.

Bit će bolje

Moram priznati da sam pomalo razočarana što nema niti jednog komentara (ili možda stvarno puno očekujem), premda još ne znam niti kako sve to funkcionira i kako uoće netko može saznati za moj blog?????
Samo se nadam da ako budem uporna da će mi se mžda netko javiti i makar mi malo razjasniti tisuću nepoznanica vezano za blogove.
Jedino što mi ide je čitanje blogova od kojih mi je najcool BigMamma i Maritin kutak. Jednostavno ih obožavam čitati. Ludilo!!!!

- 21:43 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 02.02.2005.

Samo hrabro

Po treći put pokušavam našto napisati, jer mi već dva puta nekim čudom nestaje post. Nije bed jer sam tek nedavno počela koristiti računalo uopće. Trebalo je dakle vremena da se uopće odlučim pokušato otvoriti svoj blog (bilo je tu znatnih problema), ali srce junačko je i to izdržalo. Još uvijek izgleda prilično "anemično", ali će vremenom dobiti svoj pečat.

Obzirom da mi je sve ovo novo, možete zamisliti kakav će to doživljaj za mene biti kada (i ako) na ovom mjestu ugledam prvi komentar. Zato: samo naprijed!!!

- 22:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< ožujak, 2006  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Ljudi, događaji, dojmovi, moje i tuđe misli
Meni bliski, meni dragi i meni zabavni blogovi
Jasna
Helix
Felix
Opaljena
Alkion
Cramberrie
Veneca
xvii
Friva

Email
giorgino@net.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se