G2G

srijeda, 15.06.2005.

Zastave (III)

Tek sada postajem svjestan što sam učinio iako još ne znam, ne mogu dokučiti da li je to loše ili dobro. Odgovor ću znati uskoro – po dolasku na samu destinaciju. Valjda.
Lagano mi udara na mahove...pitanja na koja nemam odgovor, savjest koja se meškolji, strah.... Al' ima nešto jebeno u toj neizvjesnosti, golemoj, važnoj. Nešto što uzbuđuje, ali sve ostalo ne dozvoljava da uzbuđenje postane i bude glasno, da pišti, da dahće. Prilično sam miran... mirniji ponekad više nego što sam bio doma, ali to ne traje dugo. Čutanja se mijenjaju ovisno o pomisli, ideji, sjeni koja padne preko mene.

Otišao sam i taj je korak napravljen. Sada kao i svi mogu čekati što će donjeti sa sobom samo naše odredište. I bez obzira što se ono, to odredište, promijenilo nekako mi odgovara, paše i to zbog činjenice da je ovo još udaljenije, dalje, nepristupačnije nekako.
Odredište nam je Portugal.

Kada smo se svi sreli, jutros, bilo je hladno i ni malo primamljivo jutro. Bili smo stranci.
Stranci zatvoreni u jedno jednovolumensko vozilo .... zbližuju se. Tako je barem danas bilo.

Dečki su OK osim jednog... Mislim da se ja i on nećemo nikada razumjeti. A i zašto bi. U glavnom danas nam je prvi dan donio dosta toga, ali još se ne osjećam opušteno. Ionako sam sam po sebi u ovoj situaciji zbunjen i nekako pomućen.
U vozilu je čas živo čas tiho. Gleda se naprijed na široke trake, gleda se sa strane na zelenilo (samo se u glavnom to vidi) i na poneklu kap na prozoru.
Malo se i odrijema pa se opet počne sa pričom.

Na talijanskoj smo granici imali problema...totalni sistematski!! Nije ni čudo; Kad nas sve spojiš zajedno...svaki je svojeg vraga jeb'o, a tako i izgledamo. Pretresli nas zajedno sa torbama, ispipali nas (to je bio i najbolji dio, samo što sam cariniku zbog ostalih morao spomenuti majku na hrvatskom), onjušili nas psima i zadržali poduže.

Sada je trenutno tišina u autu. Svira jedino neka lagana muzika, slušamo talijane, a ja sam promijenio GSM operatera još kod ulaska u Italiju. Kako sam odspavao više malih obroka, a i drži me neka lagana doza adrenalina pišem ti ovo. Nadam se da neću imati problema sa slanjem!
Uskoro bi trebali i završiti sa vožnjom na par sati da Danijel odspava.

Saša sjedi sasvim otraga na sjedalu do mojega. I on krma trenutno, a kako smo kao neki rođaci (opićeni, dakako) noge smo slobodni držati jedno drugom kod glave za razliku od ostalih koji se još kao ustručavaju. I da, popušili oni priču o rođaštvu. He!!
Da li se varam ako osjetim da se ja i on gubimo....Sasvim???!!
Ne znam, treba pričekati neko drugo, stabilnije vrijeme.
Zajedno sa Sašom i samnom brojimo šestero ljudi. Svaki ima svoj motiv za odlazak, a kao da su svi ti motivi nekako i po nečemu srodni – svi smo željeli otići. I... otišli smo. Približavamo se Monte Carlu. Ne znam gdje ćemo potražiti prenočište.
Pišem ovo polako, sasvim polako. Osječam kako cesta prolazi u ravnomjernim intervalima koji pak čine kontinuum kod svakog utisnutog slova.
Jesam, zbunjen sam. To sam već napisao.

I da, odredište nam nije Espana već Portugal, točnije O'Porto!
Kasno je. Vrijeme je oko ponoći.

Ja te pozdravljam jer bez obzira koliko sada bio budan ja zapravo spavam.
- 20:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #