|
 Ne znam. U komi sam totalnoj već dva dana. Zbog vjenčanja. I to ne svojeg. Tamo osnovnu i srednju školu završio sam u maloj zadrtoj i prilično tradicionalnoj sredini. Sad više ne živim tamo, ali još uvijek imam neke frendove iz srednje školi koji su ondje ostali. Ana je jedna od njih. Cura je stvarno super. Nakon škole bi zajedno išli doma i kad smo došli do križanja gdje bi se trebali rastati stali smo i ostali tako raspredati o životu, smrti i svijetu i po sat i pol. Fakat smo se kužili. Danas se viđamo u prosjeku dva puta godišnje. Katkad se čujemo telefonom. Ali i dalje se super razumijemo. Sredina u kojoj živi toliko je zadrta da joj ispiru mozak svaki puta kad izlazi s muškom osobom koja joj nije dečko. A kad joj neki frend dođe navečer doma susjedi je proglase droljom. Ma ne znam. Ja bi to sve poslao u tri p.m. i pokupio se glavom bez obzira. Ali teško je otići kad nemaš posla, a samim tim ni love. I tako se hrva godinama sa svom tom zadrtošću i zatucanošću. I kad god prohoda s nekim odmah padaju kretenski komentari kako je sve to lijepo, ali da joj je već vrijeme da se uda jer tko će je htjeti nakon svih tih silnih švalera.
I sad je to vrijeme i došlo. I Borna i ja dobili poziv. Za vjenčanje. Progutao sam knedlu u grlu. I to veliku. Zahvalio sam se ja na pozivu, ali jednostavno ja vjenčanje ne mogu probaviti. U svojem životu bio sam samo na njih dva. I više nego previše. Nije mi jasno zašto svi koji ne dođu u paru shvaćaju da je upravo ta noć stvorena da se spare i to postaje imperativ. Sad ili nikad. Ponašaju se ko pepeljuge pred ponoć kada prestankom ćarolije nestaje sva njihove opojnost, zamamnost i svi prinčevi ovoga svijeta postaju oblačići dima cigarete. I to one najlošije. Stoše. Oni koji jesu u paru već i prije vjenčanja počinju taktizirati koga i s kime spojiti, a kad se dočepaju alkohola to im postaje životna misija. Makar za jednu večer. Alooo, nećete time kupiti ulaznicu za raj! I onda cijelu večer mi se uvaljuju neke cure koje prvi puta vidim u životu. I sline po meni. I melju takve gluposti koje ne bi zaintrigirale ni najuspaljenijeg rasplodnog pastuha koji se nakon deset godina zapečenosti predozirao vijagrom i španskim mušicama. A ja baš ne podnosim alkohol tako dobro da bih se uspio dovoljno naliti pa da zgrabim mužikašima razglas, sve ih pošaljem u kurac i obznanim da sam peder te zamolim kuma za ples, šlatanje i još nešto konkretnije. Ajde. Zadovoljit će i barjaktar. Stjegonoša. Obično mi pozlije prije nego dosegnem tu oslobađajuću cifru promila u krvi.
I onda dolazi dan drugi. Kada mi je zlo za umrijeti. Ali ne znam da li više od alkohola ili svog tog šlatanja. Eto.
I objasnim ja mojoj Ani da ja nju strašno volim. Ali da ja na vjenčanje jednostavno ne mogu. I naravno to je njoj problem. Razumijem ja nju. Za nju je to veliki dan i želi biti okružena ljudima koji joj nešto znače u životu. Ali draga Ana. Oprosti. Ja to stvarno ne mogu. I pada kompromis. Bit ću samo u crkvi. A ono poslije definitivno će se odigrati bez mene. Pristaje. Meni već lakše. Još mi se nitko nije do sada upucavao u crkvi pa valjda neće ni ovaj put. Međutim, Borna ne želi ni to. Nema ništa protiv da ja idem. Ali njemu ne pada na pamet. Nije išao ni svojim frendicama u svatove. OK. Idem sam. Pola sata u crkvi. Zbrajam si ja. Pa preživjet ću tih sat maksimalno.
ALI! Ana ima plan B. Budući da neću biti na fešti naći ćemo se kod nje doma sat i pol prije. I telefon u ruke preuzima njezina stara. Objašnjava kako će doći i njezina neudana nećakinja. A nećakinji krajnje vrijeme da se uda. A meni pozlilo iste sekunde.
«Molim vas Anu.»
«Odmah srce.»
«Ana, da tvojoj staroj tako nešto nije palo na pamet. Objasni joj kako god znaš, ali istog trenutka kad nešto pokuša ja se dižem i odlazim. Najozbiljnije.»
«Ma ne, neće. Ne brini.»
I tako. A njezina mama ne odustaje lako od svojih nauma. Muka mi je. I zlo. I naopako. Sada na onih sat ceremonija moram pridodati još sat i pol uvodnog oblokavanja i definitivno upucavanja. I još ću biti sam. Okružen mladim parovima. Neki već imaju i potomstvo. I opet ona njihova pitanja. «A kada ćeš ti?» «Vrijeme ti je.»
«Nikad.»
Zgražavanje na njihovim licima.
«Pa kaj misliš cijeli život biti sam?»
«Nisam sam.»
«Nebuš vječno mogel nalaziti cure za jednu noć. Moraš se već skrasiti.»
«Ne nalazim cure za provod.»
«A kaj onda živiš s pesima i mačkama.»
I sad bih ja rekao «s dečkom». A onda si mislim ja ću se vratiti u Zagreb. A starci i brat ostaju živjeti s tim ljudima. Svaki dan. Nije fer da njih u to uvaljujem. Prešli su daleki put prihvativši činjenicu da sam gej. Put od nekih milijun svjetlosnih godina s obzirom na to u kojem okruženju i svjetonazoru žive. Morali su u potpunosti promijeniti poimanje stvari u svojim glavama. Možda ipak nije fer suočavati ih i s javnim priznanjem. Iako, glupo je zavaravati se mišlju da ljudi ne sumnjaju i da im se iza leđa ne rugaju. Mislim nitko nije tako blesav. Svi vide da starcima uvijek dolazim s Bornom i odlazim s Bornom. A cure ni od korova. Ipak. Bilo bi fer da to bude zajednička odluka. I tako. Ne znam kaj napraviti. Definitivno ću raspaliti po alkoholu čim ga se dočepam. Samo mislim da neće biti dovoljno. Ovo je uistinu moje posljednje vjenčanje. I svi preostali kandidati za tu ceremoniju upoznati su s tom odlukom.
Muka mi je. Preživjet ću. Muka mi je. Preživjet ću. Muka mi je. Preživjet ću. Muka mi je. Preživjet ću. Muka mi je...
Čušpajz od dnevnika: unos 03-1301/05.
|