ima samo jedna greška koju mogu napraviti.
odustati i vratiti se.
to je nešto čega sam se sjetila sada
a sjetit ću se vjerojatno još mnogo puta
u ne tako dalekoj budućnosti.
čak i tada, u objektivnim okolnostima koje će tu misao opravdavati
znat ću da je to zapravo
bez ikakve sumnje
nemoguće.

nema!!

otkrila sam da postojim zato
da bih živjela.

dan
po
dan.

toliko

ljudi dolaze
ljudi odlaze
ljudi izviru
ljudi poniru
ljudi pružaju ruku
ljudi se hladno povlače
u toplini me grle
u grubosti me odbacuju
u tišini dolaze
još tiše odlaze
ljudi koji se sa mnom bore
ljudi koji nešto od mene žele
ljudi koji dolaze
ljudi koji odlaze jer ne dobivaju što žele
ljudi kojima ne mogu dati ono što traže
ljudi koji ne traže ništa osim mene koja jesam baš ovakva kakva jesam
ljudi koji mi ne govore što da radim
ljudi koji zahtijevaju, zapovijedaju, viču na mene
ljudi koji sjede uz mene u tišini
ljudi koji traže objašnjenja
ljudi koji postavljaju uvjete
ljudi koji odlaze
ljudi koji dolaze
ljudi koji izviru
ljudi koji poniru
ljudi koji se ljute na mene
ljudi koji me ignoriraju
ljudi koji se povezuju sa mnom
ljudi koji se ne žele povezivati
ljudi koji se druže s drugim ljudima
ljudi koji su sami
ljudi koji se "druže" s drugim ljudima
ljudi koji su "sami"
ljudi i "ljudi"
ljudi koji jesu
ljudi koji nisu
ljudi koji znaju da nisu
ljudi koji znaju da jesu.
sve to nije uopće ni važno
niti ljudi, niti ja.
najmanje JA.

toliko.

***jedan stari post koji sam nasla u arhivi, mislim mozda nikad ni objavljen. blazeni podsjetnik***



dogodilo se to da sam upoznala Ivu. i Iva je upoznala mene.
našle smo se, Iva i ja, najprije u jednom stanu kod treće osobe,
zatim smo se stvorile u Maksimiru tog istog sunčanog dana.
na maksimirskoj klupi grijale smo se među lišćem kroz koje je blistalo jesensko sunce
i ono naše sunce između riječi i rečenica i misli i tišine i tišine nad tišinama
u kojoj je mirovala i grijala nas naklonost i bliskost razumijevanja i prihvaćanja.
lijepo je kad mogu pisati o ljubavi.
u ovom slučaju mogu pisati i o jednom zasebnom svijetu stvorenom
unutar ovog glomaznog fizičkog u kojem se događaju i grozote
poput onih u Siriji, u Parizu, svuda u svijetu... bol i žalost. strah i užas.
volim misliti da su ovakvi zasebni svjetovi koje stvaramo među sobom u ljubavi prilog
cijelom ovom svijetu u kojem živimo.
Iva i ja, ona sada tamo, ja sada ovdje.
iako ni ne znam više što je to tamo i ovdje, to je valjda neki zasebni entitet koji između Ive i mene
trenutačno ne postoji. jer njezino ovdje i moje ovdje jedno je, isto.

ljudi dolaze
ljudi odlaze
ljudi izviru
ljudi poniru
ljudi pružaju ruku
ljudi se hladno povlače
u toplini me grle
u grubosti me odbacuju
u tišini dolaze
još tiše odlaze
ljudi koji se sa mnom bore
ljudi koji nešto od mene žele
ljudi koji dolaze
ljudi koji odlaze jer ne dobivaju što žele
ljudi kojima ne mogu dati ono što traže
ljudi koji ne traže ništa osim mene koja jesam baš ovakva kakva jesam
ljudi koji mi ne govore što da radim
ljudi koji zahtijevaju, zapovijedaju, viču na mene
ljudi koji sjede uz mene u tišini
ljudi koji traže objašnjenja
ljudi koji postavljaju uvjete
ljudi koji odlaze
ljudi koji dolaze
ljudi koji izviru
ljudi koji poniru
ljudi koji se ljute na mene
ljudi koji me ignoriraju
ljudi koji se povezuju sa mnom
ljudi koji se ne žele povezivati
ljudi koji se druže s drugim ljudima
ljudi koji su sami
ljudi koji se "druže" s drugim ljudima
ljudi koji su "sami"
ljudi i "ljudi"
ljudi koji jesu
ljudi koji nisu
ljudi koji znaju da nisu
ljudi koji znaju da jesu.
sve to

toliko.

kad uklonim suvišan potencijal mogućnosti
a mnogo ga je
beskrajne rijeke i potoci i oceani suvišnog
ostaje samo bitno
a to je "sada"
i "ja"
odjednom je toliko vremena
kao kad sam bila dijete
i nisam znala za jučer ni za sutra.
svakog jutra nova, a ista, "ja",
bez "drugih".

toliko.

nekad je
usprkos vjetru, mrazu i dugoj slavonskoj aveniji noću
toliko lako prepustiti se umiranju
tada hodam dugo i bacam sve sa sebe
kaput, šal, vestu, ramena, glavu, ruke
toliko mi je stalo da mi je svejedno

u srži nešto toplo miruje i skrbi.